konjunkcija (lat. coniunctio: sveza).
1. U astronomiji, a) položaj u kojem tijelo Sunčeva sustava ima jednaku ekliptičku dužinu (→ ekliptički koordinatni sustav) kao i Sunce, pa se nalazi na približno istom pravcu sa Zemljom i Suncem. U konjunkciji može, ali ne mora doći do pomrčine, odn. okultacije.
Mjesec je u konjunkciji u fazi mlađaka. Tad se nalazi između Zemlje i Sunca i može se dogoditi pomrčina Sunca.
Venera i Merkur postižu dvije vrste konjunkcije sa Suncem. Donja (inferiorna) konjunkcija događa se kada se Venera i Merkur gibaju približno između Zemlje i Sunca, a ako prođu točno između Zemlje i Sunca, dogodit će se Venerin ili Merkurov prijelaz. Gornja (superiorna) konjunkcija događa se kada su Zemlja, Sunce i neki planet na pravcu, a planet, promatrano sa Zemlje, iza Sunca. Planeti koji imaju orbite veće od Zemljine mogu imati samo gornje konjunkcije.
Opozicija je položaj tijela u Sunčevu sustavu kada se ono, promatrano sa Zemlje, nalazi na strani suprotnoj od Sunca, a kvadratura kada je kut između pravaca prema tom nebeskom tijelu i prema Suncu 90°. (→ aspekt)
b) raspored dvaju nebeskih tijela kada se, gledano sa Zemlje, približe jedno drugomu na najmanji razmak, npr. konjunkcija Mjeseca i Venere.
2. U lingvistici → veznik
3. U matematici, logička operacija koja uređenomu paru matematičkih izjava A ∧ B (A i B) pridružuje istinitu izjavu ako i samo ako su obje izjave istinite.
Tablica istinitosti:
| A |
B |
A ∧ B |
| ⊤ |
⊤ |
⊤ |
| ⊤ |
⊥ |
⊥ |
| ⊥ |
⊤ |
⊥ |
| ⊥ |
⊥ |
⊥ |
