Split

Split, grad i luka u srednjoj Dalmaciji, sjedište Splitsko-dalmatinske županije, gospodarsko i kulturno središte Dalmacije; 149 830 st. (2021).

Smještaj i prometni položaj

Split leži na poluotoku (najviši vrh Marjan, 178 m) koji s otokom Čiovom zatvara Kaštelanski zaljev. U neposrednom su zaleđu Mosor (1339 m) i Kozjak (780 m) s Kliškim vratima (360 m). Uže gravitacijsko područje grada obuhvaća prostor od Trogira do Omiša, srednjodalmatinske otoke i kopneno zaleđe (Dalmatinska zagora), a šire cijelo područje Splitsko-dalmatinske županije i okolnih županija. Autocesta ga povezuje sa Zagrebom i Pločama, odn. s unutrašnjosti i južnim krajevima Hrvatske, Jadranska magistrala s područjima uz more, a željeznička pruga sa Zagrebom, Zadrom i Šibenikom. Splitsku luku čine putnička Gradska luka i teretna luka u Vranjičkoj i Solinskoj uvali u Kaštelanskom zaljevu. U gradu se nalazi više marina (ACI, Zenta, Spinut i dr.), a u neposrednoj blizini i Marina Kaštela. Brodskim i trajektnim vezama Split je povezan s obližnjim otocima, s Dubrovnikom i Rijekom te s talijanskom lukom Anconom. Splitska zračna luka nalazi se u Kaštel Štafiliću, 20 km zapadno od grada. Od 2013. broj putnika veći je od 1,5 milijuna na godinu.

Demografija

Split je sredinom XIX. st. imao 10 358 stanovnika, a početkom XX. st. broj se udvostručio (21 738 stanovnika 1910). Broj stanovnika rastao je od 25 052 (1921) na 35 332 (1931). Nakon II. svjetskoga rata nastavio se brz demografski razvoj grada; broj stanovnika porastao je s 50 075 (1948) na 189 388 (1991), a 2001. iznosio je 175 140.

Gospodarstvo

Unatoč smanjenom obujmu industrijske proizvodnje u razdoblju od 1990-ih, Split je ostao gospodarsko središte Dalmacije. Njegov gospodarski razvoj rezultat je smještaja grada uz more, dobroga prometnog položaja i administrativne funkcije. Izgradnjom autoceste Zagreb–Split 2005. grad i okolica dobivaju novi zamah u gospodarskoj aktivnosti (nedaleko od grada izgradila se poslovna zona u Dugopolju). Očuvane su neke tradicionalne industrije: brodogradnja (Brodosplit), industrija cementa, prehrambenih proizvoda i dr. Split je važno pomorsko i brodarsko središte (Jadroplov, tvrtka za spašavanje plovila Brodospas). Posljednjih se godina uz tranzitni turizam (najčešće prema srednjodalmatinskim otocima) razvija i kulturni, kongresni te manifestacijski turizam.

Arheološka, arhitektonska i likovna baština

Povijesnu jezgru grada Splita tvori Dioklecijanova palača i dio grada unutar mletačkih obrambenih zidova iz XVII. st. (od 1979. na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine).

Najstariji nalaz na splitskom poluotoku bakrenodobna je ostava zlatnoga nakita i bakrenih sjekira na Gripama. Arheološki ostatci villa rustica, akvedukta i nekropola (Meje, Manuš, Gripe, Poljud, Špinut, Sustipan) svjedoče o postojanju naselja prije Dioklecijanove odluke da ondje podigne svoju palaču. Izgradnjom palače uništene su neke starije građevine kojih se ostatci nalaze unutar podzemnih prostorija palače. Istraživanja iz 2006–07. otkrila su ostatke drvenih pristaništa i kamenih gatova luke preddioklecijanovskoga Spalatuma kao i dijelove monumentalne Dioklecijanove obale. Na lokalitetu Ad basilicas pictas na ostatcima antičkoga odeona (?) podignut je u V. st. ranokršćanski bazilikalni sklop s krstionicom. Prema izvješću Tome Arhiđakona, na istom je mjestu u XII. st., u tadašnjoj crkvi sv. Andrije, bila održana važna crkvena sinoda. Crkva sv. Frane pokraj luke također je kasnoantičkoga postanka i bila je posvećena sv. Feliksu. U njezinoj je poligonalnoj krstionici pronađen sarkofag s prikazom prelaska Izraelaca preko Crvenoga mora. Na Sustipanu je bilo ranokršćansko groblje, vjerojatno i crkva na mjestu koje je u XI. st. bila izgrađena srednjovjekovna crkva i samostan sv. Stjepana.

U ranome srednjem vijeku svi glavni dijelovi Dioklecijanove palače preuzeli su funkciju novoga grada. Zidine i vrata postali su dio gradskoga obrambenoga sustava; zapadna vrata palače postala su glavni ulaz u grad, iznad kojega je bio otklesan reljef antičke božice pobjede, a na njegovo je mjesto uklesan križ. Dioklecijanov mauzolej bio je pretvoren u katedralu (isprva posvećenu sv. Mariji, potom zaštitniku grada sv. Dujmu), Jupiterov hram postao je krstionica. U njoj je krsni zdenac opločen pločama s pleternim ukrasom i reljefom hrvatskoga vladara na prijestolju, prenesenima iz neke druge građevine. Dijelovi palače, osobito hodnici, bili su pretvoreni u predromaničke crkvice (Sv. Martin s cjelovitom oltarnom pregradom, XI. st.; Gospa od zvonika, kraj XI. st.). Širenje grada u ranome srednjem vijeku započelo je izgradnjom predgrađa. S vanjske strane sjevernoga zida palače podignuta je trobrodna crkva sv. Eufemije, uz koju je u XI. st. bio sagrađen samostan benediktinki. U Velom Varošu sačuvala se najstarija predromanička crkva sv. Mikule u obliku križa u pravokutnom tijelu, nastala pod bizantskim utjecajem. Na Poljudu se nalazila crkva sv. Marije, a nedaleko od nje šesterolisna crkva sv. Trojice, najbolje očuvana građevina oktogonalnoga tipa u Dalmaciji (VIII–IX. st.). Od većine ranosrednjovjekovnih crkava sačuvani su tek pojedini građevni dijelovi ili dijelovi crkvenoga namještaja, često uklopljeni u mlađe građevine. Iz toga je razdoblja mnogobrojna i raznovrsna pleterna ornamentika (krsni zdenac hrvatskoga kralja Krešimira IV. iz XI. st.) i sarkofazi (nadbiskupa Ivana II. iz X. st.) te iluminacije. (→ splitski evanđelistar)

Iz doba romanike sačuvan je velik broj stambenih zgrada omanjih dimenzija i nekoliko palača (Ciprianis, 1394), a najistaknutiji je spomenik zvonik katedrale (započet u XII. st., potkraj XV. i početkom XVI. st. povišen i završen gotičko-renesansnim gornjim katom). Romaničkoga su stila skulpture na zvoniku (majstor Otto, XIII. st., i trogirski majstori Radovanova kruga, druga polovica XIII. st.), propovjedaonica u unutrašnjosti katedrale, drvene vratnice majstora Buvine (1214), korska sjedala (druga polovica XIII. st.) i crkveni liturgijski predmeti, relikvijari mjesnih svetaca i dr. Romaničko slikarstvo zastupljeno je ikonama i raspelima splitske slikarske škole (Gospa od zvonika, druga polovica XIII. st.).

Gotika se pojavila u XIV. st. (Hrvojev misal, izrađen za crkvu sv. Mihovila, 1403–04), a vrhunac je dosegnula nakon mletačkoga osvojenja grada 1420. u gradskim palačama, koje nose oznake venecijanskoga tzv. cvjetnoga stila. Podižu se i plemićke palače s unutarnjim dvorištem, a neke od njih gradio je ili pregradio Juraj Dalmatinac (Papalićeva palača, danas Muzej grada Splita; tzv. Mala Papalićeva palača). Kasnogotička skulptura zastupljena je u katedrali dvama bočnim oltarima: sv. Dujma, rad Bonina iz Milana (1427), i sv. Staša Jurja Dalmatinca (1448). U slikarstvu su prevladavali domaći majstori (Dujam Marinov Vušković i Ivan Petrov iz Milana rade freske u katedrali), a neko je vrijeme u Splitu djelovao Blaž Jurjev Trogiranin (slikano raspelo u crkvi sv. Frane).

U XVI. st. pojavile su se prve kuće i palače u renesansnome stilu (kuća Karepić na Narodnome trgu; palača Grisogono-Cipci na Peristilu), a istih su značajki reljefi Andrije Alešija i radovi iz kruga Nikole Firentinca (Majka Božja s djetetom na sjevernim gradskim zidinama, 1503) te nadgrobne ploče samostana u Poljudu.

U XVII. st. izgrađen je novi sustav poligonalnih utvrda oko grada, a u njem nove palače barokno raščlanjenih pročelja (Cindro u Krešimirovoj ulici, Milesi na Voćnom trgu). Talijanski graditelj Francesco Melchiori izgradio je crkvu sv. Filipa (1725–35), a najveće predgrađe Veli Varoš razvija se oko barokne crkve sv. Križa. U slikarstvu su očuvana djela talijanskih (Jacopa Palme ml.) i domaćih autora (Mateja Ponzonija).

Pod kratkom francuskom vlašću početkom XIX. st. izvedeni su krupni komunalni zahvati (djelomično rušenje zidina, gradnja cesta, obale i perivoja), a prostorni se rast nastavio i nakon 1813., u razdoblju austrijske uprave, gradnjom luke i spajanjem predgrađa sa starom gradskom jezgrom. Potkraj toga razdoblja, 1914. izrađen je prvi poznati urbanistički plan grada.

U XIX. st. u široj gradskoj jezgri podižu se zgrade u povijesnim stilovima (Bajamontijeva palača, 1858; Prokurative, 1863–67. i 1909–28; Kazalište, 1893., danas Hrvatsko narodno kazalište), a početkom XX. st. i niz reprezentativnih secesijskih ostvarenja (Palača Nakić na Narodnome trgu, Špiro Nakić, 1902; Sumporno kupalište, Kamilo Tončić, 1903).

Nakon I. svjetskoga rata grad se sve više širi izvan stare jezgre. Nastaje niz zgrada novoga modernističkog izraza poput Osnovne škole Manuš-Dobri (danas Osnovna škola Dobri, Josip Kodl, 1930) i hotela Ambasador na rivi (J. Kodl, 1937), Biološko-oceanografskoga instituta na Marjanu (danas Institut za oceanografiju i ribarstvo, Fabijan Kaliterna, 1933), Palače Bratimske blagajne na Bačvicama (Emil Ciciliani, 1939) i dr.

Split je tada bio druga rezidencija Ivana Meštrovića, koji je po vlastitoj zamisli dao sagraditi svoju palaču na Mejama (1931–39., danas Galerija Meštrović). Na kraju zapadne obale 1940. podignuta je zgrada Primorske banovine (danas Gradska uprava), djelo zagrebačkoga tima, Vladimira Turine, Nikole Despota i Vida Vrbanića.

Ubrzani razvoj gospodarstva nakon II. svjetskoga rata, a time i velik priljev stanovništva, potaknuo je masovnu stambenu gradnju. Grad se širi isprva prema sjeveru; 1949. uz splitsko brodogradilište nastaje prvo naselje kolektivnoga stanovanja (Zlatibor Lukšić i Dinko Vesanović), a potom se definiraju nove gradske četvrti te nastaju naselja poput Poljuda i Spinuta (stambene zgrade Ive Radića, 1968; tzv. Kineski zid Frane Gotovca, 1970–71). Prema istoku se u blizini Gripa ekonomičnim, tipskim višekatnicama gradi Split II (Josip Vojnović i Lovro Perković, 1962) i još istočnije Split III, vrhunsko urbanističko-arhitektonsko ostvarenje (više autora, 1973–82; predviđena izgradnja 14 000 stanova), te naselje Žnjan (Neno Kezić, Emil Šverko i dr., 1990–2006) i dr. Istodobno nastaju i novi gradski orijentiri; u širem središtu podižu se javne zgrade modernističkoga izraza (zgrada Oblasnoga narodnog odbora, danas Ured državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, područni ured Porezne uprave i Prekršajni sud, Marko Markovina, 1951; Palača pravde, Stanko Fabris, 1965. i 1973), poslovni neboderi (Slobodne Dalmacije, Z. Lukšić 1963; Koteksa, L. Perković, 1964) i robne kuće Prima (Antun Šatara, 1966) i Dalma (Vuko Bombardelli, 1975) te u novome istočnom djelu grada Prima 3 (Ante Svarčić, 1981). Na zapadnoj obali nastaje modernistički hotel Marjan (L. Perković, 1963) i zgrada Pomorske privrede (Neven Šegvić, 1964), a na Gripama ekspresionistički oblikovan sportsko-poslovni kompleks (Slaven Rožić, 1979., 1981), novo žarište grada.

Početkom XXI. st. u istočnome dijelu grada podignut je studentski kampus; uz Srednjoškolski centar na Visokoj (1992) i Ekonomski fakultet (2001) Dinka Kovačića izgrađena je i nova Sveučilišna knjižica (više autora, 2009) te nekoliko fakulteta i studenski domovi. Uz splitske, u izgradnji prepoznatljivih gradskih ostvarenja sudjelovali su i zagrebački arhitekti (Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Mladen Kauzlarić, 1976; Gradski stadion u Poljudu, Boris Magaš, 1979; Spaladium arena, Studio 3LHD, 2008).

Institucije

Sveučilištu u Splitu (osnovano 1974) pripadaju ekonomski, prirodoslovno-matematički (sa studijem kineziologije), elektrotehničko-strojarsko-brodograđevni, građevinsko-arhitektonski, kemijsko-tehnološki, medicinski, pravni, pomorski, filozofski, katolički bogoslovni fakultet, Umjetnička akademija te Sveučilišni studijski centar za studije mora, Sveučilišni studijski centar za stručne studije i Međusveučilišni studij mediteranske poljoprivrede. U gradu se nalaze Institut za oceanografiju i ribarstvo, Institut za jadranske kulture i melioraciju krša, Hrvatski hidrografski institut, Mediteranski institut za istraživanje života (MEDILS), Franjevački institut za kulturu mira i dr.

U Splitu je sjedište Centra za regionalne aktivnosti za Program prioritetnih akcija Mediteranskog akcijskoga plana, specijalizirane institucije UN-a za zaštitu čovjekove okoline.

U gradu djeluju Državni arhiv u Splitu i Sveučilišna knjižnica, Hrvatsko narodno kazalište, Gradsko kazalište lutaka (osnovano 1945) i Gradsko kazalište mladih (osnovano 1953), a među muzejsko-galerijskim ustanovama ističu se Galerija umjetnina, Etnografski muzej, Arheološki muzej u Splitu, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Muzej grada Splita, Hrvatski pomorski muzej, Prirodoslovni muzej te Galerija Meštrović, gdje se nalazi i sjedište Muzeja Ivana Meštrovića. U Galeriji Emanuela Vidovića (osnovanoj 2006) izložena je zbirka njegovih slika. U Riznici katedrale izložena je zbirka crkvene umjetnosti, a Zbirka samostana u Poljudu (osnovana 1963) čuva iluminirane rukopise, slike, zlatarske i drvorezbarske predmete.

Manifestacije

U gradu se redovito održavaju mnogobrojne kulturne priredbe poput Splitskoga ljeta, Splitskoga festivala (od 1960), Splitskoga salona (1969), Marulićevih dana (od 1991), Međunarodnoga zborskog festivala CRO PATRIA (od 1995), Split film festivala (od 1996), Splitgraphica (od 2003), Festivala mediteranskoga filma (od 2007) i dr.

Godine 1979. u Splitu su bile održane Osme mediteranske igre.

Povijest

U željezno doba na tom su prostoru živjela ilirska plemena Manijci i Delmati; nakon rimskih osvajanja u I. st. pr. Kr. i uspostave provincije Ilirika (poslije Dalmacije), njihov je teritorij bio dodijeljen uglavnom italskim doseljenicima i veteranima. Dva grčka natpisa upućuju na mogućnost postojanja grčkoga naselja Aspalatosa (grčki Ἀσπάλαϑος, Aspálathos) na području najstarije gradske jezgre. Uz Aspalatos podigao je rimski car Dioklecijan svoju palaču (295–305. godine), koja ima obilježja rimskoga vojnog logora i ladanjske vile. Današnje ime grada prvi je put zabilježeno u obliku Spalato na Tabuli Peutingeriani u IV. st. Od IV. do VII. st. Dioklecijanova je palača kao državno dobro bila naseljena rimskim činovnicima i radnicima u manufakturama sukna. Služila je i kao mjesto progonstva nekih članova carskih obitelji (Gala Placidija i Valerijan III.) te kao utočište svrgnutih careva (Glicerije, Julije Nepot). U nesigurnim vremenima seobe naroda romansko je stanovništvo postupno napustilo Salonu i Aspalatos i početkom VII. st. našlo siguran zaklon unutar Dioklecijanove palače. Time se oblikovala društvena zajednica srednjovjekovnoga grada Splita. Naglašavanjem preseljenja iz Salone u kasnijim se legendama i povijesnim zapisima isticao kontinuitet naseljenosti između Salone i Splita. Iz Salone u Split su bili preneseni posmrtni ostatci salonitanskoga biskupa mučenika sv. Dujma, koji je postao gradskim zaštitnikom. Kao romanski grad Split je bio dio bizantske Dalmacije, 803–812. nalazio se pod franačkom, a zatim ponovno pod bizantskom vlašću. Kako je uz pomorstvo temelj splitskoga gospodarstva bilo ratarstvo i stočarstvo, Splićani su težili proširiti svoj posjed na susjedno hrvatsko područje. Kada je bizantski car Bazilije I. odredio da Splićani hrvatskim vladarima u ime danka plaćaju 200 zlatnika, došlo je do čvršćih gospodarskih i etničkih veza Splićana sa stanovnicima gradskoga zaleđa. U X. st. Splitska je nadbiskupija odlukom crkvenoga sabora (925. i 928) bila uzdignuta na status metropolije Dalmacije i Hrvatske. U XI. st. izmjenjivale su se bizantska, hrvatska i mletačka vlast. Od 1105. grad je uglavnom priznavao suverenitet hrvatsko-ugarskih kraljeva, stekavši autonomiju na temelju starih municipalnih prava, autentičnost kojih je upitna. Posljednji je put Split bio pod upravom Bizanta 1165–80., kada je ondje bilo smješteno sjedište bizantskih upravitelja za Dalmaciju i Hrvatsku. Ugovorima o prijateljstvu i trgovini s drugim gradovima istočne i zapadne jadranske obale, te s vladarima balkanskih državica ojačao je njegov gospodarskih položaj i autonomni status. Na čelu grada bio je prior, a poslije knez (comes), koji se od 1207. birao iz redova hrvatskih velikaša (Domald, Šubići), i/ili načelnik (potestat). U XIII. i XIV. st. razvoj srednjovjekovne komune dostigao je vrhunac. Za načelnika Gargana de Arscindisa iz Ancone (1239–42) bila je uređena gradska uprava po uzoru na razvijenije talijanske gradove i zapisan prvi zbornik gradskih pravnih odredbi (kapitular). Prvi gradski statut bio je sastavljen 1312. za načelnika Parcevala iz Ferma. Gospodarski se razvoj temeljio na poljoprivredi, obrtu, trgovini i pomorstvu. Život srednjovjekovne komune povremeno su potresali sukobi sa susjedima (Cetinjani, Omišani, Trogirani), sporovi između općine i nadbiskupije, te prijepori između plemića i pučana. S većom se opasnošću Split suočio tijekom provale Mongola (Tatara) 1242. Dio plemstva koje je s hrvatsko-ugarskim kraljem Belom IV. bježalo prema moru sklonio se u Split, dok su se drugi sklonili u Trogir i Klis. Dvije kraljeve kćeri koje su preminule tijekom bijega pokopane su u splitskoj katedrali. Mongoli su opustošili okolicu, ali nisu napali utvrđene gradove. U XIII. st. kroničar i povjesničar Toma Arhiđakon zapisao je prvu povijest salonitanske, odnosno splitske crkvene organizacije i povijest Splita od naseljavanja salonitanskih izbjeglica u Dioklecijanovoj palači do 1266 (Historia Salonitana). Prvotni je grad bio omeđen bedemima četverokutne palače (civitas vetus). Oživljavanjem trgovine i prometa rastao je broj stanovnika pa se u XI. st. zapadno od bedema palače formiralo predgrađe okruženo suhozidom (civitas nova). Izgradnjom novoga bedema oko zapadnoga predgrađa u XIII. st. povezana je stara jezgra unutar palače s novim dijelom grada, čime je bila zaokružena arhitektonska cjelina srednjovjekovnoga Splita, koja se raspoznaje i danas. Godine 1327–57. grad se nalazio pod mletačkom vlašću, a nakon Mira u Zadru zajedno s ostalim dalmatinskim gradovima došao je pod vlast hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca. Za dinastičkih sukoba (od 1390) priznavao je vlast bosanskih vladara Tvrtka I. Kotromanića i Dabiše, a nakon kraćega razdoblja vladavine Sigismunda Luksemburgovca, priznao je vlast Ladislava Napuljskoga (1402), koji je imenovao bosanskoga velikaša Hrvoja Vukčića Hrvatinića splitskim hercegom (1403). Godine 1413. Split je ponovno došao pod vlast Sigismunda Luksemburgovca. Od 1420. do 1797. nalazio se pod neprekidnom mletačkom vlašću. Zbog osmanskoga pustošenja okolice i osvojenja zaleđa nastupilo je razdoblje stagnacije, na što su donekle utjecale i mletačka gospodarska politika i česte epidemije. Unatoč tomu u XV. i XVI. st. Split je zadržao status jednog od vodećih kulturnih središta na istočnoj obali Jadrana. U gradu je djelovao krug humanističkih pisaca, povezanih s početcima književnosti na hrvatskom jeziku (Marko Marulić i njegov krug). Prema prijedlogu splitskoga trgovca Daniela Rodrige podigla je mletačka vlast 1581–92. lazaret i carinarnicu (Splitska skela), koji su omogućili novi gospodarski uzlet. Kao »otvoreni grad« Split je postao posrednik u trgovini Istoka i Zapada. Karavane su dovozile robu s Balkana, Bliskog i Dalekog istoka u grad, gdje je bila raskuživana i prekrcavana u brodove za Veneciju, odnosno europske zemlje. Uspon trgovine prekinuli su Kandijski (1645–69) i Morejski rat (1684–99), a oporavak je nastupio u XVIII. st. Nakon više osmanskih napada na grad tijekom Kandijskoga rata slabe renesansne zidine bile su zamijenjene jakim pojasom baroknih bedema s bastionima (1662–76). Ti su bedemi odredili novi izgled grada. Izvan njih ostala su samo težačka predgrađa iz kojih će se s vremenom razviti gradske četvrti Veli Varoš, Dobri, Manuš i Lučac. Mirom u Campoformiju 1797. Split je došao pod austrijsku vlast, a odlukama Požunskoga mira 1805. bio je predan Francuzima. Za francuske uprave (1805–13) bio je ukinut srednjovjekovni gradski statut i staleška podjela stanovništva, ali su se kolonatski odnosi u agraru zadržali sve do XX. st. Porušen je bio dio bedema radi širenja i uređenja grada. Razdoblje druge austrijske vladavine u početku je pratila gospodarska stagnacija. U okviru preuređenja crkvene organizacije 1828. bila je ukinuta Splitska nadbiskupija i metropolija, a Split sveden na rang biskupije, kojoj je pridružena i Makarska biskupija. Tijekom 1860-ih grad je postao sjedištem preporodnoga pokreta za Dalmaciju (Natko Nodilo, Miho Klaić, Gajo Bulat, Vid Morpurgo), iako su vlast u gradu držali autonomaši na čelu s gradonačelnikom Antom Bajamontijem (1860–80). Za njegova je načelnikovanja bila uvedena plinska rasvjeta (1860), obnovljen dugo vremena nekorišteni rimski vodovod (1880), bile su uređene i proširene ulice, te je izgrađen niz javnih građevina (kazalište, Prokurative). Kao vođa autonomaša Bajamonti se suprotstavljao sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom i uvođenju hrvatskoga kao službenoga jezika. Dugotrajni prijepori autonomaša i narodnjaka završili su 1882. pobjedom narodnjaka na izborima za općinsku upravu, u koju je tada uveden hrvatski jezik kao službeni. Pobjedom u Splitu narodnjaci su stekli premoć u cijeloj Dalmaciji. Do XIX. st. glavna veza Splita sa zaleđem bio je karavanski i poslije kolni put preko Klisa do Livna i odatle dalje u unutrašnjost. Godine 1874–77. izgrađena je željeznička pruga Split–Siverić s ogrankom za Šibenik, koja je 1888. bila produljena do Knina. Povećanje kapaciteta gradske luke (1882) kao i blizina željezničke postaje utjecali su na brz porast lučkoga prometa. Ujedno je porast industrijalizacije, osobito nakon gradnje tvornice cementa u zapadnom dijelu gradske luke (1865) i razvojem brodogradnje, utjecao na brz razvoj grada i porast broja stanovnika potkraj XIX. i u XX. st. Pošto je 1882. splitska općina bila pohrvaćena, Zadar, u kojem je bilo sjedište pokrajinske uprave, ostao je jedinim jakim uporištem autonomaškoga pokreta, koji je od kraja XIX. st. postupno prerastao u talijanski nacionalni pokret. Stoga je Split postao svojevrsno neslužbeno političko središte i najjače uporište narodnjaka, a zatim i središte djelovanja drugih s vremenom nastalih političkih opcija koje su se zalagale za jačanje hrvatskoga jezika u Dalmaciji, sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, te povezivanje i ujedinjavanje južnoslavenskih zemalja. U Splitu je 2. VII. 1918. bila osnovana Narodna organizacija Slovenaca, Hrvata i Srba u Dalmaciji, kao prva od sličnih organizacija u južnoslavenskim zemljama Austro-Ugarske Monarhije, kojima je cilj bio stvaranje neovisne i demokratske Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Osnutkom nove države (studeni 1918) namjesništvo u Zadru službeno je predalo vlast Narodnoj organizaciji, čime je Zadar i formalno prestao biti pokrajinskim središtem, a njegovu je ulogu preuzeo Split. Zemaljska vlada za Dalmaciju u Splitu bila je uspostavljena 2. XI. 1918. Od 1. XII. 1918. grad je bio dio Kraljevine SHS, a 1919–23. sjedište Pokrajinske vlade za Dalmaciju, kojoj su centralizacijom državne uprave postupno bile sužavane ovlasti. Zbog talijanske okupacije sjeverne Dalmacije i dijela otoka, ta vlada nije imala vlast na cijelom teritoriju pokrajine. Godine 1923–29. Split je bio središte Splitske oblasti, a 1929–39. Primorske banovine. Nakon I. svjetskog rata došlo je do brzoga prostornog, demografskog i gospodarskog razvoja grada, čemu je osim razvoja luke i industrije pridonijela i promjena državnih granica (posebno priključivanje većih jadranskih luka Trsta i Rijeke Italiji) te poboljšanje komunalne infrastrukture (posebice za načelnika Ive Tartaglie, 1918–29). Dovršenjem željezničke veze sa Zagrebom (Lička pruga) 1925. Split je dobio vezu s europskom mrežom pruga te je bio najveća luka prve jugoslavenske države s najvećim brodogradilištem u državi. Bio je sjedište više parobrodarskih društava i tvrtki koje su se bavile iskorištavanjem ugljena i boksita u širem zaleđu. Za II. svjetskog rata, od travnja 1941. do rujna 1943., nalazio se pod talijanskom okupacijom. Bio je jako središte ilegalnog antifašističkog pokreta. Nakon kapitulacije Italije vlast u gradu preuzeli su pristaše partizanskoga pokreta, a zatim partizanska Komanda splitskoga područja, koja se ubrzo povukla pred njemačkim jedinicama. Pri povlačenju partizani su zapalili Općinu s arhivom, te su mnogobrojni izvori za noviju povijest grada uništeni. Do listopada 1944., kada su u grad ponovno ušle partizanske jedinice, Split je bio dio NDH, ali je stvarnu vlast u gradu imala njemačka vojska. Za II. svjetskog rata Split je u nekoliko navrata bio teško bombardiran; u travanjskom ratu 1941. bombardirali su ga Talijani, prigodom talijanske kapitulacije 1943. Nijemci, a 1944. Saveznici. Najteže je bilo bombardiranje 3. VI. 1944. kada je srušen velik dio grada. Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije oslobodila je Split u noći između 25. i 26. X. 1944. Dana 14. IV. 1945. u Splitu je bila utemeljena prva vlada NRH, kao jedne od federalnih jedinica nove jugoslavenske države. Poslije je sjedište te vlade bilo premješteno u Zagreb. Nakon II. svjetskog rata nastavio se brz demografski, gospodarski i prostorni razvoj grada. Uz promet i brodogradnju razvila se kemijska i tekstilna industrija, a 1949. bila je dovršena Unska pruga. Gradnja Sjeverne luke utjecala je na porast teretnoga i putničkoga prometa te na povećanje lučkoga kapaciteta. Odlukom pape Pavla VI. Splitsko-makarska biskupija uzdignuta je na rang nadbiskupije (1969). Tijekom 1960-ih u gradu je osnovan veći broj fakulteta, a 1975. Sveučilište. Grad se ujedno afirmirao kao značajno športsko središte, čemu su osim uspjeha domaćih športaša pridonijela i međunarodna natjecanja održana u Splitu (Mediteranske igre 1979., europsko prvenstvo u plivanju i vaterpolu 1981. i europsko prvenstvo u atletici 1990). Početkom Domovinskoga rata grad su iz vojarni i s mora granatirale snage JNA (1991), koje su se iz ratne luke Lora povukle u siječnju 1992. Za Domovinskoga rata Split je bio sjedište Hrvatske ratne mornarice, Operativne zone Split i Zbornoga područja Split. U gradu je bilo sjedište više postrojba HV-a, od kojih je po vojnim uspjesima najpoznatija 4. gardijska brigada. Za Domovinskoga rata te rata u BiH grad je bio jedno od najvažnijih središta za prihvat mnogobrojnih prognanika i izbjeglica, te za osiguranje medicinske pomoći ugroženomu stanovništvu u dalmatinskom zaleđu i velikom dijelu BiH. Ujedno je bio prihvatna luka za dolazak postrojba UNPROFOR-a i njihovu opskrbu, kao i mjesto održavanja više sastanaka državnika bivših jugoslavenskih država. Dana 22. VII. 1995. u Splitu je potpisan vojni sporazum RH i Republike BiH (Splitska deklaracija) radi zajedničkoga suprotstavljanja srpskoj agresiji. Od 1992. središte je Splitsko-dalmatinske županije. Ratne prilike, posebno presijecanja prometnih veza sa središnjom Hrvatskom, te loša gospodarska i urbanistička politika, doveli su do stagnacije na kraju XX. st. Novi pomaci u gospodarskom razvoju vidljivi su od sredine prvoga desetljeća XXI. st., a jači poticaj dalo im je otvaranje autoceste Zagreb–Split 2005.