Ravenna [rave'n:a], grad i upravno središte istoimene pokrajine u regiji Emilija i Romanja (talijanski Emilia-Romagna), sjeveroistočna Italija; 153 740 st. (2011). Nekadašnja morska luka Ravenne zasuta je nanosima rijeke Pad pa je grad sada udaljen 7 km od jadranske obale. S lukom Corsini (Marina di Ravenna) spaja ga kanal dug 11,3 km; ukupan lučki promet 22,2 milijuna tona (2011). Ravenna je staro kulturno središte s mnogim kulturnopovijesnim spomenicima, među kojima se ističu crkve San Giovanni Evangelista (V. st., obnavljana u XI., XIII. i XIV. st.), San Francesco (IX. st.), San Vitale (VI. st.) s bizantskim mozaicima, koji se nalaze i u crkvama Sant’Apollinare in Classe (VI. st.) i Sant’Apollinare Nuovo (VI. st.); sačuvan je mauzolej Gale Placidije (V. st.), Baptisterij arijanaca, Teodorikov mauzolej (VI. st.), Palazzo Comunale (XV. st.), Danteov grob i dr. Ranokršćanske građevine (V. i VI. st.) s glasovitim mozaicima nalaze se od 1996. na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine. Poznata je ravenska Biblioteca Classense s mnogobrojnim inkunabulama, pergamentima i rukopisima. U posebnoj dvorani knjižnice nalaze se sva Danteova djela i publikacije koje su u vezi s njim i njegovim djelima. Ravenna ima likovnu i glazbenu akademiju te školu za izradbu mozaika. Industrijsko je središte s rafinerijama sumpora i nafte, šećeranama, tvornicom gume i umjetnoga gnojiva; tekstilna i prehrambena industrija. Sjeverno od grada nalaze se ležišta prirodnoga plina. Ravenna je poznato turističko središte. – Staro etrursko naselje nastalo je u drugoj polovici I. tisućljeća pr. Kr. Od III. st. pr. Kr. bilo je pod rimskim utjecajem, a od 89. pr. Kr. rimski municipij. Za Oktavijanove vladavine postalo je važno pomorsko središte, a 14. god. južno od grada bila je sagrađena luka Classis kao uporište rimskoga brodovlja na Jadranskome moru. Od kraja II. st. Ravenna je bila sjedište biskupa, a od 430. metropolija. Pošto je rimski car Honorije u Ravennu preselio carski dvor (402), grad je postao sjedište zapadnorimskih careva, a zatim i germanskih vladara Italije (Odoakra, Teodorika). U tom je razdoblju doživio kulturni procvat, popraćen izgradnjom mnogobrojnih svjetovnih i crkvenih građevina te snažnim urbanističkim razvojem. Od 540., kada je srušena ostrogotska vlast, nalazio se pod bizantskom vlašću i bio je središte Italske prefekture. Potkraj VI. st. postao je sjedištem Ravenskog egzarhata i time glavno uporište bizantske vlasti u Italiji i na Jadranu. Langobardi su kratkotrajno zauzeli grad 732., a zatim ponovno 751. Nakon pobjede nad Langobardima 756. franački kralj Pipin Mali zauzeo je Ravennu i predao ju papi, a njezinu pripadnost Papinskoj Državi potvrdio je Karlo I. Veliki (784). Unatoč promjenama vladara stvarnu vlast u gradu imali su ravenski nadbiskupi, koji su 666. dobili od Bizanta povelju o autokefalnosti i nastojali sve do XIII. st. očuvati samostalnost u odnosu prema papi. Tomu je nastojanju na ruku išla i politika njemačkih careva, osobito pripadnika otonske dinastije, koji su Ravenni priznali status glavnoga grada Italije. Od XII. st. razvila se i gradska komuna, kojom je 1275–1441. vladala gvelfska obitelj Polenta. U kasnom srednjem vijeku Ravenna je gospodarski uvelike ovisila o Mletačkoj Republici, pod vlašću koje se nalazila 1441–1509. U tom je razdoblju grad doživio kulturni i urbanistički razvoj. Godine 1509. pripao je papi Juliju II., a 1512. opljačkali su ga Francuzi. Otada se Ravenna, izuzev razdoblja francuske vladavine (1797–1815), nalazila u sastavu Papinske Države sve do 1861., kada je ušla u sastav Kraljevine Italije. Posljednjih pet stoljeća doživljava nazadovanje, dijelom i zbog toga što je naplavljivanjem delte Poa ostala podalje od mora.
