arijanizam (arijanstvo), kršćanska hereza (IV–VI. st.), proizašla iz nauka o Trojstvu aleksandrijskoga svećenika Arija (oko 260–336), nastala u Kršćanskoj crkvi za cara Konstantina Velikog. Po njemu Sin Božji (Krist, Logos) nije suvječan i istobitan s Bogom Ocem. Naučavanje je osudila najprije sinoda egipatskih biskupâ, pa se Arije sklonio u Malu Aziju, gdje pronalazi mnoge pristaše, kao Euzebija iz Nikomedije, Euzebija iz Cezareje i dr. Istočna se crkva podijelila i nastao je jedan od najvećih raskola u ranom kršćanstvu. Pošto je car uzaludno pokušavao smiriti razdor, sazvao je I. opći crkveni sabor u Niceji (325), koji je osudio Arijeve postavke i proglasio dogmu o istobitnosti Oca i Sina, te Arija izopćio i protjerao. Kao prognanik u Iliriku, Arije je za svoje naučavanje pridobio više sljedbenika te biskupe Murse (Osijek) Valensa i Singidunuma (Beograd) Urzacija. Arijanizam se širio unatoč osudi i ubrzo uz njega pristaje i sam car Konstantin, koji se 326. sastao s Arijem u Sirmiumu (Srijemska Mitrovica) i pomilovao ga. Nakon Konstantinove smrti (337) i podjele Rimskoga Carstva arijanizam nov zamah doživljava za vrijeme njegovih nasljednika. Oni simpatiziraju arijanizam, progone pravovjerne biskupe, pa je npr. aleksandrijski biskup Atanazije pet puta morao u progonstvo. I nakon Arijeve smrti pristaše arijanizma u Iliriku su sirmijski metropoliti Fotin i Germinij. Između 351. i 359. održane su 4 sinode u Sirmiju, koje su izglasavale četiri redakcije kršćanskoga vjerovanjâ, tzv. sirmijske formule. U Panoniji su postojale dvije struje: strogo arijanska (anomejci), koja je učila da Sin nije sličan Ocu, i poluarijanska, koja je tumačila da je Sin manji ili slične biti s Ocem. Sirmijske formule traže kompromisno rješenje, a 351. osuđeni su strogi arijanci – nadbiskup Fotin i Bonozo te biskup Naissusa (Niš). Posljednji arijanski sabor održan je 366. u Singidunumu. Kako ni druge pokrajinske sinode nisu uspjele pomiriti zavađene strane, car Teodozije sazvao je 381. II. opći sabor u Carigradu, na kojem je Nicejsko vjerovanje obnovljeno i priznato u čitavoj Crkvi. Teološkom razrješenju spora uz Atanazija su na Istoku najviše pridonijeli glasoviti Kapadočani, crkveni oci Bazilije, Grgur Nazijanski i Grgur iz Nise, a na Zapadu papa Damaz i Ambrozije iz Milana. Arijanizam postaje odvojena sljedba i postupno nestaje u grčko-rimskom stanovništvu. Ali kršćanstvo arijanskoga tipa širi se među barbarskim narodima koji od IV. do VI. st. prodiru u Rimsko Carstvo (Vandali, Vizigoti, Ostrogoti i Langobardi), prolaze kroz dijelove Panonije i Dalmacije i osvajaju ih. Prema nekim izvorima druga salonitanska bazilika s baptisterijem (otkrivena 1931) bila je arijanska (→ solin). Pobjeda Bizanta nad Germanima značila je i prevlast pravovjernoga (nicejskoga) nauka nad arijanizmom.
