Plejada (grčki Πλειάς, Pleiás), u helenističkoj književnosti, skupina od sedam istaknutih pjesnika tragičara (tragička Plejada) koja se, prema izboru kritičara iz Aleksandrije, nazivala i Aleksandrijska plejada. Imena njezinih članova ne podudaraju se u svim izvorima, no najčešće se navode: Likofron iz Halkide, Filisk iz Korkire, Aleksandar iz Etolije, Homer iz Bizantija, Sozifan iz Sirakuze, Sozitej iz Aleksandrije i Eantid iz Tarsa. Živjeli su u doba Ptolemeja II. (od 285. do 247. pr. Kr.). Osim Likofronova spjeva Aleksandra, njihova se djela uglavnom nisu sačuvala. Već je u antici pojam plejada obuhvaćao i svaku skupinu istaknutih osoba na području književnosti, umjetnosti, znanosti i sl. koju su povezivale zajedničke zadaće, pogledi ili intencije, te se u tom značenju trajno zadržao. – Uz ostale poznate plejade (grčka filozofska plejada, plejada Karla Velikoga i dr.), najpoznatija je francuska Plejada iz XVI. st. (ili prva francuska Plejada, za razliku od druge francuske Plejade iz XVII. st. u doba Luja XIII.). Ta je skupina (La Pléiade) sedam francuskih pjesnika iz XVI. st. bila osnovana radi uzdizanja francuskoga jezika na razinu klasičnih i njegove književne afirmacije. Uz vođu skupine Pierrea de Ronsarda, Plejadu su još činili Joachim Du Bellay, Jean Dorat, Jean Antoine de Baïf, Rémy Belleau, Pontus de Tyard i Étienne Jodelle. Poetička načela skupine izložio je Du Bellay u Obrani i proslavljenju francuskoga jezika (1549). Plejada je zagovarala obogaćivanje francuskoga književnog jezika posuđenicama iz klasičnih jezika, tvorbom neologizama, obnavljanjem francuskih arhaizama i preuzimanjem riječi i izraza iz dijalekata i profesionalnih žargona te imitaciju književnih oblika iz klasičnih književnosti i talijanske renesanse (oda, vergilijanski ep, petrarkistički sonet). Pjesnici skupine smatraju se vrhunskim predstavnicima francuske renesanse, a značajni su napose kao obnovitelji aleksandrinca, koji je tada postao dominantnim stihom francuske poezije.
