Baïf [ba·i'f], Jean Antoine de, francuski pjesnik (Venecija, 19. II. 1532 – Pariz, potkraj listopada 1589). Član Ronsardove Plejade. Objavio zbirke petrarkističkih stihova Ljubav za Mélineu (Amours de Méline, 1552) i Ljubav za Francineu (Amours de Francine, 1555), komediju Junačina (Le Brave, 1567., adaptacija Plautova komada Miles gloriosus), zbirku epigrama Dokolica (Passe-temps, 1573., imitacija Marcijala) i knjigu refleksija Mimi, pouke i poslovice (Mimes, Enseignements et Proverbes, 1576). Predlagao reformu francuskog pravopisa na fonetskom načelu, pokušao uvesti u francusku poeziju metrički stih (po njemu nazvan »vers baïfin«) građen i skandiran kao latinski heksametar. Sa skladateljem Thibaultom de Courvilleom osnovao (1570) društvo pjesnika i glazbenika – Académie de poésie et de musique. Baïfovi suvremenici, glazbenici Jacques Mauduit, Claude Le Jeune i dr., uglazbili su više njegovih pjesama prilagodivši glazbeni ritam Baïfovu metričkomu stihu (tzv. chansons mesurées). Baïf je snažno utjecao na stil francuske vokalne glazbe kasnoga XVI. stoljeća.
