Du Bellay [dybεlε'], Joachim, francuski pjesnik (Liré, Anjou, 1522 – Pariz, 1. I. 1560). Suučenik u humanističkim proučavanjima i prijatelj Pierrea de Ronsarda, uz kojega je bio najugledniji član Plejade (od 1553). Njegova rasprava Obrana i proslavljenje francuskoga jezika (Défense et illustration de la langue française, 1549) – manifest Ronsardove škole – značajan je prinos uobličenju francuskoga književnog jezika. Nadahnjujući se talijanskim uzorima iste godine izdao je zbirku petrarkističkih soneta (Olive, možda anagram gđe Viole). Nakon povratka iz Rima (gdje je boravio četiri godine kao tajnik svojega strica kardinala Jeana du Bellaya) objavio je još dvije knjige soneta (Tužaljke – Regrets, 1558; Rimske starine – Les Antiquités de Rome, 1558), u kojima je opjevao melankoličnu ljepotu antičkih ruševina, a ujedno dao i niz satiričkih strofa o korumpiranosti papističkoga Rima. Du Bellay je u francusko pjesništvo uveo ljubavni sonet, ovladao je aleksandrincem, bio je istodobno elegijski i satirični pjesnik.
