Ronsard [ʀsa:'ʀ], Pierre de, francuski pjesnik (Poissonnière, 11. IX. 1524 – Saint-Cosme-les-Tours, 27. XII. 1585). Iz plemićke obitelji. Od 1533. bio je paž na kraljevskom dvoru, 1537–41. u vojnoj i diplomatskoj službi. Pošto je oglušio, posvetio se studiju klasičnih jezika, potom pjesništvu; bio je suosnivač i vodeća osobnost pjesničke skupine Plejade, koja je zagovarala preuzimanje pjesničkih oblika iz antike i talijanske renesanse. Tako je i sam, usavršivši aleksandrinac, pisao ode po uzoru na Pindara i Horacija (zbirka Ode – Odes, 1550), liriku nadahnutu Anakreontom (Gaj – Bocage, 1554), himne, u kojima je uz antičke mitološke likove slavio prirodu i apstraktne ideje (Himne – Les Hymnes, 1555). Objavio je i više zbirki soneta ljubavne tematike: Kasandrine ljubavi (Les Amours de Cassandre, 1552), Marijine ljubavi (Les Amours de Marie, 1557), Helenine ljubavi (Les Amours d’Hélène, 1578). Ronsardova je ljubavna lirika nastala u tradiciji petrarkizma, napose bembističke struje izražajne elegancije i kombinacije senzualnih tonova s neoplatonističkim idealizmom. Trajna napetost između duhovne i tjelesne ljubavi te ključni motiv preobrazbe individualizirane ljubavne strasti nalaze svoj izraz i u foničnoj nestabilnosti riječi, koja svjedoči o stalnoj dijalektici radosti i žalosti. Kao neslužbeni dvorski pjesnik Karla IX. okušao se i u nacionalnom vergilijanskom epu (nedovršena Fransijada – La Franciade, 1572), a napisao je i nekoliko satira uperenih protiv hugenota, npr. Besjeda o bijedi ovoga doba (Discours des misères de ce temps, 1562). Najpoznatiji i najpopularniji pjesnik francuske renesanse (nadimak »princ pjesnika«), u XVII. i XVIII. st. bio je gotovo zaboravljen; prevrjednovali su ga Sainte-Beuve i pjesnici romantizma.
