Pauli [pạu'li], Wolfgang, švicarski fizičar austrijskoga podrijetla (Beč, 25. IV. 1900 – Zürich, 15. XII. 1958). Doktorirao (1921) kod Arnolda Sommerfelda na Sveučilištu u Münchenu. Nakon poslijedoktorske specijalizacije kod Nielsa Bohra u Kopenhagenu i Maxa Borna u Göttingenu, otišao je 1923. na Sveučilište u Hamburgu, gdje je ostao do 1928. i formulirao Paulijevo načelo; bio je profesor na Politehničkoj visokoj školi (ETH) u Zürichu (1928–31). Znatno je pridonio razradbi teorije spina. Uveo je matrice spina kojima je 1926. objasnio paramagnetizam i s pomoću kojih je 1927. postavio valnu jednadžbu koja uključuje član magnetskoga momenta i koja prethodi Diracovu relativističkom opisu elektrona. Godine 1930. postavio je hipotezu o postojanju neutrina, čestice bez naboja i mase mirovanja, koja je 1956. eksperimentalno potvrđena. Ratne godine (1940–46) proveo je u Institutu za napredna istraživanja u Princetonu (SAD). Godine 1946. vratio se u Zürich, odakle je sa svojim studentima pomagao oživljavanju istraživanja iz fizike u poslijeratnoj Europi. Uz zasluge za razvoj kvantne fizike i značajne radove iz područja teorije polja i matematičkih metoda u teorijskoj fizici, poznata su njegova pisma kojima je utjecao na razvoj fizike. Za otkriće načela isključenja dobio Nobelovu nagradu za fiziku (1945). Bio je član Američke akademije umjetnosti i znanosti (od 1950) i Royal Society (od 1953). Pred kraj života svoja je iskustva, oblikovana kroz suradnju s osobnim psihologom i prijateljem Carlom Gustavom Jungom, želio povezati sa svojim viđenjem fizike. Zajedno su napisali knjigu Tumačenje prirode i psiha (Naturerklärung und Psyche, 1952).
