Sommerfeld [zɔ'məɹfεlt], Arnold, njemački teorijski fizičar i matematičar (Königsberg, danas Kalinjingrad, 5. XII. 1868 – München, 26. IV. 1951). Studirao matematiku i fiziku u Königsbergu, doktorirao 1891. Karijeru započeo na Sveučilištu u Göttingenu 1895. Bio je pročelnik Odjela za primijenjenu mehaniku na Sveučilištu u Aachenu (1900–06), predavao je i istraživao hidrodinamiku, a od 1906. direktor novog Instituta za teorijsku fiziku u Münchenu. Više od 32 godine u Münchenu predavao mehaniku, mehaniku elastičnih sredstava, elektrodinamiku, optiku, termodinamiku, statističku mehaniku, te parcijalne diferencijalne jednadžbe. Priredio je glasovita Predavanja iz teorijske fizike (Vorlesungen über theoretische Physik, u 6 sv., 1943–53). Poopćio je Bohrov model atoma, uključivši specijalnu relativnost i eliptične staze. Primjenom novih pravila kvantizacije uveo je tri kvantna broja (nr radijalni kvantni broj, nφ kvantni broj kutne količine gibanja, nr + nφ = n glavni kvantni broj koji odgovara Bohrovu cijelom broju). Njegov je rad urodio uvođenjem bezdimenzijske konstante fine strukture (1915) u atomsku i kvantnu fiziku. Sommerfeldov udžbenik Građa atoma i spektralne linije (Atombau und Spektrallinien, 1919) temelj je razvoja kvantne mehanike. Imao je dar za otkrivanje i razvoj talenata u fizici: četiri njegova doktoranda (Werner Karl Heisenberg, Wolfgang Pauli, Peter Debye i Hans Albrecht Bethe) i dvojica poslijediplomskih studenata (Linus Carl Pauling i Isidor Isaac Rabi) dobili su Nobelove nagrade. Za fundamentalne doprinose u atomskoj te doprinose kvantnoj fizici i razvoju moderne teorijske fizike, primio je Lorentzovu, Planckovu i Ørstedovu medalju; bio je član Royal Society od 1926., član Sovjetske, danas Ruska akademija znanosti, od 1929. te američke, i indijske akademije.
