Norveška (norveški bokmål Norge, nynorsk Noreg; Kraljevina Norveška / Kongeriket Norge / Kongeriket Noreg), država na zapadnome i sjeverozapadnome dijelu Skandinavskoga poluotoka; obuhvaća 323 807 km² (od toga 19 768 km² unutarnjih voda). Pruža se u smjeru sjeveroistok–jugozapad u duljini od 1790 km, a u širini do 432 km. Najsjevernija je točka Europe Knivskjelodden (71°11′08″N) na norveškom otočiću Magerøya a najsjevernija je kopnena točka rt Kinnarodden (71° 08′ 02″N) na poluotoku Nordkinnu. Na sjeveroistoku graniči s Rusijom (196 km) i Finskom (727 km), na istoku i jugoistoku sa Švedskom (1619 km); na zapadu i jugozapadu izlazi na rubna mora Atlantskoga oceana (Norveško more, Sjeverno more), na sjeveroistoku na Barentsovo more, a na jugu na morski prolaz Skagerrak. Duljina obale kontinentalnoga dijela iznosi 28 953 km, a s otocima ukupno 100 915 km. Osim priobalnih otoka Norveška obuhvaća i udaljeno otočje Svalbard (60 299 km²) u Arktičkome oceanu i otok Jan Mayen (377 km²) između Grenlanda i sjeverne Norveške u Atlantskome oceanu, pa joj ukupna površina iznosi 384 483 km² (kopno 364 250 km², unutarnje vode 20 232 km²). Norveški su posjed otoci Bouvet u južnome dijelu Atlantskoga oceana i Petar I. u antarktičkim vodama te Zemlja kraljice Maud (2,7 milijuna km²) na antarktičkome kontinentu.
Prirodna obilježja
Norveška se geološki sastoji od Baltičkoga štita i kaledonske nabrane zone. Baltički je štit građen od pretkambrijskih stijena (gnajs, granit, gabro, kristalični škriljevci), koje su već prije paleozoika bile erodirane i poravnane. Za paleozoika su se u kaledonskoj geosinklinali, koja se pružala gotovo duž cijele Norveške od jugozapada prema sjeveroistoku, stvarale kambrijsko-silurske naslage (pješčenjaci, vapnenci i dr.); te su se naslage za kaledonske orogeneze nabrale i pokrile velik dio Baltičkoga štita. U tercijaru su zbog pritiska, koji je nastao alpskom orogenezom, kaledonidi mjestimice razlomljeni i spušteni, a rijeke su na zapadu usjekle duboke doline. Za pleistocena (kvartar) Norveška je bila središte glacijacije, odakle su se na sve strane pružali ledenjaci; sadašnji reljef nastao je uglavnom njihovim djelovanjem (ledenjačke doline, fjordovi, jezerske zavale i dr.). Najveći dio površine (oko 71%) obuhvaća Skandinavsko gorje, koje se pruža kroz cijelu Norvešku od jugozapada prema sjeveroistoku; sastoji se uglavnom od visokih ravnjaka (fjell, vidda; 19,5% kopna više je od 900 m), s kojih se izdižu vrhovi (Galdhøpiggen, 2469 m; Glittertind, 2452 m i dr.), građeni od tvrdih i otpornih kristaličnih stijena. S nekih visokih ravnjaka koji su pokriveni firnskim ledom (iznad visine od 1000 m na sjeveru, a 1300 m na jugu) spuštaju se mnogobrojni ledenjaci (Jostedalsbreen, 415 km²). Na krajnjem sjeveru, u Laponiji, pruža se 300 do 500 m visoki prostrani (više od 22 000 km²) ravnjak Finnmarksvidda. Obale Norveške, osobito zapadna i sjeverozapadna, razvedene su fjordovima (najdulji je Sogne, 205 km); uz njihovu obalu pruža se niz malih stjenovitih otoka (skjär) koji tvore otočnu ogradu (skjärgård). Priobalna ravnica (strandfladen) pruža se duž cijele obale.
Zbog utjecaja Atlantskoga oceana, osobito Golfske struje i njezinih ogranaka (Norveška struja) i zapadnih oceanskih vjetrova, klima Norveške mnogo je toplija od klime drugih krajeva na istim geografskim širinama; pod utjecajem hladnih masa polarnoga zraka nalaze se samo sjeverni krajevi Norveške u polarnim širinama. Južno, jugozapadno i zapadno priobalje od fjorda Oslo do Lofota ima umjereno toplu vlažnu (oceansku) klimu s toplim ljetom (Cfb, po Köppenovoj klasifikaciji; manji, sjeverniji, dijelovi tog područja imaju sličnu klimu, ali sa svježim ljetom – Cfc), područje oko fjorda Oslo i krajnji jugoistok zemlje ima vlažnu borealnu klimu s toplim ljetom (Dfb), unutrašnjost istočne i sjeverne Norveške vlažnu borealnu klimu sa svježim ljetom (subarktička klima; Dfc), a najviši planinski dijelovi zemlje i otočje Svalbard snježnu klimu tundre (alpsku ili polarnu; ET). U primorskome pojasu srednja siječanjska temperatura iznosi na sjeveru –3 °C, na jugu 2 °C, a srpanjska na sjeveru 10 °C, na jugu 13 °C. Srednja siječanjska temperatura na gorju u unutrašnjosti iznosi –11 do –12 °C, a na krajnjem sjeveru (Finnmark) –12 do –15 °C (apsolutni minimum –51 °C). Ljeto je u unutrašnjosti toplije nego u primorskome pojasu, a zima hladnija. Najviše oborina primaju zapadni pristranci Skandinavskoga gorja: na sjeveru oko 1000 mm, a na jugu oko 3000 mm. Oborina je najviše u jesen, a najmanje potkraj zime i u proljeće. U Finnmarku, na krajnjem sjeveru, snježni pokrivač traje sedam, a na planinama devet do deset mjeseci.
Rijeke su kratke, velikoga pada, s mnoštvom brzaca i slapova, pa je plovnost neznatna. Rijeke koje teku sa zapadnih pristranaka Skandinavskoga gorja vrlo su kratke i ne zaleđuju se, a rijeke koje s istočnih pristranaka teku u Skagerrak dulje su i često zaleđene tri do četiri mjeseca. Najdulje su rijeke Glomma (623 km), Numedalslågen (356 km) i Tana (348 km). Vodopadi rijeka (najviši je Kjelfossen, 840 m) iskorištavaju se za dobivanje hidroenergije. U slijevu Barentsova mora rijeke su zaleđene pet do sedam mjeseci. Oko 4% površine Norveške otpada na jezera, od kojih je najveće Mjøsa (369 km²); po gorju sjevernoga dijela Norveške mnogobrojna su ledenjačka jezera. Biljni pokrov Norveške sastoji se uglavnom od tundre (oko 36%) i šume (38% teritorija, 2025). Granica šume koja na jugu iznosi oko 1000 m, spušta se prema zapadu i sjeveru do razine mora. Prevladavaju četinjače (omorika, bor), a raširena je i breza. Tundra pokriva visoke ravnjake i sjeverni dio Norveške (Finnmark).Vječni snijeg i led prekrivaju 0,8% površine.
Stanovništvo
U Norveškoj živi 5 606 944 st. (2025) ili 18,4 st. na 1 km² kopnene površine bez unutarnjih voda (17,3 st./km² na teritoriju bez Svalbarda i Jan Mayena) pa je, iza Islanda, europska država s najmanjom gustoćom naseljenosti. Približno četvrtina stanovništva živi u priobalju, a razmjerno su gusto naseljene i nizina u istočnoj Norveškoj te riječne doline. Najrjeđe su naseljeni sjeverni krajevi (pokrajina Finnmark, 2 st./km²) i visoki ravnjaci. Na jugu gustoća iznosi 10 do 50 st./km², a najveća je na jugoistoku, u području oko fjorda Oslo (grad Oslo i okruzi Vestfold, 118 st./km²; Akershus, 124 st./km²; Østfold, 78 st./km²), gdje na 3,9% teritorija živi više od trećine stanovništva zemlje. Glavninu stanovništva čine Norvežani; na sjeveru žive Laponci (Saami; procijenjeno 38 000 do 60 000 pripadnika) i Finci (kvänen) uglavnom u priobalju. Broj stranaca snažno je porastao od početka XXI. st.; 2005. bilo ih je 213 303 ili 4,6% stanovništva (u Oslu 10,1%), a 2025. 645 629 ili 11,5% (u Oslu oko 33%). Najviše je državljana Poljske (111 063), Ukrajine (80 336), Litve, Švedske, Njemačke i Sirije; u Norveškoj živi 4816 državljana Hrvatske (2025). Službeni je norveški jezik (ima dva standarda, rašireniji bokmål i nynorsk), a od 2021. i laponski ili saamski (iz ugrofinske skupine). Stanovnici su uglavnom luterani – pripadnici Norveške crkve (62,6%, 2023), a ima i drugih kršćana (6,9%), muslimana (3,5%), budista i dr. Norveška bilježi neprestan porast stanovništva: prema popisu 1801. godine imala je 883 603 st., 1900. godine 2,2 milijuna stanovnika, 1950. godine 3,3 milijuna stanovnika, a 2013. godine 5,1 milijun stanovnika. U razdoblju 2020–24. prosječni je godišnji porast broja stanovnika iznosio 0,84% što je rezultat pozitivne migracijske bilance (0,65%), a u manjoj mjeri i prirodnoga priraštaja (0,19% ili 1,9‰). Iako je u XIX. st. i u prvoj polovici XX. st. Norveška bila zemlja jake emigracije (između 1825. i 1925. iselilo se zbog ekonomskih prilika čak 800 000 st. u prekomorske zemlje, pretežno u SAD), visoki prirodni priraštaj nadoknađivao je manjak stanovništva. Od 1970-ih do danas migracijska je bilanca pozitivna (jače je useljivanje od iseljavanja), a osobito visoka (0,9% na godinu) bila je 2010–12. zbog ratnih sukoba na Bliskom istoku te 2022 (1,1%) među ostalim zbog Rusko-ukrajinskoga rata. Početkom 2024. u Norveškoj živi 931 000 stanovnika rođenih izvan Norveške i još približno 221 000 osoba rođenih u Norveškoj s oba roditelja imigranta (ukupno 20,8% populacije), najviše Poljaka (oko 11%), zatim Ukrajinaca, Litvanaca, Sirijaca, Eritrejaca, Somalijaca, Pakistanaca, Šveđana i Iračana. Norveška se ubraja u malobrojne europske države koje imaju pozitivan prirodni priraštaj stanovništva (1,8‰, 2024; prosjek za Europu iznosi –2,8‰); stope nataliteta (9,7‰, 2024), mortaliteta (7,9‰) i smrtnosti dojenčadi (2,0‰) u posljednjih su 10-ak godina bez većih promjena. Stanovništvo Norveške prema demografskim je pokazateljima staro; u dobi je do 14 godina 17,4% stanovništva, u dobi od 15 do 64 godine 63,6% a starije je od 65 godina 19,0% (2025). Prema očekivanom trajanju života norveška populacija ubraja se u najdugovječnije na svijetu: za žene rođene 2024. iznosi 84,8 godina, a za muškarce 81,6 godina. Radna snaga sastoji se od 3,05 milijuna stanovnika (73% radno sposobne populacije u dobi od 15 do 74 godine), od čega je 4,4% nezaposleno (2025). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 2,4%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 16,1%, a u uslužnim djelatnostima 81,5% zaposlenih (2025). Ima desetak sveučilišta među kojima se ističu Oslo (najveće i najstarije, osnovano 1811), Bergen (1946), Tromsø (1968) i Trondheim (1996). Glavni je i najveći grad Oslo sa 724 290 st. (2025; šire gradsko područje 1 110 887 st.). Ostali su veći gradovi (2025): Bergen (273 626 st.), Trondheim (200 652 st.), Stavanger (139 358 st.; šire gradsko područje Stavanger/Sandnes 241 644 st.), Drammen (125 680 st.), Kristiansand (67 920 st.), Tønsberg (56 533 st.), Moss (50 647 st.) i Tromsø (43 368 st.). U gradovima živi 83,5% stanovništva (2025), i to uglavnom na jugoistoku i jugozapadu zemlje.
Gospodarstvo
Norveška je među osnivačima Europskog udruženja za slobodnu trgovinu (1960), a kao njegova članica ekonomski je povezana s Europskom unijom od 1994 (sporazumom o Europskome gospodarskom prostoru). Ubrzano se razvija od početka 1970-ih iskorištavanjem bogatih ležišta nafte i prirodnoga plina (1969. u Sjevernome moru otkriveno je prvo naftno polje Ekofisk, a 1971. počinje njegova eksploatacija). Zalihe sirove nafte procjenjuju se 2020. na 7,9 milijarda barela ili 1 milijardu tona (0,5% svjetskih zaliha), dok se zalihe prirodnoga plina procjenjuju na 1,4 bilijuna kubnih metara (0,7% svjetskih). Norveška je 2023. proizvela 94,7 milijuna tona nafte (dva milijuna barela na dan), što je iznosilo 2,1% svjetske proizvodnje, dok je prirodnoga plina proizvedeno 116,6 milijarda kubnih metara (2,9% svjetske proizvodnje). Radi poticanja gospodarskog i društvenog razvoja, 1990. donesen je zakon o stvaranju Državnoga naftnog fonda koji je financijski aktivan od sredine 1990-ih (investira isključivo izvan Norveške); 2006. preimenovan je u Globalni državni mirovinski fond i najveći je u svijetu (sredinom 2024. ima udjele u približno 9000 kompanija u 70 država, a vrijednost mu je 1,6 bilijuna USD). Osim nafte i prirodnoga plina Norveška posjeduje i druga mineralna bogatstva (željeznu rudu, bakar, cink, titanij, nikal), hidroenergetske potencijale i bogat šumski fond. Vrijednost BDP-a postupno je rasla sa 171,4 milijarde USD (2000) na 464,9 milijarda USD (2008); BDP po stanovniku porastao je s 38 178 USD (2000) na 97 503,5 USD (2008). Slijedilo je nestabilno razdoblje sa znatnim oscilacijama; 2022. je BDP iznosio 593,7 milijarda USD, a 2023. 485,5 milijarda USD. Prema veličini BDP-a po stanovniku, od 108 798 USD (2022) i 87 961 USD (2023), Norveška je među vodećim zemljama u svijetu. U sastavu BDP-a 2020 (362,9 milijarda USD) najveći je udjel uslužnoga sektora (68,5%), slijede industrija (29,4%) i poljoprivreda (2,1%). U poljoprivrednoj su ponudi ječam, zob, raž, krumpir i druge vrste povrća, osim stočarstva važan je uzgoj ribe i ribolov. Norveška je vodeći uzgajivač atlantskoga lososa u svijetu; 2022. proizvela ga je 1,5 milijuna tona (52,7% ukupnoga svjetskog uzgoja). Osim naftne industrije razvijeni su i brodogradnja, rudarstvo, metalna, drvna i kemijska industrija, proizvodnja hrane (mliječna industrija, preradba ribe i dr.), proizvodnja papira, tekstila, i dr. U uslužnom je sektoru značajna telekomunikacijska kompanija Telenor (osnovana 1855), koja je u većinskome državnom vlasništvu; 2023. imala je ukupan prihod od približno 7,6 milijarda USD. Vrijednost robnog izvoza 2022. bila je 285 milijarda USD, a uvoza 106 milijarda USD. U izvozu prednjače prirodni plin (54%) i sirova nafta (približno 21%), a izvoze se i naftni derivati, riba i njezine prerađevine, električna energija, kemikalije, razni metali, brodovi, strojevi i oprema, medicinski uređaji i instrumenti, drvo, papir, i dr. Uvoze se vozila, brodovi, telekomunikacijski uređaji i oprema, naftni derivati, nikal i drugi metali, kemikalije, žitarice, voće i razni prehrambeni proizvodi, odjeća, lijekovi, i dr. Vodeći su partneri u izvozu Njemačka (27,4%), Velika Britanija (20,7%), Francuska (9%), Belgija (7,1%), Švedska (6,1%) i Nizozemska (5,7%). Najviše se uvozi iz Švedske (17,8%), Njemačke (11,3%), Kine (9,5%), Danske (6,1%), Nizozemske (5,5%) i SAD-a (5%). Stopa je inflacije 5,5% (2023). Veličina javnog duga u odnosu na BDP porasla je s 36,5% (2022) na 44,3% (2023).
Promet
Izduženost Norveške, reljefne (planine, fjordovi) i klimatske osobitosti te slaba naseljenost (osobito u središnjem i sjevernom dijelu) utjecale su na različitu, često slabu razvijenost prometne mreže unutar zemlje. Najgušća je mreža cesta i željezničkih pruga u južnom, gušće naseljenom dijelu zemlje, u široj okolici Osla. Nekoć je najveću važnost imao pomorski promet, od sredine XIX. st. grade se željezničke pruge (prva je izgrađena 1854), a cestovni i zrakoplovni promet razvijaju se intenzivno od sredine XX. st. Duljina je cestovne mreže 95 700 km (2022), od čega 580 km autocesta, a željezničke 3907 km (od toga je elektrificirano 2513 km, 2022); gustoća cesta i željezničkih pruga smanjuje se od juga prema sjeveru. Od 1980. proveden je niz velikih cestovnih projekata s ciljem povezivanja otoka s kopnom mostovima i podmorskim tunelima. Najsjevernija je točka norveške željezničke mreže grad Bodø; najsjevernija norveška željeznička postaja Narvik (izvozna luka švedske željezne rude, finskoga drva i celuloze) nije povezana s domicilnom željezničkom mrežom nego preko Riksgränsena (dionica je duga 43 km) sa švedskom lukom Luleå u Botničkom zaljevu. Najvažnije su luke (2024) Bergen (promet 66,8 milijuna tona), Narvik (18,3 milijuna tona), Haugesund (Karmsund; 7,5 milijuna tona), Oslo (5,4 milijuna tona), Svelgen (Bremanger; industrijska luka, 4,6 milijuna tona), Hammerfest (4,5 milijuna tona), Kristiansund, Tønsberg, Trondheim i Kristiansand. Trajektima se odvija lokalni (otoci, fjordovi; oko 150 linija) putnički promet te međunarodni prema Danskoj, Švedskoj i Njemačkoj. Glavne su trajektne luke Oslo (5,0 milijuna putnika na godinu), Kristiansand (1,7 milijuna putnika), Sandefjord, Larvik i Bergen. Vrlo je živ unutarnji zračni promet. Najprometnije zračne luke (2024) imaju Oslo (Gardermoen; 26,3 milijuna putnika, 2024), Bergen (Flesland; 6,5 milijuna putnika), Trondheim (Værnes; 4,2 milijuna putnika) i Stavanger (Sola; 4,0 milijuna putnika).
Novac
Novčana je jedinica norveška kruna (krone; kr; NOK); 1 kruna = 100 era öre.
Povijest
Prvi tragovi naseljenosti na norveškom prostoru mogu se pratiti od paleolitika. U prapovijesti su ondje živjela germanska plemena iz Danske i Švedske. Starosjedioci i germanski došljaci s vremenom su se stopili i na početku nove ere već su tvorili jedan narod. Teritorij na kojem su obitavala mnogobrojna plemena bio je podijeljen na područja (fylker). Na čelu svakoga plemena nalazio se vođa (jarl) iz redova plemenske aristokracije, koji je vladao uz pomoć plemenske skupštine. Više plemena bilo je ujedinjeno u plemenski savez, a svoje su poslove rješavali na skupštini (thing), u koju su ulazili svi slobodni ljudi. Veći plemenski savezi (rike) imali su na čelu kralja (konung), kojega je birala skupština iz redova aristokracije. Kako je Norveška pretežito planinska zemlja, a promet se odvijao uglavnom morskim putovima, rano se razvijalo pomorstvo i gusarstvo (→ normani). Po uzoru na Karla I. Velikoga, nakon dugotrajnih borba između pojedinih vojnih i plemenskih poglavara, Harald I. Ljepokosi (Hårfager) proglasio se oko 860. kraljem te je nakon pobjede u Hafrsfjordu (872) uspio ujediniti pod svojom vlašću sva norveška područja u jedno kraljevstvo. U Norveškoj, kao i općenito u Skandinaviji i drugdje u Europi toga doba, kršćanstvo je kraljevima poslužilo kao političko sredstvo ujedinjavanja zemlje. Jedan od potomaka Haralda I. Ljepokosoga, Olav I. Tryggvason (955–1000), koji se, prihvativši kršćanstvo u Engleskoj, vratio 995. u Norvešku, provodio je nasilnu kristijanizaciju zemlje. Njegovo je djelo nastavio Olav Haraldsson (1016–28), kojemu je crkva podijelila naziv »sveti«. Godine 1028. Norvešku je osvojio danski kralj Knut Veliki. Zemlja je pod vlašću danskoga kralja ostala do 1035., kada je za norveškoga kralja bio izabran Olavov sin Magnus (1035–47), koji je 1042. postao i kralj Danske. Naslijedio ga je polubrat Harald III. Strogi (1047–66), koji je raskinuo 1047. personalnu uniju Norveške s Danskom i uspio učvrstiti središnju vlast. Magnus Barfot (1093–1103), unuk Haralda III. Strogoga, osvojio je Orkneyske otoke i Hebride. Za Magnusova sina Sigurda Jorsalafara (1103–30), »putnika u Jeruzalem« (1107–11. pohodio je kao križar Svetu zemlju), Norveška je dosegnula vrhunac moći. Nakon Sigurdove smrti razdoblje je građanskih ratova (1130–1240), u kojima su se suprotstavili interesi sve jačih kraljeva, Crkve koja je zahtijevala neovisnost o svjetovnoj vlasti, i seoske aristokracije. U drugoj polovici XII. st. osobito je važan ustanak tzv. birkenbeinera (»brezonogih«, nazvanih tako vjerojatno zato što su, skrivajući se u šumama, izrađivali obuću od brezovine). U tom se pokretu ujedinilo niže plemstvo sa seljaštvom protiv baglara (nositelja svinutoga štapa), tj. stranke crkvenih dostojanstvenika u savezu s feudalnom aristokracijom. Pobjedom birkenbeinera došao je na prijestolje njihov vođa Sverre (1177–1202), koji je okrunjen 1194. Za njegovih je potomaka u XIII. st. Norveška doživjela najveće teritorijalno proširenje, protegnuvši vlast na Grenland (1261), Island (1262), a obuhvaćala je i Orkneyske otoke, Hebride, otok Man i švedske pokrajine Jämtland i Bohuslän. U to su doba cvale kultura i umjetnost po uzoru na europsku dvorsku kulturu. Magnus Lagaböte. (1263–80) zaključio je spor s Crkvom, koja je dobila povlastice (vlastito sudstvo i postavljanje crkvenih službenika) konkordatom u Tønsbergu 1277. Proveo je i kodifikaciju zakonodavstva 1274. Od Håkona V. Magnussona (1299–1319), koji je u lokalnoj upravi ustrojio činovnički aparat ovisan o kralju, Oslo je postao norveškom prijestolnicom. Godine 1319. Norveška i Švedska sklopile su personalnu uniju, ali naklonost kralja Magnusa VII. Erikssona (1319–55) prema Šveđanima dovela je do pobune pod vodstvom njegova sina i norveškog regenta Håkona VI. Magnussona (1355–80), koja je završila 1355. Magnusovom abdikacijom i prepuštanjem norveškog prijestolja sinu. Pošto se Håkon VI. Magnusson oženio 1363. Margaretom, kćerju danskoga kralja Valdemara IV., utro je put državnomu ujedinjenju triju skandinavskih kraljevstava. Smrću Håkonova sina Olava (1380–87), njegova je majka Margareta, kći danskoga kralja Valdemara, postala suverenom Danske i Norveške, a 1389. i Švedske. Pod njezinom vještom upravom (1387–1412) plemstvo tih triju zemalja sklopilo je 1397. u Kalmaru politički savez (Kalmarska unija) i izabralo za kralja Margaretina nećaka Erika (1412–39). Švedska se oko sredine XV. st. povukla iz Kalmarske unije, u kojoj je prevladavajuća sila bila Danska, a Norveška je imala podređenu ulogu. Kraljevski namjesnici, redovito Danci ili Nijemci, vladali su se u Norveškoj kao osvajači. Otpor Norvežana došao je do izražaja u mnogim seljačkim bunama u XV. i XVI. st. Za danskoga kralja Kristijana III. (1534–59) Norveška je izgubila samostalnost. Danci su njome vladali kao svojom provincijom; 1537–39. proveli su reformaciju i uveli u luteransku crkvu danski jezik, koji je zatim dugo bio književni jezik Norveške. Tijekom XVII. i u prvoj polovici XVIII. st. Norveška je teško osjetila teret ratova u koje su ju uvukli Danci, pa se 1716. i 1718. našla čak pod švedskom okupacijom. Zbog savezništva s Napoleonom I. Bonaparteom Danska se Kielskim mirom (siječanj 1814) morala odreći Norveške, koja je pripala Švedskoj. Međutim, u svibnju iste godine norveški narodni predstavnici na skupštini u Eidsvollu proglasili su Norvešku slobodnom i neovisnom ustavnom monarhijom i donijeli ustav. Švedska je pokušala oružanom silom nametnuti odredbe ugovora u Kielu, ali je naišla na odlučan otpor pa je s Norveškom sklopila 14. VIII. 1814. tzv. Mossku konvenciju, kojom je stvorena personalna unija Švedske i Norveške. Tijekom XIX. st. Norveška se oštro odupirala pokušajima švedskih vladara da ograniče njezinu političku i gospodarsku samostalnost. Istodobno su u zemlji sve više jačale snage koje su tražile raskid unije sa Švedskom. Do krize je došlo 1905., kada je Storting (norveški parlament) donio zakonski prijedlog o postavljanju posebnih norveških konzularnih predstavnika u inozemstvu. Pošto je kralj Oskar II. odbio sankcionirati taj zakon, Storting ga je svrgnuo i proglasio 17. VI. 1905. raskid unije sa Švedskom. Na referendumu u kolovozu iste godine glasači su s 386 200 glasova protiv 184 potvrdili tu odluku. Za novoga kralja Norveške izabran je danski princ Carl (zet britanskoga kralja Eduarda VII.) pod imenom Håkon VII. (1905–57). U I. svjetskom ratu Norveška je bila neutralna, što je omogućilo veliku gospodarsku konjunkturu, osobito u brodogradnji i industriji, ali je izazvalo napade njemačkih podmornica, u kojima je uništena polovica trgovačke flote. Snažan zamah radničkomu pokretu dala je Listopadska revolucija 1917. Od prvih godina norveške neovisnosti smjenjivale su se na vlasti konzervativna i liberalna stranka, ali na izborima 1927. marksistička Radnička stranka dobila je najveći broj glasova pa je 1928. formirala svoju prvu vladu. Od 1935. Radnička stranka neprekidno se nalazila na vlasti i provodila opsežan socijalni program. Želeći osigurati strateške i sirovinske baze, Nijemci su se iskrcali u Norveškoj (operacija Weserübung Nord) 9. travnja 1940., onemogućivši Norvežanima da provedu mobilizaciju i obranu zemlje, a peta kolona V. Quislinga unijela je još veću zabunu. Intervencija britanskih i francuskih pomorskih, zračnih i kopnenih snaga, koje su se iskrcale kraj Narvika, Namsosa i Andalsnesa sredinom travnja, dovela je do teških borbi, osobito kraj Narvika. Savezničke su postrojbe potkraj travnja i na početku svibnja evakuirale južnu (Andalsnes) i srednju (Namsos) Norvešku, nakon čega su norveške snage kapitulirale, a vlada se povukla u Veliku Britaniju. Norveška je od 1940. do kraja rata ostala pod njemačkom okupacijom. Njezinim su se lukama Nijemci služili kao bazama za napadaje podmornica na konvoje koji su Sjevernim morem plovili u luke SSSR-a. Tijekom okupacije u Norveškoj se razvio jak pokret otpora. Nakon kapitulacije Njemačke u svibnju 1945. stvorena je privremena koalicijska vlada pod predsjedništvom vođa pokreta otpora.
Nakon II. svjetskoga rata Norveška ostvaruje društvenu stabilnost; od 1945. politički je najutjecajnija Norveška radnička stranka (laburisti), iz redova koje je više puta premijer bio Einar Gerhardsen (1945–51., 1955–65). Nakon kralja Håkona VII., od 1957. na prijestolju je bio Olav V.; nakon njegove smrti 1991. kralj je postao Harald V. Norveška je 1949. bila među osnivačima Sjevernoatlantskoga saveza (NATO), a članica je Europskog udruženja za slobodnu trgovinu (EFTA) od njegovog osnutka 1960. Od 1980. bila je u sporu s Danskom oko morske granice između otoka Jan Mayena i Grenlanda; 1993. spor je riješen međunarodnom arbitražom. Iako laburisti ostaju pojedinačno najjača stranka, na vlasti se povremeno izmjenjuju s koalicijama stranaka centra i desnog centra; premijeri su dulje bili Per Borten iz Stranke centra (1965–71), laburisti Odvar Nordli (1976–81) i Gro Harlem Brundtland (prva žena na položaju; 1981., 1986–89. i 1990–96) te konzervativac Kåre Willoch (1981–86). Početkom 1990-ih Norveška je posredovala u tajnim izraelsko-palestinskim pregovorima (rezultirali su sporazumom u Oslu 1993). Na referendumu 1994. odbijen je pristup Europskoj uniji. U razdobljima 1997–2000. i 2001–05. premijer je bio Kjell Magne Bondevik (iz Kršćanske narodne stranke), a 2000–01. i 2005–13. Jens Stoltenberg (iz DNA). Na izborima u rujnu 2013. pobijedila je koalicija konzervativnih i desnih stranaka; premijerka je postala Erna Solberg (od 2004. predvodi Konzervativnu stranku) te je ostala na položaju i nakon izbora 2017. Nakon izbora 2021. na vlast se vraćaju laburisti, a premijer je postao njihov vođa Jonas Gahr Støre, prvo na čelu manjinske vladu (sa Strankom centra), potom od siječnja 2025. manjinske laburističke vlade, a ostao je premijer i nakon izbora u rujnu iste godine.
Politički sustav
Prema Ustavu od 17. V. 1814 (sa znatnijim izmjenama i dopunama 1905., 1990., 2007. i 2014), Norveška je ustavna monarhija. Monarhija je nasljedna isprva po muškoj, a od 1990. po apsolutnoj (muškoj i ženskoj) primogenituri iz dinastije Schleswig-Holstein-Sonderburg-Glücksburg. Kralj je šef države i formalno na čelu izvršne vlasti te zapovjednik vojnih snaga. Ima pravo suspenzivnoga veta na zakonodavne odluke parlamenta (Storting), no ako ih parlament ponovno izglasuje kvalificiranom većinom, kralj ih mora sankcionirati. Vlada obavlja (formalno Državno vijeće) izvršnu vlast, a čine ju premijer i najmanje sedam članova. Na kraljev prijedlog sastavlja je većinska stranka ili koalicija stranaka koje imaju većinu u parlamentu; za svoj je rad odgovorna parlamentu. Parlament ima zakonodavnu vlast, a čini ga 169 zastupnika, koje na razdoblje od četiri godine biraju građani na općim, izravnim i tajnim izborima razmjernim izbornim sustavom u više izbornih jedinica. Izborni ciklus propisan je Ustavom: izbori su drugoga ponedjeljka u rujnu svake četvrte godine, nema izvanrednih izbora. Do 2009. zastupnici su se nakon izbora dijelili u dva doma, tri četvrtine su se okupljale u Donjem domu (Odelsting), a preostala četvrtina u Gornjem domu (Lagting). Od 2009. Storting je i izborno i funkcionalno jednodoman. Pravo je glasa opće i jednako za sve državljane s navršenih 18 godina života. Propisan je boravišni cenzus: za aktivno biračko pravo pet godina, a za pasivno deset. Sudbenu vlast obavljaju kotarski sudovi, šest prizivnih sudova i Vrhovni sud (Hoyesterett). Izvan redovitoga državnoga sudbenog sustava u gotovo svim općinama djeluju mirovni sudovi, koji su dio mjesne samouprave. Predsjednik i četiri suca Vrhovnog suda s najduljim stažem i 6 članova koje bira Storting čine poseban Visoki sud kraljevstva koji sudi članovima vlade, Vrhovnoga suda i zastupnicima parlamenta. Od 1952. u Norveškoj je osnovano više parlamentarnih pravobraniteljstava (ombudsman) sa zadaćom nadzora javne uprave, poštivanja prava pripadnika oružanih snaga, potrošača, djece te ravnopravnosti spolova. Politički i teritorijalno država je podijeljena na 11 okruga i 356 općina koje imaju izabrana vijeća, izvršne odbore ili vijeća, guvernere (okruzi) i načelnike (općine); glavni grad Oslo je istodobno i okrug i općina. Norveškoj pripadaju i dva prekomorska teritorija (Svalbard i Jan Mayen) koji su integralni dijelovi države te tri zavisna teritorija u području Antarktike. Nacionalni blagdan: Dan Ustava, 17. svibnja (1814).
Političke stranke
Desno (Høyre – akronim H) ili Konzervativna stranka, osnovana 1884., stranka je desnoga centra. Zastupa smanjenje poreza i ulazak u Europsku uniju. Sudjelovala je u više vlada između 1889. i 1928., a nakon II. svjetskog rata 1965–71., 1981–86., 1989–90., 2001–05. te 2013–21. kada je predvodila vladu u koaliciji s Progresivnom strankom i manjim strankama centra i desnog centra, s premijerkom Ernom Solberg. Najčešće je druga stranka po broju zastupničkih mjesta. Od izbora 2021. je u oporbi (druga po broju zastupnika), ponovno i nakon izbora 2025. na kojima je izgubila trećinu zastupnika i pala na treće mjesto. Radnička stranka (Arbeiderparti – akronimi A ili Ap; kolokvijalno laburisti), osnovana 1887. kao Norveška radnička stranka (današnje ime uzima 2011), stranka je lijevoga centra. U parlament je prvi put ušla 1903., a 1927. postala je najjačom strankom i 1928. sastavila kratkotrajnu vladu. Od tada je neprestano prva stranka po broju glasova i zastupnika. Ponovno je na vlasti 1935–40., potom je za njemačke okupacije djelovala ilegalno (i vodila vladu u izbjeglištvu), a 1945. vratila se na vlast, vodeći većinsku vladu do 1961., a potom manjinsku do 1965. Ponovno sastavlja manjinske vlade 1971–72., 1973–81., 1986–89., 1990–97. te 2000–01., a 2005–13. predvodila je koalicijsku vladu lijevoga centra s premijerom Jensom Stoltenbergom. Od 2013. u oporbi, nakon izbora 2021. predvodi manjinsku vladu (u koaliciji sa Strankom centra), s premijerom Jonasom Gahrom Støreom, potom ponovno manjinsku jednostranačku vladu od siječnja 2025. koja ostaje na vlasti i nakon izbora u rujnu te godine na kojima je stranka ponovno prva po broju zastupnika. Progresivna stranka (Fremskrittspartiet – akronim FrP), osnovana 1973., desničarska je stranka. U parlamentu je 1973–77. i od 1981., od kada je podržavala manjinske vlade desnog centra. Nakon izbora 1997 (kada osvaja drugo mjesto) među vodećim je norveškim strankama (uz laburiste i konzervativce). Sudjelovala je u koalicijskoj vladi pod vodstvom konzervativaca 2013–20. Od izbora 2021. na kojima je četvrta po broju zastupnika u oporbi, u kojoj ostaje i nakon izbora 2025. na kojima je druga po broju zastupničkih mjesta, postigavši ujedno najbolji rezultat u svojoj povijesti. Stranka centra (Senterpartiet – akronim Sp) osnovana je 1920. kao Norveški zemljoradnički savez (1922. preimenovan u Agrarnu stranku koja je 1959. uzela današnje ime). Zagovara interese poljoprivrednika, zauzima se za decentralizaciju i ekonomski protekcionizam, te se protivi norveškom članstvu u Europskoj uniji. Bila je na vlasti samostalno, s manjinskom vladom, 1931–33., a između 1965. i 2000. sudjelovala je u više koalicijskih vlada sa strankama centra i desnog centra, dočim je 2005–13. u vladi lijevoga centra (s laburistima i socijalistima). Od izbora 2021. ponovno je u vladi lijevoga centra (treća je po broju zastupnika) do siječnja 2025. kada se iz vlade povukla, ali je nastavlja podržavati u parlamentu, kao i nakon izbora u rujnu te godine na kojima je pala na peto mjesto. Stranka socijalističke ljevice (Sosialistisk Venstreparti – akronim SV), osnovana 1975., stranka je ljevice. Nastala je ujedinjenjem nekoliko manjih lijevih stranaka koje su zajedno nastupile na izborima 1973. te ušle u parlament. Protivi se ulasku Norveške u Europsku uniju. U parlamentu je podržavala manjinske laburističke vlade, a nakon izbora 2005. sudjelovala je u vladi lijevoga centra. Od 2013. u oporbi, na izborima 2025. četvrta je po broju zastupnika. Crvena stranka ili Crveno (Rødt), osnovana 2007. ujedinjenjem nekoliko manjih stranaka, stranka je ljevice i radikalne ljevice. U parlamentu je od 2017., u oporbi. Na izborima 2025. šesta je po broju zastupnika. Kršćanska narodna stranka (Kristelig Folksparti – akronim KrF), osnovana 1933., stranka je desnoga centra. U parlamentu je od 1933., u razdoblju 1977–97. često treća na izborima. Sudjelovala je u gotovo svim vladama desnog centra od 1965 (1997–2000. i 2001–05. i vodi vlade s premijerom Kjellom Magneom Bondevikom), posljednji put 2019–21. Od 2021. je u oporbi, u kojoj ostaje i nakon izbora 2025. na kojima je osma po broju zastupnika.
