struka(e): geografija, opća | povijest, opća | suvremena povijest i politika

Svalbard [sva:'lbar], otočna skupina u Arktičkome oceanu, između Grenlanda i Nove zemlje; 61 022 km², 2637 st. (2013; Rusi čine 1/6 stanovništva). Pripada Norveškoj. Glavni su otoci Spitsbergen (37 673 km², jedini naseljen), Nordaustlandet (Sjeveroistočna zemlja; 14 467 km²), Edgeøya (5073 km²) i Barentsøya (1288 km²), građeni od arhajske jezgre, koju pokrivaju devonski, permski, trijaski, jurski i tercijarni slojevi. Otoci su brdoviti; najviši je vrh Newton (1713 m) na Spitsbergenu. Unutrašnjost je većim dijelom pokrivena ledenjacima (36 502 km²), koji mjestimično dopiru do mora. Zbog tople morske struje obale se ljeti ne zaleđuju. Srednja je temperatura u ožujku od –16 do –22 °C, u srpnju 4 do 6 °C. Godišnja količina oborina iznosi oko 300 mm. Veći je dio otočja pod zaštitom (nacionalni parkovi, rezervati prirode). Glavnina stanovništva živi na Spitsbergenu; stanovnici se bave rudarstvom (ugljen), te turizmom i ribarstvom. Važnije su luke i naselja Longyearbyen, Barentsburg i Ny-Ålesund. Upravno je središte cijelog arhipelaga Longyearbyen (2158 st., 2013., sa znanstvenoistraživačkim naseljem Ny-Ålesund), a Barentsburg je rusko rudarsko naselje (471 st.). U gospodarstvu otočja najznačajniji je ugljen (proizvede se približno 1,5 milijuna tona na godinu). Znanstvenoistraživačke postaje (Isfjord, Ny-Ålesund, Hornsund i dr.) Norveške i drugih zemalja. Na Spitsbergu je 2008. otvoren trezor (Global Seed Vault) u kojem je pohranjeno sjemenje više stotina tisuća različitih biljnih vrsta, kao zaštita od njihova izumiranja potaknutoga globalnim zatopljenjem ili drugim katastrofama. Zračna luka u blizini Longyearbyena.

Otoke su vjerojatno otkrili Normani (Vikinzi) 1194; do Spitsbergena i Medvjeđeg otoka (Bjørnøya), koji također pripada skupini, dopro je nizozemski pomorac Willem Barents 1596. U XVII. st. ondje su se nalazile baze engleskih i nizozemskih kitolovaca. U XVIII. st. pojavili su se i ruski lovci i istraživači. Norvežani su došli na Svalbard sredinom XIX. st. Od tada je baza mnogih polarnih ekspedicija. Odande su (1926) preko pola letjeli Roald Amundsen i Richard Evelyn Byrd. Iako je svoje zahtjeve na nj postavljalo više država, Svalbard je bio »ničija zemlja« sve do 1920., kada je ugovorom u Sèvresu došao pod norveški suverenitet. Sve države potpisnice ugovora (Danska, Francuska, Nizozemska, Italija, Japan, Norveška, Švedska, Velika Britanija s dominionima i SAD) dobile su pravo ribolova, lova i iskorištavanja rudnoga bogatstva; 1925. Svalbard je službeno bio priključen Norveškoj. Svalbard je (po odredbama ugovora od 1920) neutralna zona, na kojoj je zabranjeno podizanje vojnih baza. Međutim, tijekom II. svjetskoga rata bio je poprište niza vojnopomorskih operacija i sukoba između Saveznika i Njemačke. Godine 1944. i 1946. SSSR je neuspješno pokušavao postići norveško-sovjetski kondominij nad Svalbardom. Nakon sporazuma SSSR-a i Norveške o bočnoj granici teritorijalnoga mora (1957) ostao je spor oko morskoga razgraničenja između Svalbarda i sovjetskog otoka Zemlje Franje Josipa. U lipnju 1977. Norveška je oko Svalbarda proglasila ribolovnu zonu široku 200 morskih milja, što je prouzročilo daljnje napetosti sa SSSR-om, koje su razriješene 2010. norveško-ruskim sporazumom o granici u Barentsovu moru.

Citiranje:

Svalbard. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 21.7.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/svalbard>.