Meštrović, Ivan, hrvatski kipar i arhitekt (Vrpolje kraj Đakova, 15. VIII. 1883 – South Bend, Indiana, SAD, 16. I. 1962). Trajno vjeran figuraciji, asimilirajući različite utjecaje (asirske, egipatske, antičke i srednjovjekovne umjetnosti, secesijske, impresionističke, ekspresionističke) te posebice nadahnut Michelangelom, stvorio je jednu od najzapaženijih kiparskih sinteza prve polovice XX. st.
Početci u Beču
Prepoznat je kao talent još u djetinjstvu, kada je kao pastir u Otavicama kraj Drniša rezbario figure (Bosanac na konju, 1894., Galerija Meštrović u Splitu, GMS), te je nakon godinu dana naukovanja u klesarskoj radionici Pavla Bilinića u Splitu došao u Beč, gdje je 1901–04. studirao kiparstvo (Edmund Hellmer i Hans Bitterlich), a potom arhitekturu (Friedrich Ohmann) na Akademie der bildenden Künste. Ondje se susretao s Ottom Wagnerom te 1902. upoznao s Augusteom Rodinom i već je 1903. izlagao s pohvalnim kritikama na izložbi Udruženja likovnih umjetnika Austrije-Secesija. Nakon što je upoznao djela antičkih majstora i Michelangela na putovanjima Italijom 1905., umjetnost Egipta i Mezopotamije u pariškom Louvreu, kao i Rodinova ostvarenja te ona Aristidea Maillola i Antoinea Bourdellea, u Beču je 1906. apsolvirao.
Brzo dolazi pod utjecaj secesijske stilizacije, simbolizma, ali i rodinovske dramatičnosti prizora (Žrtva nevinosti, 1903–04., Atelijer Meštrović u Zagrebu, AMZ; Strast, 1904., Gliptoteka HAZU, GHAZU; Timor Dei, 1905., NMMU/GHAZU; reljef Seljaci na kući Popović, Trg bana Josipa Jelačića, Zagreb, 1907). Na vrhuncu te tzv. dekadentno-simbolističke faze oblikuje jedno od remek-djela onodobnog europskoga kiparstva Zdenac života (1905., bronca, ispred zagrebačkog HNK-a od 1912), kružni visoki reljef, u propitivanju ljudskih emotivnih stanja blizak bečkoj secesiji, ali i rodinovskom pristupu obradbe forme.
Nakon dolaska u Pariz 1908., gdje učvršćuje prijateljstvo s Rodinom i Bourdelleom, stvara u mramoru jedan od najimpresivnijih prikaza ljudskog tijela, figuru Starica (Galleria nazionale d’arte moderna e contemporanea, Rim), koju oblikuje intrigantnim spojem naturalizma i simbolizma.
Vidovdanski ciklus
U razdoblju 1908–11. u svojem atelijeru na Montparnasseu u Parizu, ali i za boravaka u Rimu, Zagrebu i Beogradu, nadahnut narodnom epikom te obuzet južnoslavenskom ideologijom, kao i Wagnerovim Gesamtkunstwerkom te egipatskim, grčkim i rimskim hramovima, zamišlja ambiciozan skulptorsko-arhitektonski projekt u »herojskom mjerilu« Vidovdanski hram (drvena maketa hrama, 1912., Narodni muzej u Kruševcu), koji je trebao objediniti Kosovski ciklus i Ciklus kraljevića Marka, stotinjak figura, uključujući arhitektonsku plastiku (reljefe i karijatide) te golemi konjanički kip kraljevića. Dijelove ciklusa predstavio je 1910. s Društvom »Medulić« (kojem je jedan od osnivača) na izložbi Nejunačkom vremenu usprkos u Zagrebu, a potom na nizu izložaba u Europi, npr. u paviljonu bečke Secesije 1910., na međunarodnoj izložbi u Rimu 1911 (I. nagrada za skulpturu) gdje izaziva skandal izlažući u paviljonu Kraljevine Srbije (pošto nije dobio prostor unutar madžarskoga paviljona za hrvatski izbor) te u Londonu 1915. Mnogobrojne skulpture (u kamen ih je prenosio Toma Rosandić), goleme plastičke snage, snažne muške figure (ratnici, junaci), nadahnute antičkim idealiziranim atletima, i ženske (udovice, majke, sestre) čijim je krupnim tijelima i crtama lica stvorio tip (Udovica i Udovice, 1908., Udovica s djetetom, 1909., reljef Kosovka djevojka, 1908., sve mramor, Narodni muzej Srbije, NMS; Miloš Obilić, 1909., AMZ, i Kraljević Marko, 1910., GMS, bronca) koji će poslije razvijati, a pogotovo neki od vrhunaca opusa, poput skulptura Sjećanje i Torzo / Banović Strahinja (obje 1908., mramor, NMS), fascinirale su kritiku i publiku širom Europe (Josef Strzygowski, Giovanni Papini, Filippo Tommaso Marinetti, Maksim Gorki, William Butler Yeats, D. H. Lawrence, Ivo Vojnović, Vladimir Nazor), ali i izazivale kontroverzije (Ljubo Babić, Đuro Tiljak, A. G. Matoš, Benedetto Croce, Moša Pijade, August Cesarec, Miroslav Krleža).
Politički angažman i djelovanje od I. do II. svjetskog rata
Od 1911. boravio je u Rimu te Beogradu gdje 1913. dobiva narudžbu za Spomenik slobode posvećen pobjedi Srbije u Prvom balkanskom ratu, od čega je izveden Pobjednik u bronci 1928 (od 1929. na Kalemegdanu u Beogradu), koji je postao jedan od prepoznatljivih simbola grada. Za I. svjetskog rata djeluje u Ženevi, Cannesu, Rimu i Londonu. Potaknut ratnim stradanjima stvara remek-djelo europske skulpture, kompoziciju Pietà (1914., bronca, GMS) koja se, premda malih dimenzija, ističe izražajnošću, te započinje oblikovati u drvu ciklus Život Kristov (28 velikih plitkih reljefa, 1916–54., Meštrovićeve Crikvine – Kaštilac u Splitu), isprva gotovo gotičke ekspresivnosti, kojom doseže vrhunac produhovljene stilizacije (Raspeće, 1916., Skidanje s križa, Napastovanje i Bogorodica s anđelima, 1917., Izgon iz hrama, 1918), što poslije napušta u korist lirizma (Blagovijest i Krist i Samaritanka, 1927). U Londonu je 1915. među osnivačima Jugoslavenskog odbora, a kraj rata dočekuje u Parizu, nakon čega se vraća u domovinu.
U Zagrebu je od 1922. imao atelijer na Gornjem gradu (Mletačka ulica) te bio profesor na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i umjetni obrt (ALU), a kao njezin rektor 1923–44. reformirao je nastavu (ukinuo je odjele primijenjene umjetnosti, a osnovao je arhitektonski odjel). Sudjelovao je u osnivanju Moderne galerije (danas NMMU) i Umjetničkoga paviljona te inicirao 1938–39. znamenitu izložbu Pola vijeka hrvatske umjetnosti u Domu likovnih umjetnosti u Zagrebu (danas Dom HDLU), koji je sam projektirao. U Kraljevini SHS isprva blizak kraljevskoj dinastiji, vrlo brzo, razočaran centralizmom, napušta politički angažman i dotadašnju tematiku te postaje zaokupljen biblijskim motivima, kojima pristupa intimistički (Bogorodica s djecom, 1926., mramor, GMS), ili pak refleksivnim temama.
Obuzet stvaranjem »opće harmonije«, otkriva motiv djevojke s glazbalom, oblikuje skulpture i reljefe u različitim materijalima lirskih značajki (Daleki akordi, 1918., bronca, Umjetnička galerija u Dubrovniku; Anđeo s frulom, 1918., drvo, AMZ; Žena s violinom, 1922., reljef, mramor, GMS; Djevojka s lutnjom, 1927., crni mramor, Galerija Tate u Londonu). Istodobno nadahnut klasičnom, mediteranskom tradicijom, nastojeći izraziti ideju apsolutne ljepote, izvodi niz ženskih aktova u mramoru ili kamenu suspregnute čulnosti (Žena kraj mora, 1926. i Čekanje, 1928., AMZ; Sanjarenje i Psiha, 1927., GMS). Također, pridonio je obnovi zagrebačke crkve sv. Marka za koju je oblikovao kiparska ostvarenja u kamenu i bronci (Hrvatska Bogorodica, 1932., Pietà i Raspeće, 1938–39).
U tom razdoblju intenzivno oblikuje javne spomenike u bronci i kamenu, u Splitu Marka Marulića (1925., Trg braće Radić) i Grgura Ninskog (1927., 1929–41. na Peristilu, od 1952. ispred Zlatnih vrata; inačice u Varaždinu, 1931., i Ninu, 1969), kojima daje svoje lice, te nadgrobni spomenik Anti Trumbiću (1939., samostan sv. Frane), u Zagrebu spomenike Josipa Jurja Strossmayera (1926., kraj zgrade HAZU-a) i Andrije Medulića (1930., od 1932. kraj Umjetničkoga paviljona), u Beogradu Spomenik zahvalnosti Francuskoj (od 1930. na Kalemegdanu).
Dobivao je narudžbe za spomenike i u inozemstvu (konjanički spomenik rumunjskomu kralju Ferdinandu I. 1939., Bukurešt, uništen), a ističu se dva konjanička spomenika, među najzapaženijim svjetskim primjerima javne artdécoovske plastike, Indijanac s lukom i Indijanac s kopljem (1927–28., od 1928. na Michigan Avenue uz Grant Park, Chicago). Tu je narudžbu (Art Institute of Chicago) shvatio kao prigodu za nastavak razvijanja ideje herojske figure ratnika u javnome prostoru. Kao univerzalni ideali hrabrosti i snage, spomenici su u potpunosti zamišljeni i oblikovani u Zagrebu (lijevani na ALU-u) što je filmski dokumentirao Milan Marjanović.
Često je stvarao portrete; na one rane (Moj otac, 1910., NMS; Ruža Meštrović, 1915., GMS) nadovezao je niz portreta istaknute psihologizacije (Vladimir Becić, 1928., NMMU; Olga Meštrović, 1935., obiteljsko vlasništvo / GMS), a posebice se ističu autoportreti (1902; 1932., GMS) u kojima je pokušao zabilježiti vlastita intimna stanja.
Povijest Hrvata
Vraćajući se često motivu ženskih sjedećih likova, koji razvija u različitim smjerovima – poput skulpture Vestalka (1917., bronca, GMS), čijom se jakom stilizacijom forme približio tadašnjim europskim tendencijama (Charles Despiau, Jacques Lipchitz), ili sugestivne figure u bloku Kontemplacija (1924., mramor, GMS), jednog od remek-djela artdécoovskog razdoblja – u sadri 1932. stvara djelo Povijest Hrvata (od 1978. u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu) za predvorje Muzeja hrvatskih starina u kninskoj tvrđavi, za koji je s Jozom Kljakovićem i Dragom Iblerom 1931. izveo (neostvareni) arhitektonski projekt. Oblikujući ju kao ženski sjedeći lik u stiliziranoj narodnoj nošnji Dalmatinske zagore, s crtama lica za koje se vjeruje da pripadaju majstorovoj majci (portreti Moja majka, 1908., NMS, Moja mati, 1909., GMS), koji u krilu drži masivnu kamenu ploču s glagoljičnim pismom, sjedinivši ideje majčinstva i nacionalnog identiteta stvorio je arhetip čuvarice nacionalne baštine, koji se od 1970., kada je brončani odljev postavljen pred Rektoratom Sveučilišta u Zagrebu, prometnuo i u personifikaciju znanja. Mramornu inačicu, koju su isklesali Dujam Penić i Grga Antunac, kralj Aleksandar I. Karađorđević postavio je 1934. nasuprot glavnom ulazu u Kraljevski dvor na beogradskom Dedinju, a dva brončana odljeva iz 1984. nalaze se u domu Hrvatske bratske zajednice u Pittsburghu i u AMZ-u.
Zatočeništvo i odlazak u SAD
Pošto je 1941. odbio poduprijeti ustaški režim ubrzo je zatvoren. Početkom 1942., nakon intervencije Vatikana, pušten je u kućni pritvor, a potom odlazi u Rim. Ondje radi reljefe, među ostalim pape Siksta V. i sv. Jeronima, te, nadahnut Michelangelom, monumentalnu kompoziciju Rimsku Pietà (1942–46., brončani odljev u Vatikanskim muzejima, mramorna inačica u bazilici Srca Isusova Sveučilišta Notre Dame u South Bendu) i naturalističku figuru Joba (1946., bronca, GMS), jedan od najpotresnijih prikaza patnje, očaja i beznađa u svjetskoj umjetnosti XX. st. Od 1943. živi u Švicarskoj, a od 1947. u SAD-u, gdje je isprva profesor na Umjetničkoj školi Sveučilišta u Syracusei (New York). Američko državljanstvo, koje mu osobno uručuje predsjednik Dwight Eisenhower, dobiva 1954. te se 1955. trajno nastanjuje u South Bendu (Indiana), gdje predaje na isusovačkom Sveučilištu Notre Dame. Ondje često koristi mitološke i biblijske teme (Zaklinjanje Perzefone, 1946., i Ikarov pad, 1947., bronca) kao metafore životnih nedaća (pogotovo smrti vlastite djece), koje na kraju predočuje i izravno (Otac se oprašta od sina, Majka se oprašta od kćeri, obje 1961., Snite Museum of Art na Sveučilištu Notre Dame). Velike narudžbe za spomeničku skulpturu (Čovjek i sloboda, 1953., Klinika Mayo, Rochester u Minnesoti, Jakovljev zdenac, 1957., Sveučilište Notre Dame, bronca) tada češće dobiva i iz domovine (Nikola Tesla, 1952. prvi odljev u Beču, drugi u Zagrebu, od 1954. u parku Instituta Ruđer Bošković, a od 2006. u Teslinoj ulici; Sv. Ivan Krstitelj, 1957., Krstionica u Splitu; Juraj Dalmatinac, 1960., ispred katedrale u Šibeniku; sve u bronci).
Arhitektura i druge djelatnosti
Arhitekturom se najviše bavio između svjetskih ratova, kada je nacrtao projekte više sakralnih (crkva Presvetog Otkupitelja / grobnica obitelji Meštrović u Petrovu polju pokraj Otavica, izvedena 1926–37., nakon devastacije 1991. obnovljena), grobnih (Mauzolej Petra Petrovića Njegoša na Lovćenu, prvi nacrt 1925., razradba 1951., dovršen 1971–74) i spomeničkih građevina (Spomenik neznanom junaku na Avali, izveden 1934–38), koje većinom razrađuju Harold Bilinić i Lavoslav Horvat. Građevinama je pristupao uglavnom skulptorski, pa je većina centralnoga tlocrta (Dom likovnih umjetnosti u Zagrebu, izveden 1934–38., danas Dom HDLU). Isprva su s izrazitim obilježjima art décoa (crkva Gospe od anđela u Cavtatu / Mauzolej obitelji Račić, izvedena 1920–22), što poslije napušta u korist drugih inspiracija, npr. starohrvatskim crkvicama (crkva kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina, izvedena 1936–38., nakon devastacije 1941. djelomično obnovljena 1991).
Na splitskim Mejama podigao je obiteljsku palaču (1931–39) te je u obližnjem renesansnom kašteletu obitelji Capogrosso, otkupivši ga, izveo interpolaciju atrija i crkve sv. Križa (1939–41., danas Meštrovićeve Crikvine – Kaštilac), u koju je htio smjestiti ciklus reljefa Život Kristov. Uz mnogobrojna kiparska i druga djela, darovao ih je 1952. hrvatskom narodu, kao i zagrebačku obiteljsku kuću s atelijerom u Mletačkoj ulici i crkvu/grobnicu u Otavicama. Nakon njegove smrti prenamijenjene su u samostalne muzeje, gdje su pohranjene njegove skulpture, makete, slike, crteži, dokumentacija i arhiva. Danas su objedinjene u Muzeje Ivana Meštrovića. U Vrpolju je pak 1972. otvorena Spomen-galerija Ivana Meštrovića, a Meštrovićeva galerija otvorena je 1978. i na Sveučilištu Notre Dame u South Bendu (danas u sklopu Snite Museum of Art ).
Na prijedlog Williama Butlera Yeatsa oblikovao je 1927. motiv Djevojka s harfom kao predložak za prve kovanice Irske Slobodne Države (od 1965. taj motiv Irska središnja banka rabi na svom pečatu). Oblikovao je i medalje (Dositej Obradović, 1911., Kosovskim osvetnicima, 1913., PEN Klub, 1933., Auriga, 1952., Sokrat/Platon, 1954) te stvorio nevelik crtački i slikarski opus, većinom fokusiran na ljudski lik, isprva pod utjecajem simbolizma, narodne predaje i književnih djela (Lava Nikolajeviča Tolstoja i Dantea). Pred I. svjetski rat u Rimu reducira naraciju i perspektivnu iluziju (U očekivanju, ugljen, potom i ulje; Djevojka i ranjenik, tuš, Zbirka Signorelli u Rimu), a 1920-ih crta ljudsku figuru izrazita plasticiteta (Isus i Samarijanka i Poluležeći ženski akt, 1925., pastel, GMS). U zatvoru crta biblijske motive, koje poslije prenosi u ulje (Posljednja večera, 1945., GMS). Mapu litografija iz 1923. objavio je u izdanju Proljetnoga salona (Grafička zbirka NSK). Objavljivao je eseje, većinom o svojoj umjetnosti te o Michelangelu, kao i sjećanja na Rodina. Pisao je i memoarsku prozu (npr. Uspomene na političke ljude i događaje, 1961), putopise, pripovijetke, ostavio bogatu korespondenciju.
Nasljeđe
Jedan od najistaknutijih svjetski priznatih hrvatskih umjetnika, izlagao je u gotovo svim svjetskim likovnim metropolama; prvu samostalnu izložbu imao je u Beču 1904 (s Tomislavom Krizmanom), potom ih je do 1935. održao u Londonu, Glasgowu, Edinburghu, Pragu, Parizu, ponovno u Beču te Münchenu i Berlinu, a u Hrvatskoj je izlagao u Splitu i Zagrebu. Izložbenu turneju na oba američka kontinenta (New York, Detroit, Chicago, Philadelphia, Baltimore, Boston, Washington, Denver, Los Angeles, Montréal, Toronto, Buenos Aires) imao je 1924–28., a u New Yorku i više izložbi 1925–32. te 1947. u Metropolitan Museum of Art. Sudjelovao je i na mnogobrojnim skupnim izložbama, npr. na Bijenalu u Veneciji (1907., 1914., 1926., 1932., 1938., 1942), Jesenjem salonu (Pariz 1908., 1909), Salonu francuskih umjetnika (Pariz 1908), Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti (Pariz 1925), na kojoj je dobio Grand prix za Mauzolej obitelji Račić. I posmrtno mu je održano više samostalnih izložbi.
Monografije o njemu objavili su već 1919. M. Ćurčin i Kosta Strajnić, potom i František Táborský 1933., pa 1948. Norman L. Rice, Harry H. Hilberry i Estelle S. Hilberry te 1959. Laurence Schmeckebier.
Snažno je utjecao na suvremenike, a i na kasnije generacije, osobito na kipare s kojima je tijesno surađivao, a koji su njegove skulpture prenosili u kamen (G. Antunac, Antun Augustinčić, Ivan Lozica, Dragutin Orlandini, Vanja Radauš, Andrija Krstulović, Dujam Penić, Šimun Dujmović, Marijan Matijević). Njegova trajna odsutnost iz domovine nakon II. svjetskog rata – tek ju je 1959. nakratko posjetio, susrevši se s Alojzijem Stepincem u njegovu pritvoru u Krašiću, Josipom Brozom - Titom na Brijunima i umjetnicima – potaknula je razvijanje svojevrsnog mita o Meštroviću, ali i kontroverzije koje su često osporavale vrijednost i dosege njegova kiparskog opusa, pri čemu se njegovom djelovanju najčešće pristupalo iz ideološkog i političkog konteksta. Stručne monografije u Hrvatskoj su napisali Duško Kečkemet (1959. s Krunom Prijateljem, 1964., 1970., 1983), koji je 2009. objavio i opsežnu publikaciju s opširnom bibliografijom, rukopisnom i arhivskom građom, Žarko Vidović 1961., Željko Grum 1962., Zvonko Maković 1984., Božidar Gagro 1987. te Irena Kraševac 2002.
Od 1919. bio je počasni član JAZU-a (i redoviti 1934–42), od 1929. počasni član Češke akademije znanosti i umjetnosti, a od 1960. član Američke akademije umjetnosti i književnosti i Kraljevskoga umjetničkog društva u Londonu.
