Michelangelo Buonarroti [mikela'nelo buonar:ɔ:'ti] (pravo ime Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni), talijanski kipar, slikar, graditelj i pjesnik (Caprese, danas Caprese Michelangelo, provincija Arezzo, 6. III. 1475 – Rim, 18. II. 1564). Glavni predstavnik visoke renesanse i preteča manirizma. Školovao se u Firenci u slikarskoj radionici D. Ghirlandaia, gdje je naučio tehniku fresko-slikarstva i slikanja uljem. Proučavao je i kopirao djela Giotta i Masaccia. God. 1489. primljen je u kiparsku školu u vrtu Medicija koju je vodio Bertoldo di Giovanni, Donatellov suradnik. Neko je vrijeme živio na dvoru Lorenza Veličanstvenoga, gdje je proučavao njegovu zbirku antičkih skulptura i stekao, u krugu pjesnika i učenjaka neoplatonista, humanističko obrazovanje. Uoči pada Medicija otišao je u Bolognu (1494–95), a 1496–1500. boravio je prvi put u Rimu, gdje je studirao antička djela i izradio veći broj kipova od kojih se ističu Bakho (1497) i njegovo jedino potpisano djelo Pietà (1498–1500). God. 1501–05. ponovno je bio u Firenci. U tom je razdoblju isklesao u mramoru čuvenoga Davida i izradio kartone za fresku s prizorom Bitke kod Cascine (djelo nastalo u natjecanju s Leonardom da Vincijem). God. 1505., na poziv pape Julija II., ponovno je boravio u Rimu. Papa mu je povjerio izvedbu svoje grobnice, zamišljene kao golemi nadgrobni spomenik sličan mauzoleju, s velikim brojem kipova (nije izvedena u potpunosti, skromnije ostvarenje završio je, sa suradnicima, tek 1545) i freske na stropu Sikstinske kapele u Vatikanu (1508–12). Za papu Leona X. (Giovanni de’ Medici) u Firenci je izveo pročelje crkve S. Lorenzo (1516) i grobnu kapelu Medicija (1520–27. i 1530–34). Od 1534. do smrti ponovno je bio u Rimu, gdje je radio na izgradnji nove bazilike sv. Petra, a u Sikstinskoj kapeli slikao fresku Posljednji sud (1536–41), te izradio plan za uređenje Kapitolija (1538).
U svestranoj stvaralačkoj djelatnosti Michelangelo je prije svega kipar. Polazeći od antičkih uzora i zrelog izraza visoke renesanse, stvorio je vlastiti likovni svijet elementarne snage i neprolazne ljepote. Figuru čovjeka, koja ga kao plastički fenomen jedina zanima, daje u anatomski jasnoj modelaciji, u monumentalnom volumenu i u njezinoj punoj ljudskosti. Prvi radovi još pokazuju suzdržane oblike (Pietà; David, simbol pobjede ideje slobode nad tiranijom), koji su bujali u potonjim likovima, osobito Mojsiju i nedovršenim Robovima za grobnicu Julija II., a u posljednjem se razdoblju, kao konačna sinteza, smiruju na monumentalnim figurama simbolima prolaznosti (likovi Dana, Noći, Zore i Sutona) na sarkofazima Giuliana i Lorenza Mlađega Medicija.
Polazna točka njegovih slikarskih realizacija je kiparsko shvaćanje; on zapravo modelira kistom. Tako su shvaćeni Sv. Obitelj (tzv. Tondo Doni), koja ima izrazitu fakturu reljefa, i freske u Sikstini (teme iz Staroga zavjeta, stvaranja svijeta, Adama i Eve te općega potopa, prikazane na stropu, a monumentalni likovi biblijskih predaka, starozavjetnih proroka i Sibila te golih mladića u postranim lunetama). Punih dvadeset godina poslije freskom Posljednji sud oslikao je zid iza oltara.
Kao graditelj, Michelangelo unosi nove elemente u shvaćanje prostorne funkcije objekta kao cjeline i u njegovo oblikovanje. Već je njegov suvremenik G. Vasari jasno uočio da Michelangelo graditeljski stvara nov stil, dajući renesansnoj koncepciji smirenosti, arhitektonskoga sklada i stroge proporcionalnosti potpuno individualnu notu unutarnje dinamike kojom je nagovijestio pojavu manirizma, odn. ranoga baroka. Projektirao je veći broj arhitektonskih tlocrta i nacrta, ali je ostvario samo grobnu kapelu Medicija i dijelove firentinske Biblioteke Laurenziane (stubište, uzor svim potonjim baroknim koncepcijama). Nakon smrti A. da Sangalla (1547) postao je glavni graditelj bazilike sv. Petra u Rimu. Modificiravši prvotni Bramanteov plan, Michelangelo je koncipirao jedinstven i monumentalan prostor s dominantnom kupolom (visina 138 m), koja je dovršena tek nakon njegove smrti. Po njegovim nacrtima riješen je prostor trga na Kapitoliju: uokviruju ga tri palače (Palazzo Senatorio, Palazzo dei Conservatori i Museo Capitolino), između kojih je smještena rimska konjanička statua Marka Aurelija. Michelangelo je naslijedio Sangalla i kao arhitekt palače Farnese, koja je djelomično izgrađena po njegovim nacrtima. Izravnih učenika nije imao, ali je snagom svojega umjetničkoga genija silno utjecao ne samo na suvremenike kipare nego i slikare (Rafaela, Andreu del Sarta, A. Bronzina, Pontorma, Correggia, Parmigianina, Tiziana, Tintoretta) te na naraštaje umjetnika potonjih razdoblja. Pisao je sonete (najljepši su posvećeni Vittoriji Colonni), madrigale, kancone, epigrame i epitafe. Njegova kuća u Firenci pretvorena je u muzej (Casa Buonarroti).
