Dedić, Arsen, hrvatski kantautor, pjesnik i skladatelj (Šibenik, 28. VII. 1938 – Zagreb, 17. VIII. 2015). Završio je gimnaziju i srednju glazbenu školu u rodnom gradu. Za glazbu se počeo zanimati rano, uz oca koji je svirao u Šibenskoj narodnoj glazbi; privatno je učio flautu, a kao petnaestogodišnjak svirao u kazališnom orkestru. U Zagreb se preselio 1957., gdje je tri godine studirao pravo te na Muzičkoj akademiji diplomirao 1964. flautu, objavljujući u to vrijeme pjesme u časopisima, pišući stihove za zabavnu glazbu (isprva pod pseudonimima Igor Krimov i Luka Juras) i nastupajući kao pjevač u vokalnim sastavima (Prima, Zagrebački vokalni kvartet, Melos) te kao flautist u Zagrebačkom jazz kvartetu i Kvartetu flauta. Od 1959. skladao je šansone, pop-skladbe i šlagere te sudjelovao na glazbenim festivalima. Autorski se, pod svojim imenom, predstavio 1963. skladbom »Onaj dan« na splitskom festivalu, gdje 1964. postiže golem uspjeh i široku prepoznatljivost skladbom »Kuća pored mora«. Do kraja 1960-ih pretežito je pisao skladbe za festivale, a prvi album Čovjek kao ja (1969) retrospektiva je prethodno napisanih skladbi (»Moderato Cantabile«, »Sve što znaš o meni«). Sljedeći album Arsen 2 (1971) sadržava neke njegove najuspjelije autorske skladbe (»Takvim sjajem može sjati«, »O, mladosti«, »Ne plači«, »Balada o prolaznosti«). Podjednako cijenjen, dvostruki LP Homo volans (1973) pripada najambicioznijem dijelu Dedićeva opusa. Kombinirajući vlastiti autorski rukopis (»Tvoje nježne godine«) s rafiniranim poetskim reinterpretacijama (»Modra rijeka«, uglazbljenje pjesme Maka Dizdara), Dedić na tom, kao i na prijelaznom ostvarenju Provincija (1984), koje sadržava kultne pjesme »Djevojka iz moga kraja« i »Sve te vodilo k meni«, potvrđuje ulogu vodeće osobnosti na tadašnjoj jugoslavenskoj kantautorskoj i šansonijerskoj sceni, približavajući se zvuku suvremene rock-glazbe (Porodično stablo, u suradnji s Kornelijem Kovačem, Otisak autora, oba 1976). Veći dio Dedićeva ranog opusa, a osobito trilogija Čovjek kao ja, Arsen 2 i Homo volans, pripada antologiji hrvatske kantautorske pjesme. Nadahnute životnim dvojbama, prolaznošću, ljubavlju, nostalgijom, samoćom i tjeskobom, njegove ključne skladbe, istodobno intimne i univerzalne, progovaraju jedinstvenim glazbeno-poetskim jezikom ujedinjujući mediteranski senzibilitet i romantični, kontinentalni, urbani ugođaj (osobito Zagreba 1960-ih i 70-ih). Kasnijim zrelim, nagrađivanim i komercijalno razmjerno zapaženim albumima održava, napose aranžerski i produkcijski, intenzivniju komunikaciju s pop-rock publikom, uvodeći i elemente jazza, tanga i kabareta te čestu citatnost: Kino Sloboda (1987), koji sadržava skladbe »Original Soundtrack (Amado mio)« i »Otkako te ne volim«, Tihi obrt (1993), obilježen ratom, sa skladbama »Vraćam se Aznavouru«, »Završit ću kao Howard Hughes« i »Majka Hrabrost«, Ministarstvo straha (1997), sa skladbom »Tvoje tijelo – moja kuća«, Kinoteka (2002), sa skladbama »Sve te vodilo k meni« i »Život se troši kao kreda«, Na zlu putu (2004), sa skladbama »Amigo« i »Na zlu putu«, te Rebus (2008), sa skladbom »Linija ljubavi, linija života«. Iznimno plodan, mnoge je svoje snimke skupio na tematskim albumima: izvedbe skladbi pjesnika Zvonimira Goloba (Dedić – Golob, 1977), uglazbljenja domaćih pjesnika (Pjevam pjesnike, 1980), pjesme napisane za druge izvođače (Naručene pjesme, 1980), dječje pjesme (Arsen pjeva djeci, 1982; Dječje oči, 2004), prepjeve i obrade kantautora (Kantautor, 1985., s pjesmama Johna Lennona, Leonarda Cohena, Jacquesa Brela i dr., ponovljen 2014. pod naslovom Suputnici), kajkavske popijevke (Moje popevke, 1986), klapske pjesme (Ko ovo more platit: 20 šibenskih pjesama Arsena Dedića pjevaju klape, 1995), duete i suradnje (Dueti – dueli, 2006), filmske i televizijske teme (Muzika za film i TV, 1989; Za kino i TV, 2008), kao i na retrospektivnim kompilacijskim albumima (Vraćam se, 1975; Arsenal, 1981; Herbar, 1999; Imena žena, 2003; Dobrotvorov dom, 2009). Često je surađivao sa suprugom Gabi Novak (albumi Gaby & Arsen, 1980., i Hrabri ljudi, 1988), kojoj je producirao više albuma; također je surađivao sa sinom, pijanistom Matijom Dedićem te sa svojim uzorima: Bulatom Okudžavom (producent i prevoditelj koncertnog albuma Okuđava u Zagrebu, 1979), Sergiom Endrigom (duet »Odlazak«, uglazbljenje pjesme Tina Ujevića, na Rimskoj ploči, 1979) te Ginom Paolijem (zajednički koncertni album Lisinski, 2006). Posredno ili izravno utjecao je na oblikovanje hrvatske i jugoslavenske kantautorske pop i rock-glazbe, često i surađujući s vodećim izvođačima (Goran Bregović; Zoran Predin, s kojim je snimio album Svjedoci – priče, 1989; Branimir Štulić; Đorđe Balašević; Bora Đorđević, s kojim je snimio album Unplugged ‘87; Josipa Lisac; Rade Šerbedžija). Dobio je 15 glazbenih nagrada Porin (za životno djelo 1999), a za svoj je kantautorski opus primio, uz brojne druge, i najznačajniju međunarodnu kantautorsku nagradu Premio Tenco (1982).
Usporedno s kantautorskom karijerom bio je vrlo aktivan i u drugim glazbenim područjima. Od 1967. skladao je scensku glazbu za oko 120 kazališnih predstava (nagrađen je za glazbu u predstavama Inspektorove spletke, 1979; Cabaret Arsen, 1982; Diogeneš, 1989; Kavana Torso, 1990; Krležijada, 1993), redovito surađujući s Glumačkom družinom Histrion, potom glazbu za oko 50 igranih i dokumentarnih filmova (npr. Vlakom prema jugu, Petar Krelja, 1981; Karneval, Anđeo i Prah, Antun Vrdoljak, 1990) te za više od 30 TV filmova i serija (npr. za serije Prosjaci i sinovi, Jelenko, Zagrljaj, Jedrima oko svijeta), pri čemu su neke kompozicije postale široko prepoznatljive (npr. uvodna tema za Vrdoljakov film Glembajevi, 1988., kao i za TV seriju U registraturi, 1974). Primio je Zlatnu arenu za glazbu u filmovima Donator (Veljko Bulajić, 1989) i Pont Neuf (Željko Senečić, 1997). Skladao je mjuzikl Lady Šram na libreto Nina Škrabe (1991).
Kao pjesnik debitirao je za gimnazijskih dana u omladinskim listovima (Polet, Vidik, Prisutnosti). Objavio je desetak zbirki poezije (Brod u boci: pjesme i šansone, 1971; Narodne pjesme: primijenjeni stihovi, 1979; Hotel Balkan, 1987; Pjesnik opće prakse, 1993; Čagalj, 2000; Zabranjena knjiga, 2003; Padova, 2004; Službena duša, 2006; Zidne novine, 2009; Kapi za oči, 2012) u kojima je, obilježen iskustvom »pjesnika opće prakse« i autora »primijenjenih stihova«, odnosno suvremenih »narodnih pjesama«, mogao razviti lirski glas obilježen svakodnevnim iskustvom, iznimnom osjećajnošću i neobilježen generacijskim mijenama i poetikama suvremene mu hrvatske književnosti, ostvarujući iz knjige u knjigu svojevrstan intimni pjesnikov dnevnik obilježen subjektivnošću, ali i kolektivnom sviješću. Pjesme mu se odlikuju komunikativnošću, zavičajnom nostalgijom, a česte su teme ljubav, smrt, prijateljstvo i sâm čin pjesničkog stvaralanja. Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2003) i Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2007).
