Novak, Gabi (Gaby, pravo ime Gabrijela Novak Dedić), hrvatska pjevačica (Berlin, 8. VII. 1936). Djetinjstvo je provela u Berlinu te na Hvaru. U Zagrebu je završila Školu za primijenjenu umjetnost (grafički smjer) i isprva radila kao crtačica (kopistica) u Studiju za crtani film Zagreb filma. U nekoliko je animiranih filmova izvodila vokalizaciju (npr. pjesma »Monotonija« u filmu Inspektor se vratio kući Vatroslava Mimice, 1959), a među prvim joj je snimljenim pjesmama »Sretan put« u dugometražnom igranom filmu H-8… (Nikola Tanhofer, 1958). Kao pjevačica prvi je put javno nastupila 1958. u Ljubljani s revijalnim orkestrom pod ravnanjem Bojana Adamiča, nakon čega je redovito nastupala na glazbenim festivalima (Beogradsko proleće, Dani jugoslavenske zabavne muzike u Opatiji, Jugoslavenski jazz festival na Bledu, Festival kajkavskih popevki u Krapini, Melodije Jadrana u Splitu, MESAM – Međunarodni sajam muzike u Beogradu, Vaš šlager sezone u Sarajevu, Večeri dalmatinske šansone u Šibeniku, Zagrebački festival zabavne glazbe, poslije Zagrebfest), postojano izgrađujući baladični opus pjesama s tragovima jazza, swinga i francuske šansone (1980-ih i popa) te njegujući profinjen vokalni izričaj i izražajne interpretacije. Stasala u zvijezdu ondašnje jugoslavenske glazbene scene u razdoblju glazbenih festivala i singl-ploča istaknuvši se osobito festivalskim uspjesima »Ljubav ili šala« (1959), »Oči« (1961), »Zbogom« (1963), »Još uvijek« (1965), »Za našu ljubav to je kraj« (1966), »Gazi, dragi, srce moje« (1971). Već od početka 1960-ih surađivala je s Arsenom Dedićem (suprugom od 1973) kao skladateljem i/ili tekstopiscem (»Kuća pored mora«, 1964; »Adrese moje mladosti«, 1966; »Bit ćeš uvijek moj«, 1967; »Vino i gitare«, 1967; »Duga je, duga noć«, 1969; »Sve što znaš o meni«, 1969), napose nakon 1970. nizom zapaženih pjesama, kadikad sa stihovima drugih istaknutih pjesnika (Zvonimir Golob, Željko Sabol, Drago Britvić): »Pusti me da spavam« (1970), »Kuća za ptice« (1974), »Grlice u šumi« (1976), »Dok sam bila tvoja« (1979), »Pamtim samo sretne dane« (1979), »Što je ljubav« (1979), »Tebe volim drugačije« (1979), »On me voli na svoj način« (1980), »Za mene je sreća« (1980), »Oko jene hiže navek tiči lete« (1981), »Plava ruža zaborava« (1981), »Nada« (1985), »Otok« (1985), »Hrabri ljudi« (1987), »Odlaze dječaci, a vraćaju se ljudi« (1992), »Šibenska nevista« (1998), što ih je pjevala prepoznatljivim fraziranjem te sugestivnim izražavanjem sjete pa i tuge usmjerenim prema osjećajnosti slušatelja. Njezina su ranija glazbena izdanja bila kompilacijske naravi (Peva Gabi Novak, 1961; Gabi, 1970; Gabi, 1973), Dedić joj je potom producirao studijske albume Samo žena (1974), Gabi 77 (1977), Gabi Novak (1982) i Nada (1985), s njim je redovito nastupala i pjevala na njegovim albumima, a zajedno su objavili albume Gabi i Arsen (1980) te Hrabri ljudi (1987). Surađivala je i s jazz-sastavima (npr. Boška Petrovića). Njezine najpopularnije i najcjenjenije izvedbe probrane su na mnogobrojnim izdanjima (Najveći uspjesi, 1978; Retrospektiva, 1993; Adrese moje mladosti, 1997; Pjesma je moj život, 2002). Dobila je nagradu Porin za životno djelo 2006.
