Šerbedžija, Rade, hrvatski glumac, kazališni redatelj, književnik i pjevač (Bunić kraj Korenice, 27. VII. 1946). Studij glume završio na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu (1970). Uz nekoliko kraćih stalnih angažmana u kazalištima (Gradsko dramsko kazalište »Gavella« 1970–71, 1983–86; HNK u Zagrebu, 1976–77, 1981–83), većinu karijere samostalni umjetnik. Predavao je, kao umjetnički docent, na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu (1979–81) i na Akademiji umetnosti u Novom Sadu (1987–91) te, kao redoviti profesor, na Studiju medija i glume pri Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci (2011–19). Glumac iznimna glumačkoga temperamenta, tehnike i dikcije, podjednako je uspješno tumačio uloge iz klasičnoga i modernoga repertoara u nizu hrvatskih kazališta: u »Gavelli« (Len u Spašenima E. Bonda; Edgar u Kralju Learu W. Shakespearea), Teatru &TD (Mesa u Razdiobi podneva P. Claudela; Gildenstern u Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi T. Stopparda; Macbett E. Ionescoa; Molièreov Don Juan; Sganarelle u Odmoru za umorne jahače I. Ivanca), HNK-u u Zagrebu (Melkior u Kiklopu R. Marinkovića/K. Spaića; Peer Gynt H. Ibsena; Rikard III. W. Shakespearea), te na Dubrovačkim ljetnim igrama (Hamlet W. Shakespearea; Orsat u Dubrovačkoj trilogiji I. Vojnovića). Istaknuo se i monodramskom izvedbom djela Krležin obračun s nama (1975). Bavio se i režijom: Cezar (GDK »Gavella«), Balade Petrice Kerempuha (sa studentima Akademije dramske umjetnosti), Koja gora Ivo, Kažu da je sova nekad bila pekarova kći i Spašeni (Kazališna družina AKTER). God. 2001. s B. Vujčićem osnovao je Kazalište Ulysses na Brijunima (Medeja, Kralj Lear, Marat/Sade, Play Beckett, Hamlet, Tesla Electric Company, Balade Petrice Kerempuha, Pijana noć 1918).
Na filmu debitirao 1967., prvu glavnu ulogu tumačio 1968 (Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata Branka Ivande). Njegov temperamentni, ponešto egzaltirani nastup na filmu najlakše se prilagodio žanru psihološke drame i urbanim likovima: Putovanje na mjesto nesreće (1971) Zvonimira Berkovića, Bravo maestro (1978) Rajka Grlića, Novinar (1979) Fadila Hadžića, Kiklop (1982., i TV serija) Antuna Vrdoljaka. Glumio je i u drugim tipovima likova: Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj (1973) Krste Papića, Hajka (1977) Živojina Pavlovića, Banović Strahinja (1981) Vatroslava Mimice, San o ruži (1986) i Osuđeni (1987) Zorana Tadića. Osobitu popularnost stekao je u televizijskim serijama (U registraturi Joakima Marušića, Prosjaci i sinovi A. Vrdoljaka, Putovanje u Vučjak Eduarda Galića). Nakon međunarodnog uspjeha makedonskog filma Prije kiše (1994) Milča Mančevskoga najčešće glumi u američkim produkcijama, uglavnom epizodne uloge negativaca, ali i karakterne uloge općenito, dok u hrvatskim filmovima nastupa rjeđe (Pravo čudo, Lukas Nola, 2007). Sa sinom, filmskim redateljem i scenaristom Danilom, surežirao je, u makedonskoj produkciji, igrani film Oslobođenje Skoplja (Osloboduvanje na Skopje, 2016), u kojemu je odigrao glavnu ulogu. Također sinkronizira animirane filmove te snima audioknjige.
Objavio je nekoliko pjesničkih zbirki (Promjenjivi, 1987; Crno, crveno, 1989; Prijatelj ga, kaže, više ne poznaje, 1997; Stranac: izabrane pjesme, 2015) te knjige autobiografskih zapisa Do posljednjeg daha (2005) i Poslije kiše (2017). Zapažen je i kao recitator te izvođač balada i šansona (albumi Ne daj se Ines, 1974; Mnoge smo i mnogo voljeli, 1984; Orihi orihi, 2002; Imam pjesmu za tebe, 2008; Vrijeme je, draga, vrijeme je, 2014., i dr.). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2018).
