Cohen, Leonard

Cohen [kọu'ən], Leonard (Norman), kanadski kantautor i književnik (Montréal, 21. IX. 1934 – Los Angeles, 7. XI. 2016). Isprva zapažen kao pjesnik i autor postmodernističkog romana Divni gubitnici, poslije se potvrdio kao jedan od najistaknutijih kantautora u povijesti popularne glazbe.

Rani književni uspjeh u kanadskom kontekstu

Rođenom u uglednoj anglofonoj židovskoj obitelji, pitanja nepripadanja i višestrukog identiteta, pojačana i osobnim razlozima (rana očeva smrt i odrastanje uz majku, rabinovu kći i litavsku imigranticu) i kulturnim kontekstom (dvostruk američki i francuski kulturni utjecaj u Québecu), obilježila su Cohenov životni put i stvaralaštvo. Kao najmlađi pripadnik tzv. montréalske pjesničke škole (prvu zbirku Usporedimo mitologije – Let Us Compare Mythologies objavio je 1956. za nesvršenoga diplomskog studija prava na Sveučilištu McGill, gdje je 1955. završio prijediplomski studij engleske književnosti), naspram poslijeratnom avangardizmu većine starijih pjesnika tog kruga (Hugh MacLennan, Frank R. Scott, Louis Dudek i Irving Layton) oslonio se o liričnost kasnog romantizma i dekadencije, ali i Williama Butlera Yeatsa, T. S. Eliota te osobito Federica Garcíju Lorcu. Velik ugled donijela mu je druga zbirka Kovčežić zemaljskoga praha (The Spice-Box of Earth, 1961), no odbijanje statusa popularnoga, romantičnog pjesnika očito je već u antilirskoj zbirci Cvijeće za Hitlera (Flowers for Hitler, 1964), tematski nadahnutoj tezom Hanne Arendt o »banalnosti zla«, a poetički oslonjenoj o naslijeđe Charlesa Baudelairea i Arthura Rimbauda. Premda u poeziji odbija generacijski utjecaj beat-pjesnika, teme i motive crpio je mahom iz vlastita života (seksualnost, generacijski sukob, urbana kultura mladih), pod dojmom Henryja Millera i J. D. Salingera, a napose Jamesa Joycea, što je razvidno u romanu Omiljena igra (The Favourite Game, 1963), lirskoj, pseudoautobiografskoj prozi o odrastanju mladog Židova u Montréalu i otkriću umjetničkog stvaralaštva kao životnog poziva, a umjetnosti kao svojevrsne duhovne potrage. Od 1959. živio je uglavnom izvan domovine, 1960-ih na otoku Hidra u Grčkoj, gdje piše eksperimentalni roman Divni gubitnici (Beautiful Losers, 1966), jedno od najistaknutijih ostvarenja onodobne kontrakulture, priču o prvoj indijanskoj katoličkoj svetici Catherine (Kateri) Tekakwitha u kojoj tematizira radikalne kolonijalne i seksualne politike, terorizam, naslijeđe holokausta, odnos katolicizma i židovstva, kvebečki separatizam i kulturu droge. Iako je taj rani postmodernistički i postkolonijalni roman brzo postao kanonskim djelom kanadske književnosti, početno negativna javna percepcija u domovini zbog prozivki za pornografiju dodatno je uvjerila Cohena u potrebu napuštanja tradicionalnih stvaralačkih okvira institucionalne književnosti. Nakon što je 1966. objavio zbirku Paraziti raja (Parasites of Heaven), rani je opus zaokružio Izabranim pjesmama 1956–1968 (Selected Poems 1956–1968), odbivši za njih primiti najviše nacionalno priznanje, Guvernerovu nagradu za književnost.

Rani kantautorski opus i krizne »srednje« godine

Premda je svirao i pjevao još u srednjoškolskom country-sastavu te stekao glazbeno obrazovanje (klarinet, klavir), Cohen je tek sredinom 1960-ih na Hidri, potaknut countryjem i glazbom Boba Dylana, počeo skladati pjesme uz gitaru (među prvima bile su kultne »So Long, Marianne« i »Bird on the Wire«). Došavši 1966. u New York, kretao se u krugovima folk i rock-glazbenika (Joni Mitchell, Judy Collins, krug Andyja Warhola i sastava The Velvet Underground), živeći boemski u hotelima (najpoznatiji je opjevao u pjesmi »Chelsea Hotel No. 2«, posvećenoj Janis Joplin). U tom iznimno kreativnom razdoblju skladao je pjesme koje čine kanonsku trilogiju njegovih prvih, akustičnih albuma – Songs of Leonard Cohen (1967), Songs from a Room (1969) i Songs of Love and Hate (1971) – obilježenih nokturalnom atmosferom profinjene melankolije (»Suzanne«, »Famous Blue Raincoat«), romantičnim stihovima ljubavne čežnje, razgovornim stilom pjevanja u specifičnom, istodobno monotonom i hipnotičnom baritonu, uz prepoznatljiv arpeggio na gitari; drugi i treći album snimljeni su djelomice u Nashvilleu te obilježeni elementima countryja. Konfrontacijski, antilirski pol razvidan je pak u nizu »pjesama mržnje« (»Avalanche«; »Dress Rehearsal Rag«, o samoubojstvu), ispunjenih religijskim i političkim motivima, kao i osjećajem otuđenja (»The Stranger Song«). Cohenova je karijera ostala obilježena trajnim rascjepom: stariji od prosječne dobi popularnih glazbenika i s ugledom književnika, iznimno je cijenjen kao utjelovljenje »suvremenog trubadura« (napose u Europi gdje su njegovi koncerti, već od prvih turneja 1970. i 1972., dočekivani kao kulturni događaji), ali mu albumi nisu bili prisutni na ljestvicama slušanosti. Redovite turneje bile su osobito važne za razumijevanje Cohenove »pjevane poezije«: naspram asketskom zvuku albumâ, izrazito emotivne koncertne izvedbe dovodile su i do učinka katarze (što je zabilježeno na koncertnim albumima Live Songs 1973. i Live at the Isle of Wight 1970, 2009), osiguravši mu, unatoč promjenama modâ glazbene industrije, trajnu popularnost i nemjerljiv utjecaj na kasnije generacije glazbenika i pjesnika. Kriza srednjih godina, obilježena traženjem vlastite pozicije u popularnoj glazbi i intimnim lomovima (majčina smrt, očinstvo), usmjerila ga je na intenzivnije proučavanje duhovne literature (1972. pristupio je zenbudističkoj školi rinzai s centrom u Los Angelesu, gdje se smjestio 1977). U književnoj kritici već zarana označen kao »židovski Halil Džubran« i »crni romantik«, nakon uspjele zbirke »antipjesama« Snaga robova (The Energy of Slaves, 1972), u hibridnoj poetsko-proznoj knjizi Ljubavnikova smrt (Death of a Lady’s Man, 1978), formalno najambicioznijoj u cjelokupnom književnom opusu, uskladio je modernističko-romantički sadržaj (propast »braka« s »tamnokosom gospom«) s postmoderničkom dekonstrukcijom figure pjesnika, ali i same forme (knjiga kao metatekst i autokomentar). Potraga pak za drukčijim zvukom obilježila je albume New Skin for the Old Ceremony (1974), kojega najuspjelije skladbe (»Take This Longing«) označavaju svršetak »klasične«, akustične faze, atipični Death of a Ladies’ Man (1977), na kojem su egzaltirani stihovi utopljeni u pomodne, efemerne pop-simfonijske orkestracije (koautor kompozicija i producent Phil Spector) te profinjeni Recent Songs (1979), prvi koji je samostalno producirao, obilježen utjecajem perzijske sufijske poezije (napose Rumija i Atara) i prikladnim akustičnim aranžmanima s orijentalnim i jazz-stilizacijama (što je posebice do izražaja došlo na koncertnom albumu Field Commander Cohen: Tour of 1979, 2001). Javna percepcija Cohena kao »pjesnika s gitarom« okamenjena je, međutim, probirom njegovih mahom romantičnih i tradicionalnije strukturiranih pjesama na retrospektivnom albumu The Best of Leonard Cohen (u Europi Greatest Hits, 1975).

Kasni opus i vlastita inačica »pop-balade«

Živeći između Hidre, Montréala i Los Angelesa, Cohen je krizno razdoblje okončao potkraj 1984. objavljivanjem Knjige milosrđa (Book of Mercy), zbirke 50 prozno-poetskih zapisa (»molitava«) obilježenih kabalistički gustom metaforikom temeljenom na tradicijama židovstva i zena te intimnoj autobiografiji, i prijelaznog albuma Various Positions, na kojem je parnjak singlova, Cohenovih prvih radiofoničnih hitova – romantične, »svadbene« »Dance Me to the End of Love« (na kojoj prvi put istaknuto rabi sintesajzer) i produhovljene »Hallelujah« – navijestio kasnu etapu stvaralaštva koju će obilježiti sprega sekularnoga i spiritualnoga te zamjena gitare sintesajzerom. Ikoničku je prepoznatljivost taj Cohenov »kasni stil«, obilježen asketskim pop-stilizacijama i aranžmanima te programiranim ritmom, stekao samostalno produciranim albumom I’m Your Man (1988). S nizom radiofoničnih pjesama (»First We Take Manhattan«; »Everybody Knows«; »I’m Your Man«; »Ain’t No Cure for Love«; »Take This Waltz«, na stihove F. Garcíje Lorce), obilježen promjenom Cohenova baritona u ekspresivan bas (praćen redovito ženskim vokalom), recitativna stila pjevanja, kao i ironijskim kodiranjem figure pjesnika ljubavnika, stvorio je vlastitu vrstu »postmodernoga« trubadurskog popa (pod dojmom Roya Orbisona i »francuskog popa« Sergea Gainsbourga) koja mu je priskrbila široku publiku i osigurala trajnu prisutnost u radijskom eteru. Tomu su pridonijeli singlovi sa sljedećeg, komercijalnije aranžiranog albuma The Future (1992), redom narativne, pesimistične političke pjesme (»The Future«, »Democracy«, »Anthem«) te nove verzije pjesama »Dance Me to the End of Love« i »Hallellujah« na koncertnom albumu Cohen Live (1994). Zaključivši tu etapu knjigom izabranih pjesama Strančeva glazba (Stranger Music, 1993) i retrospektivnim More Best Of (1997), povukao se 1994–99. u zenbudistički samostan na Mt. Baldyju kraj Los Angelesa (zaređen je 1996). Razdoblje povlačenja okončao je 2001. vrsnim, meditativno-nokturalnim albumom Ten New Songs (u koautorstvu s pjevačicom Sharon Robinson), upamćenim po singlu »In My Secret Life«. Svjetski je knjižarski uspjeh doživjela opsežna Knjiga čežnje (Book of Longing, 2006), djelo osmišljeno kao svojevrsna »pjesnikova radna bilježnica« u koju su, osim pjesama napisanih za samostanskih godina, uvrštene »rasute« pjesme, ulomci dnevničke proze i crteži (slične je koncepcije i raznoliki, skicozni album Dear Heather, 2004., posveta mladenačkom beat-razdoblju). Posljednja zbirka Plamen (The Flame, 2018) donijela je, uz kasne pjesme, odabir iz Cohenovih bilježnica (u ostavštini mu se nalazi 240 bilježnica ispisivanih tijekom 60 godina, uz bogatu korespondenciju). Iznimno producirana koncertna turneja 2008–13., kojom je okončao »karijeru prisutnosti na rubu glazbene scene« i prerastao u globalnu koncertnu atrakciju, učvrstila je Cohenovo mjesto u povijesti popularne kulture, a zabilježena je na četiri koncertna albuma (ističu se iznimno prodavani Live in London, 2009., i Songs from the Road, 2010). Potom je, u vrlo kreativnom kratkom razdoblju, stvorio korpus pjesama probranih na četiri najprodavanija albuma karijere: Old Ideas (2012), Popular Problems (2014), baladeskno-makabrični You Want It Darker (2016) i posmrtno izdan Thanks for the Dance (2019). Obogaćeni elementima bluesa, countryja i gospela (koautori su većine kompozicija producenti Patrick Leonard te sin Adam Cohen), ti su albumi svojevrsne sume njegovih pjesničkih i duhovnih preokupacija. Postavši dijelom kanona popularne glazbe, Cohenove su pjesme ušle u opći repertoar (napose »Hallelujah« koja je postala jednom od najpoznatijih pjesama u povijesti popularne glazbe). U Kuću slavnih rock and rolla (Rock and Roll Hall of Fame) uveden je 2008. Na hrvatski mu je poeziju prepjevao Damir Šodan, a album njegovih pjesama na hrvatskome snimio je Ibrica Jusić (Hazarder, 1999); nastupio je na koncertu u Zagrebu 2010., iste godine kad mu je uručena diskografska nagrada Porin, te u amfiteatru u Puli 2013.