Dylan [di'lən], Bob (pravo ime Robert Allen Zimmermann), američki kantautor i književnik (Duluth, Minnesota, 24. V. 1941). Odrastao je u rudarskome gradiću Hibbingu gdje je, pod utjecajem glazbe Hanka Williamsa i Elvisa Presleyja, započeo svirati gitaru. Tijekom studija na Sveučilištu u Minnesoti (University of Minnesota) kretao se u boemskim krugovima otkrivši beat-pjesništvo i glazbu Woodyja Guthrieja, koji je na njega presudno utjecao. U siječnju 1961., promijenivši prethodno prezime u Dylan (vjerojatno prema pjesniku Dylanu Thomasu), pristigao je u New York, gdje je zatim uspješno nastupao na folk-sceni umjetničke četvrti Greenwich Village. Ondje ga je zapazio producent John Hammond te ga doveo u diskografsku kuću Columbia Records. Nakon nastupna albuma Bob Dylan (1962), sastavljena većinom od blues-standarda (uz dvije Dylanove autorske skladbe), gdje je podijelio kritiku načinom pjevanja u nazalnome kvazivestern timbru, objavio je zapaženi album The Freewheelin’ Bob Dylan (1963), s prvom većom uspješnicom »Blowin’ in the Wind« te vrhunskim ostvarenjima u »žanru« tzv. protestnih pjesama (»Masters of War«, »A Hard Rain’s A-Gonna Fall«). U ljeto 1963. prvi je put nastupio, uz Joan Baez kao najistaknutiji onodobni folk-izvođač, na folk-festivalu u Newportu (Newport Folk Festival). Mlada ga je publika doživljavala »glasom generacije«, a u njegovim stihovima prepoznavala političke poruke. Sljedeće godine objavio je album The Times They Are A-Changin’, kojega je naslovna skladba postala svojevrsnom himnom preporoda folk-glazbe (folk revival), a potom i album Another Side of Bob Dylan, prijelazno ostvarenje kojim je započelo njegovo približavanje rock-glazbi. Albumom Bringing It All Back Home (1965), snimljenim uz pomoć pratećega sastava, s akustične je instrumentacije djelomično prešao na električnu, a folk-glazbu spojio s rockom, što mu je dio publike zamjerio; o Dylanovu raskidu s folk-glazbom i negodovanju publike na turneji po Velikoj Britaniji 1965. Donn Alan Pennebaker snimio je dokumentarni film Ne okreći se (Donʼt Look Back, 1967). Rastućoj popularnosti Dylanove glazbe tih su godina znatno pridonijele i obradbe njegovih skladbi koje su snimali mahom popularni izvođači (npr. uspješnica »Mr. Tambourine Man« u izvedbi sastava The Byrds). Prelaskom na električnu instrumentaciju snimio je album Highway 61 Revisited (1965), široke popularnosti i znatna glazbenog utjecaja; šestominutni hit-singl s toga albuma, skladba »Like a Rolling Stone«, kojom je zadobio konačnu potporu rock-publike, moderno je ostvarenje koje je već trajanjem, kao i osebujnom uporabom glazbene strukture, uputilo na nove smjerove oblikovanja popularnoglazbenih djela. Nastupom s električnim instrumentima na festivalu u Newportu 1965., pred podijeljenom publikom te uz pratnju blues-sastava Paula Butterfielda, konačno je raskinuo s folk-glazbom, kao i s nametnutom mu ulogom političkoga glasnika generacije. Objavio je potom, u suradnji sa sastavom Hawks (koji će kasnije postati The Band), svoj ponajbolji album Blonde on Blonde (1966), zaokruženo djelo s nekima od najuspjelih ljubavnih skladbi (»Just Like a Woman«, »Sad-Eyed Lady of The Lowlands«, »Visions of Johanna«). Pošto je u ljeto 1966., na vrhuncu popularnosti, doživio prometnu nesreću na motociklu, povukao se u svoj dom u Woodstocku, gdje mu se 1967. pridružio »prateći« sastav The Band (njihova je povremena suradnja u studiju te godine objavljena 1975. na albumu The Basement Tapes). Nakon povratničkog albuma John Wesley Harding (1967), spoja country i rock-glazbe, s mnoštvom biblijskih aluzija u stihovima, slijedio je Nashville Skyline (1969), uspjela posveta country-glazbi, sa skladbama neposrednijih, jednostavnijih stihova. Od daljnjih albuma izdvajaju se dvostruki koncertni Before The Flood (1974), Blood on the Tracks (1975), vrsni album većinom ljubavnih skladbi (»Idiot Wind«, »Simple Twist of Fate«, »Tangled Up in Blue«) i Desire (1976), s pjesmama političkih (»Hurricane«), te ljubavnih motiva (»One More Cup of Coffee«, »Sara«), kao i osebujnim aranžmanima s pratećim zvukom violine. Slijedila je turneja Rolling Thunder Revue (dvostruki album 2002) po SAD-u i Kanadi, s elementima varijetea. Albumi s kraja 1970-ih te s početka 1980-ih (Street-Legal, 1978; Slow Train Coming, 1979., Grammy za najbolju mušku vokalnu izvedbu), motiva i tema većinom nadahnutih Dylanovim obraćanjem na kršćanstvo 1979., slabija su ostvarenja. S Tomom Pettyjem i njegovim sastavom The Heartbreakers nastupao je 1986–87. na svjetskoj turneji, 1988. uvršten je u Kuću slavnih rock and rolla (Rock and Roll Hall of Fame), a 1989. objavio je album Oh Mercy, najuspjeliji nakon albuma Desire. Nakon osrednjih akustičnih albuma s početka 1990-ih, nadahnutih tradicijom folk-glazbe i blues-glazbe (Good As I Been To You, 1992; World Gone Wrong, 1993., Grammy za najbolji tradicionalni folk-album), slijedilo je iznimno ostvarenje Time Out of Mind (1997., Grammy za najbolji album te najbolju vokalnu izvedbu). Otada Dylan, gotovo bez iznimke, snima vrsne albume većinom ukorijenjene u američkoj tradicionalnoj glazbi (blues, folk, roots), spojenoj s elementima rocka i rockabillyja, uz naglašenu emocionalnost i oporost njegova vokala: Love and Theft (2001., Grammy za najbolji suvremeni folk-album), Modern Times (2006., Grammy za najbolji suvremeni folk-album te najbolju rock vokalnu izvedbu), Together Through Life (2009), Tempest (2012), Rough and Rowdy Ways (2020). Sklada i filmsku glazbu, npr. za vestern Pat Garrett i Billy Kid (Pat Garrett and Billy the Kid, 1973) Sama Peckinpaha, sa svjetskom uspješnicom »Knockin’On Heaven’s Door« (u filmu je i nastupio u sporednoj ulozi), te skladbu »Things Have Changed« za film Zlatni dečki (Wonder Boys, 2000) Curtisa Hansona (Oscar i Zlatni globus 2001. za najbolju pjesmu), kao i albume obradba popularnih američkih standarda (Christmas in the Heart, 2009; Shadows in the Night, 2015; Fallen Angels, 2016; trostruki Triplicate, 2017). Objavljuje od 1991. i niz albuma dotad neslužbenih (bootleg) snimaka (The Bootleg Series). Snimio je više od 500 pjesama od kojih su mnoge postale američkim društvenim himnama svojega doba; Allen Ginsberg, koji je s Dylanom čitao poeziju na turnejama 1970-ih, smatrao je kako je Dylan svojom poezijom potvrdno odgovorio na pitanje »može li se značajna umjetnost stvarati na džuboksu«, tj. na radiju ili ploči. Ta je usmena poezija objavljena u dvjema knjigama sabranih stihova (Stihovi 1962–1985 – Lyrics 1962–1985, 1986; Stihovi 1961–2012 – The Lyrics 1961–2012, 2016), a odlikuju je akcenatska versifikacija, složeniji sklopovi rima, opkoračenja i prebacivanja, supostavljanje raznovrsnih registara, od biblijske retorike do suvremenog slanga, apokaliptična ironija i narativni rezovi. Objavio je i eksperimentalnu prozu Tarantula (1971., u neslužbenim kopijama dostupna od 1966), u kojoj prevladavaju zaigrana apsurdistička propitivanja mogućnosti jezika, (pseudo)autobiografiju Kronike (Chronicles: Volume 1, 2004) te zbirku eseja Filozofija moderne pjesme (The Philosophy of Modern Song, 2022). Prvi je kantautor koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost (2016).
Ostali albumi: Self Portrait, New Morning (oba 1970), Dylan (1973), Planet Waves (1974), Saved (1980), Shot of Love (1981), MTV Unplugged (1995), Shadow Kingdom (2023) i dr.
