Born [bɔrn], Max, njemački fizičar (Wrocław, 11. XII. 1882 – Göttingen, 5. I. 1970). Doktorirao je 1907. na Sveučilištu u Göttingenu. Radio je na sveučilištima u Berlinu, Frankfurtu na Majni, Göttingenu, Edinburghu. Istraživao je u području kvantne mehanike, teorije relativnosti i teorije kristala. Kvantnomehaničkim valnim funkcijama dao je statističku (vjerojatnosnu) interpretaciju (1926). Njegova primjena računa smetnje na probleme raspršenja poznata je kao Bornova aproksimacija, a s Robertom Oppenheimerom razvio je teoriju molekula. Objašnjenjem prirode kemijskoga afiniteta, znatno je pridonio razvoju kristalografije i kinetičke teorije tekućina. Born-Haberovim kružnim procesom izračunava se energija kristalne rešetke. Metoda se temelji na termodinamičkom načelu prema kojem pri prijelazu nekoga kemijskoga sustava iz jednoga stanja u drugo ukupna oslobođena (ili apsorbirana) energija ne ovisi o putu reakcije. Za temeljna istraživanja u kvantnoj mehanici, posebno za statističku interpretaciju valne funkcije, dobio je Nobelovu nagradu za fiziku je 1954. Iste je godine nagrađen i Walther Bothe. Bio je član Royal Society (od 1939), Nacionalne akademije znanosti SAD-a (od 1955), njemačke Nacionalne akademije znanosti Leopoldina (od 1958) i Američke akademije umjetnosti i znanosti (od 1959). Po njem su nazvani krater na Mjesecu (Born) i planetoid (13954 Born).
