Kanada

ilustracija
KANADA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24ilustracija25ilustracija26ilustracija27ilustracija28ilustracija29ilustracija30ilustracija31

Kanada (Canada), država u sjevernom dijelu Sjeverne Amerike; s Američko-arktičkim arhipelagom obuhvaća 9 984 670 km² (od toga 891 163 km² unutrašnjih voda). Na sjeveru izlazi na Sjeverno ledeno more, na istoku i sjeveroistoku na Atlantski ocean, na zapadu na Tihi ocean, a na jugu i sjeverozapadu (Alaska) graniči sa SAD-om (duljina granice ukupno 8893 km). Druga je po veličini država na svijetu, iza Rusije. U smjeru istok–zapad proteže se u duljini od 5500 km, a u smjeru sjever–jug 4600 km. Duljina je obale kopna 60 180 km (2000), a otokâ 141 900 km (ukupno 202 080 km, najviše na svijetu).

Prirodna obilježja

Oko 5/6 kanadskog teritorija obuhvaćaju nizine i pobrđa, koja se pružaju od gorja Appallachian i Labradora na istoku do planinskih lanaca na zapadu. Reljef nižega dijela Kanade nastao je glacijalnom erozijom u pleistocenu; staro je stijenje zaobljeno i golo, mjestimice pokriveno morenama. U ulekninama, koje su zagaćene morenskim nanosima, nastala su mnogobrojna jezera; neke su jezerske zavale zatrpane glacijalnim nanosima. Na sjeveroistoku je najstariji dio Kanade, tzv. Kanadski ili Laurencijski štit, građen od kristaličnih škriljevaca, gnajsa i granita; na Labradoru, u gorju Torngat, doseže visinu od 1652 m, a na Baffinovoj Zemlji do 2147 m (Mount Odin). Kanadski je štit u sredini spušten i potopljen (Hudsonov zaljev). Njegovi su dijelovi i jugoistočni otoci Američko-arktičkog arhipelaga (sjeverni i sjeveroistočni dio pripada mlađem Innuitijskom orogenu). Jugozapadno od najstarijega kristaličnog područja nalaze se 600 do 750 m visoki ravnjaci (prerijske ravnice), koji se pružaju do podnožja Rocky Mountainsa (Stjenjaka). Ravnjaci su građeni pretežno od mezozojskih naslaga. Planinsko područje na zapadu obuhvaća mlađe nabrano gorje Kordiljera (alpinska orogeneza), koje se sastoji od istočnog i zapadnog lanca; između njih se nalazi oko 1000 m visok bazaltni ravnjak. Istočni Kordiljeri, koji se sastoje od Stjenjaka (Rocky Mountains) i gorja Mackenzie na sjeveru, građeni su od paleozojskih i mezozojskih naslaga; na jugu su gorja Columbia i Selkirk (važno zbog rudnih ležišta). Zapadni Kordiljeri ili Coast Mountains i goroviti otoci uz pacifičku obalu građeni su pretežno od kristaličnih škriljevaca i granita; Mount Logan, 5959 m, najviši vrh Kanade, nalazi se u graničnome području prema Alaski (St. Elias Mountains). Geološka mladost toga područja očituje se u potresima i vulkanskoj aktivnosti. Obala Tihog oceana vrlo je razvedena, s mnogobrojnim fjordovima i otocima. Na sjeveru se pružaju Aleksandrovi otoci (pripadaju SAD-u), nešto južnije Otočje kraljice Charlotte i otok Vancouver. Otoci su od kopna i međusobno odijeljeni mrežom morskih prolaza, od kojih je najpoznatiji Juan de Fuca. Pritoci Columbije i rijeka Fraser urezali su duboke doline u bazaltni ravnjak između istočnih i zapadnih Kordiljera. Uz geografsku širinu (veći dio zemlje nalazi se u arktičkom i subarktičkom pojasu), klimu Kanade određuju reljef, raspored kopna i mora te kretanje zračnih masa. Uobičajeno kretanje zračnih masa od zapada prema istoku, zbog otvorenosti Kanade prema sjeveru i jugu, zimi prekidaju hladne zračne mase s Arktika, a ljeti tropske zračne mase s juga. Na krajnjem sjeveru Kanade prosječna je siječanjska temperatura između –30 i –35 °C (najniža zabilježena temperatura iznosi –63 °C u mjestu Snag); temperature iznad točke smrzavanja bilježe se tek nekoliko tjedana godišnje. U istočnom, a osobito u zapadnom primorju prosječne su siječanjske temperature mnogo više; na Newfoundlandu iznose –5 do –10 °C, a u primorju Tihog oceana od 1 do 4 °C. Prosječne su srpanjske temperature u većem dijelu Kanade između 10 i 15 °C, na jugu središnjega dijela oko 20 °C, a u Američko-arktičkom arhipelagu između 3 i 5 °C. Prosječna godišnja amplituda temperature iznosi u sjevernim krajevima 40 do 45 °C, u središnjima 30 do 35 °C, u atlantskome primorju 20 do 25 °C, a u primorju Tihog oceana 10 do 15 °C. Godišnja količina oborina opada prema unutrašnjosti; u atlantskome primorju iznosi 1000 do 1400 mm, u pacifičkome 2400 do 2700 mm, a u unutrašnjosti, zaklonjenoj od vlažnih zračnih masa s Tihog oceana, 250 do 500 mm. Klimatski je najpovoljniji južni dio pacifičkoga primorja, područje oko Velikih jezera i dolina Saint Lawrencea.

Obilje vode i neznatno kolebanje vodostaja u rijekama, brzice i slapovi, mnoštvo jezera (8,9% površine Kanade) i dugotrajna zaleđenost (5 do 10 mjeseci) glavna su hidrografska obilježja Kanade. Najveći je slijev Atlantskog oceana, koji obuhvaća oko 2/3 kanadskoga teritorija; ostatak otpada na slijev Tihog oceana (10% teritorija) i Sjevernoga ledenog mora. Stjenjak dijeli slijev Atlantskog oceana i Sjevernoga ledenoga mora od slijeva Tihog oceana. Režim vode u rijekama gotovo je u cijeloj Kanadi nivalno-glacijalan, a mjestimice i pluvijalan. U zapadnome dijelu Kanade rijeke imaju duboko usječene doline; zbog velikog su pada djelomično plovne samo rijeke Fraser i Columbia. U ostalom dijelu Kanade rijeke imaju manji pad. Na niskom području Kanadskoga štita porječja i slijevovi nisu međusobno jasno određeni, neke se rijeke odvodnjavaju na više strana. Na rubu Kanadskoga štita nalazi se niz glacijalnih jezera (Velika jezera/Great Lakes; Winnipeg; Winnipegosis; Reindeer; Athabasca; Great Slave, 28 568 km²; Great Bear, 31 328 km²), kroz koja protječu rijeke. Na sjeverozapadu mnoge rijeke, uključujući i najdulju kanadsku rijeku Mackenzie (4241 km), utječu u Sjeverno ledeno more. Među rijekama koje se ulijevaju u Hudsonov zaljev najvažnija je rijeka Nelson (duljina 2575 km; s rijekom Saskatchewan odvodnjava područje prerijskih ravnica). Rijeka Saint Lawrence odvodi vodu iz Velikih jezera (Superior, Michigan, Huron, Erie i Ontario) u istoimeni zaljev Atlantskog oceana. Mnoge rijeke iskorištavaju se za dobivanje električne energije.

Sjeverni dio kopnene Kanade i južni dio Američko-arktičkog arhipelaga pokriva tundra. Južno od tundre nalazi se u istočnome nizinskom dijelu pojas crnogoričnih šuma (smreka, američki ariš, balzamova jela), koje pokrivaju gotovo 1/3 Kanade. Južno od toga pojasa između Atlantskog oceana i jezera Winnipeg raste mješovita šuma (prevladava bjelogorica). Na istočnom podnožju Stjenjaka, u ravnicama, prostiru se stepe (prerije). Zapadni planinski dio Kanade pokriven je bujnim crnogoričnim šumama, iznad kojih se nalaze travnjaci; najviši su vrhunci pod vječnim snijegom. – U subarktičkom pojasu žive u tundrama sobovi, moškatno govedo, polarni vukovi, lisice i zečevi, a na obali i otocima Sjevernoga ledenog mora bijeli medvjed. U pojasu šuma brojni su jeleni (los, sob karibu, kanadski jelen), medvjedi, vukovi, lisice, kune, američki smrdljivac, vidre, dabrovi i dr. Nekada vrlo raširen bizon nalazi se sada samo u rezervatima. Kopnene su vode bogate lososom.

POVRŠINA, BROJ STANOVNIKA I GUSTOĆA NASELJENOSTI po pokrajinama i saveznim teritorijima

  Kopnena površina
(km²)
Broj st.
(2001)
Gustoća naseljenosti
(st./km²)
Pokrajine
Alberta 642 317 2 974 807 4,6
British Columbia 925 186 3 907 738 4,2
Manitoba 553 556 1 119 583 2,0
New Brunswick 71 450 729 498 10,2
Newfoundland i Labrador 373 872 512 930 1,4
Nova Scotia 53 338 908 007 17,2
Ontario 917 741 11 410 046 12,6
Prince Edward Island 5660 135 294 23,8
Québec 1 365 128 7 237 479 5,3
Saskatchewan 591 670 978 933 1,7
Savezni teritoriji
Northwest Territories 1 183 085 37 360 0,0
Nunavut 1 936 113 26 745 0,0
Yukon Territory 474 391 28 674 0,1
Kanada 9 093 507 30 007 094 3,3

Stanovništvo

Prema prvomu službenom popisu stanovništva 1851. Kanada je imala 2 436 297 st. Uz izgradnju prometnica i industrijalizaciju ubrzano se naseljavala unutrašnjost. God. 1931. Kanada je imala 10,4 mil. st., 1971. god. 21,6 mil. st., a 2001. god. 30 007 094 st. (prosječno samo 3,3 st. na 1 km² kopnene površine). Oko 90% stanovništva okupljeno je u razmjerno uskome graničnom pojasu prema SAD-u (osobito u jugoist. dijelu); u pokrajinama Ontario i Québec živi 18,6 mil. st. (2001) ili 62% od ukupnoga broja stanovnika. U sjeverozap. je krajevima naseljenost vrlo rijetka: na 2/5 kanadskoga teritorija živi samo 0,2% stanovništva. Prema materinskom jeziku stanovnici Kanade pretežno su britanskog (engleskog; 59,2%, 1996) ili francuskog (23,3%, 1996) podrijetla. Francuski Kanađani, koji uglavnom žive u pokrajini Québec (engl. Quebec), najstariji su doseljenici (grad Québec osn. je 1608). Od ostalih europskih doseljenika i njihovih potomaka najbrojniji su Talijani (1,7%), Nijemci (1,6%), Poljaci (0,7%), Španjolci (0,7%), Portugalci (0,7%), Ukrajinci (0,6%) i Nizozemci (0,5%), a od Azijaca Kinezi (2,5%) i Indijci (0,7%). Indijanaca (554 290 u 1996) ima najviše u zap. planinskom području i na pacifičkom primorju (British Columbia) te na području između Hudsonova zaljeva i Velikih jezera (Ontario i Manitoba); najbrojniji su Cree, Inuktitut i Ojibwa. Eskima ili Inuita (41 080 u 1996) najviše je na primorju Sjevernoga ledenog mora (Northwest Territories i Nunavut), a Métisa, odnosno mješanaca Indijanaca i Europljana (210 190 u 1996) u Alberti. Prema popisu iz 1996. u Kanadi je rođeno 82,6% stanovništva, a u inozemstvu 17,4%, najviše u Velikoj Britaniji (2,3%) i u ostalim državama Europe (5,9%). Stanovnici su po vjeri ugl. rimokatolici (45,2%, 1991) ili protestanti (36,2%). Službeni su jezici engleski i francuski; samo engleski jezik govori 67,1% stanovništva, francuski 14,3% (u Québecu 56,1%), oba jezika 17,0% (u Québecu 37,8%), a ni jedan službeni 1,6% (1996). U posljednjem međupopisnom razdoblju (1996–2001) broj stanovnika povećavao se po prosječnoj stopi od 0,8% godišnje (najviše u Alberti, 2,1%); on je rezultat ponajprije useljivanja, a u manjoj mjeri i prirodnoga priraštaja. Posljednjih 15-ak god. znatno je porastao broj useljenika, s 85 000 u 1985. na 255 888 st. u razdoblju srpanj 2001 – lipanj 2002 (iseljenika je 2001–02. bilo 71 042). Dok je u 1970-ima najviše useljenika bilo iz Velike Britanije i SAD-a, u novije doba prevladavaju imigranti iz Azije (62%; 2001–02). U pokrajini Ontario živi čak 2 724 490 ili 55% od ukupno 4 971 070 kanadskih imigranata (1996). Nizak natalitet (12,0‰ u razdoblju 1996–97) i dalje se smanjuje (10,7 ‰, srpanj 2000 – lipanj 2001), dok je mortalitet ujednačen (7,3‰ u 2000–01). Smrtnost dojenčadi među najnižima je u svijetu (5,3‰, 1999). Zbog niskoga prirodnog priraštaja u dobi je do 14 god. života samo 17,8% pučanstva, u dobi od 15 do 64 god. 67,8%, a starije je od 65 god. 14,4% (2002). Od 15 613 400 zaposlenih (2002) u poljoprivredi radi 2,2%, u ribarstvu, šumarstvu i rudarstvu 1,7%, u građevinarstvu i industriji 20,9%, a u uslužnim djelatnostima 75,2%; nezaposleno je 1 176 800 st. (7,0% radne snage). Među najveća sveučilišta ubrajaju se Université de Montréal (osn. 1878) i University of Toronto (osn. 1827). U gradovima većima od 10 000 st. živi 79,4% stanovništva (2001). Najgušće su naseljena područja jugoist. Ontarija (Golden Horseshoe), Montréal s okolnim područjem (Nova Scotia), kraj oko Vancouvera i južna Alberta (Calgary–Edmonton); u njima živi 51% ukupnoga stanovništva (2001). Glavni je grad Ottawa (774 072 st., metropolitansko područje 1 063 664 st., 2001). Ostali su veći gradovi (2001): Toronto (2 481 494 st., metropolitansko područje 4 682 897 st.), Montréal (1 039 534 st.), Calgary (878 866 st.), Edmonton (666 104 st.), Winnipeg (619 544 st.) i Vancouver (545 671 st.).

Gospodarstvo

Od stjecanja neovisnosti Kanada ostvaruje stabilan gospodarski razvoj (recesije su bile samo 1930., 1954., 1982. i 1991). Snažnim razvojem nakon 1945. ekonomija je preobražena od pretežno ruralno-rudarske u urbanu i visoko tehnološko-industrijsku, sa sve dinamičnijim uslužnim sektorom i ponudom najsloženije djelatnosti (informatika, telekomunikacije, vojna tehnologija i dr.). God. 2001. ostvaren je BDP od 778 mlrd. USD (po veličini osmi u svijetu); BDP po stanovniku bio je 24 800 USD (drugo mjesto u svijetu). U strukturi BDP-a (2001) udio je poljoprivrede 5%, industrije 28%, a usluga 67%.

Od početka 1990-ih Kanada je među vodećim zemljama po veličini ukupnog izvoza, po proizvodnji pšenice, zlata, platine i novinskog papira te po telekomunikacijskoj razvijenosti. Od prirodnih izvora najbogatija je željeznom rudom, niklom, cinkom, zlatom, srebrom, platinom, molibdenom i kalijevim karbonatom (potašom), te ribom, divljači, drvom, naftom, plinom i hidroenergetskim potencijalima. Obradivo je manje od 6% zemljišta, a 54% je pod šumama. U poljoprivredno-stočarskoj ponudi prevladavaju pšenica, kukuruz, ječam, zob, ulje, duhan, voće, povrće, riba, krznaši i divljač. Najrazvijenije su industrijske grane preradba minerala, proizvodnja hrane, drva, namještaja, papira, kože, krzna, obuće, tekstila, konfekcije, zrakoplova, vagona, lokomotiva i ostalih prijevoznih sredstava, umjetnih gnojiva i građevnoga materijala, te preradba ribe, nafte i proizvodnja kemikalija. U rastućem uslužnom sektoru prevladavaju nova telekomunikacijska i informatička ponuda, financijske usluge i trgovina. Oko 60% energije Kanada dobiva iz hidroelektrana, 27% iz termoelektrana i 13% iz nuklearnih centrala (2001); neto izvoz energije iznosi oko 50 000 mlrd. kWh godišnje.

Kanada je članica Svjetske trgovinske organizacije od 1. I. 1995. Slobodnu trgovinu ima sa SAD-om (od 1989); od 1994. uključena je u Sjevernoameričku zonu slobodne trgovine (NAFTA), sa SAD-om i Meksikom. Time je olakšala izvoznu ekspanziju i povoljan uvoz najnovijih tehnologija iz SAD-a. Vanjskom trgovinom ostvaruje gotovo 65% BDP-a; glavni je pokretač razvoja izvoz roba i usluga, pa je i tekuća bilanca stabilno pozitivna (23 mlrd. USD potkraj 2001). U izvozu vrijednom 463 mlrd. USD (2011) prevladavaju vozila i dijelovi, papir, drvo, derivati, plin, oprema, aluminij, kemikalije, telekomunikacijska i informatička oprema te električna energija. U uvozu vrijednom 460 mlrd. USD (2011) prevladavaju oprema, derivati, kemikalije, osobna vozila, roba široke potrošnje i elektronika. Glavni je vanjskotrgovinski partner SAD (81% izvoza i 76% uvoza), potom Meksiko, Japan, Njemačka, Velika Britanija, Tajvan i dr. U 2011. ostvaren je BDP od 1 736 mlrd. USD, 50 345 USD po stanovniku.

Promet

Na golemom prostoru Kanade najvažnije su prometne veze između istočnih i zapadnih krajeva. Kanadska željeznička mreža duga je 49 831 km (2001). Najgušća je u južnom dijelu zemlje. Atlantsko primorje s pacifičkime vežu dvije transkontinentalne pruge (Canadian Pacific Railway i Canadian National Railway), od kojih se uglavnom granaju sporedne pruge; među njima mnoge prelaze granicu SAD-a. Od 1920. smanjuje se udio željeznica u ukupnome putničkom i robnom prometu. S izgradnjom suvremenih cesta postupno se napuštaju nerentabilne željezničke pruge; radi racionalizacije, u posljednjih desetak godina željeznička mreža smanjena je za 20 000 km. Cestovna je mreža duga 1 420 100 km (2001), od čega je asfaltirano 35%. Najgušća je u južnom dijelu zemlje, gdje je i najveća koncentracija stanovništva i privrede (od 16 600 km autocesta 63% je u Ontariju i Québecu). Glavne su prometnice: Transkanadska autocesta, dovršena 1965 (7821 km; od Saint John’sa na Newfoundlandu do Victorije na otoku Vancouveru), zatim autocesta Alaska (prije Alcan; duga 2451 km, od Fairbanksa do Dawson Creeka) izgrađena 1942 (pretežno sredstvima SAD-a); Alaska se spaja s autocestom Mackenzie, koja povezuje Grimshaw u Alberti s Wrigleyom u Northwest Territories (dovršena 1994., duga 1159 km). U vodenom prometu, 1959. otvoren je jedan od svjetskih, trgovački najvažnijih putova (sustav Saint Lawrence Seaway); njime mogu ploviti oceanski brodovi do 15 međunarodnih i oko 50 regionalnih luka SAD-a i Kanade na obalama Velikih jezera. God. 2001. u kanadskom je sektoru kanala robni promet iznosio 41,6 milijuna tona (pretežno žito, željezna ruda, nafta i ugljen). Kanada ima 3200 km plovnih rijeka i kanala; zimi se zbog zaleđenosti plovidba prekida. Zbog jačanja trgovačkih veza s Japanom i Kinom, Vancouver je od 1967. po robnome prometu preuzeo prvo mjesto među kanadskim lukama (75,3 milijuna tona, 2000); slijedi ga Sept Îles (23,3 milijuna tona; izvoz labradorske željezne rude), Montréal (20,0 milijuna tona), Saint John’s (19,2 milijuna tona), Québec (15,7 milijuna tona) i Halifax (13,6 milijuna tona). Zračni promet osobito je važan u povezivanju velikoga državnog prostora; Kanada ima 1113 zračnih luka (2001) te 343 uzletišta za hidroplane i 260 za helikoptere. Glavne su zračne luke Toronto (28,8 milijuna putnika, 2000), Vancouver, Montréal, Edmonton i Calgary.

Novac

Novčana je jedinica kanadski dolar (Canadian dollar, Can$; CAD); 1 dolar = 100 centi.

Povijest

Prvi stanovnici Kanade doselili su se tijekom ledenoga doba (oko 30 000 god. pr. Kr.) kopnenim mostom iz Sibira u Aljasku. Prije dolaska Europljana kanadski Indijanci bavili su se lovom i sakupljačkom privredom. Dijelili su se na plemena, koja su se povremeno ujedinjavala u više plemenske zajednice. Tako su u južnim dijelovima Kanade Huroni i Irokezi organizirali neku vrstu političke i vjerske konfederacije indijanskih plemena. Već oko god. 1000. jedna je vikinška ekspedicija s Grenlanda, pod vodstvom Leifa Erikssona, stigla do kanadske obale. God. 1497. talijanski pomorac G. Caboto, naturaliziran u Engleskoj, doplovivši iz Bristola, iskrcao se na otoku Cape Bretonu, uvjeren da je došao do sjeveroistočne obale Azije. Iduće godine nastavio je istraživati kanadske obale i stigao do Baffinova otoka i pritom istražio obale Labradora, Newfoundlanda i Nove Scotie. Tijekom tih putovanja otkrivena su područja uz kanadsku obalu bogata ribom, a to je ubrzo privuklo mnogobrojne europske ribare. Radi pripreme ulovljene ribe za dugo putovanje prema Europi, oni su na obalama Newfoundlanda podignuli privremene baze. Kolonizacija Kanade započela je 1534. kada je u zaljev St. Lawrence ušao J. Cartier s francuskom ekspedicijom. Za drugoga putovanja 1536. Cartier je plovio uzvodno po St. Lawrenceu sjeverno od današnjega Montréala i zaposjeo zemlju kao Novu Francusku (Nouvelle France). Na trećem putovanju 1541. postavio je temelje francuskoj kolonizaciji Kanade sagradivši kraj irokeškoga naselja Stadacona (danas Québec) manju utvrdu, a odmah kraj nje utvrdu Charlesbourg-Royal, uz koju se razvilo prvo francusko naselje u sjevernoj Americi (napušteno 1542). Na početku XVII. st. francuski istraživač S. de Champlain istraživao je unutrašnjost zemlje. Sudjelovao je 1604. u osnivanju prvoga naselja Port Royal (danas Annapolis); 1608. utemeljio je novo naselje Québec; iduće godine otkrio je jezero koje danas nosi njegovo ime, a zatim i jezero Huron i Ontario. God. 1620. Champlain je bio postavljen za prvoga guvernera nove kolonije. U početku je to područje bilo pod upravom Kompanije za Novu Francusku, a od 1674. bilo je podređeno izravno kralju. Glavnu zaradu donosila je trgovina krznom, a za njezinu su zaštitu Francuzi izgradili lanac utvrda od zaljeva St. Lawrence preko Velikih jezera do područja uz rijeku Mississippi, povezujući Kanadu i Louisianu. Europski naseljenici, iako još malobrojni, počeli su potiskivati starosjedioce – indijanska plemena (Irokeze, Hurone i dr.) i, na sjeveru, Eskime. Kao suparnici Francuske pojavili su se u Kanadi već u prvoj polovici XVII. st. Britanci, koji su 1629. osvojili Québec i držali ga tri godine. Francuska kolonizacija Kanade napredovala je vrlo sporo; oko 1660. bilo je u zemlji jedva 2000 do 2500 Francuza. Nakon Rata za španjolsku baštinu Francuska je mirom u Utrechtu 1713. prepustila Velikoj Britaniji Newfoundland, Akadiju (Nova Scotia) i teritorij oko Hudsonova zaljeva. U polovici XVIII. st. Francuzi su u Sjevernoj Americi imali oko 60 000 kolonista, a Velika Britanija u svojim sjevernoameričkim kolonijama imala je u to doba već više od milijun i pol stanovnika. Borba između Francuske i Velike Britanije za kolonijalne posjede u svijetu dosegnula je vrhunac za Sedmogodišnjega rata (1756–63) i svršila porazno za Francusku. Englezi su već 1759. osvojili Québec, a mirovnim ugovorom u Parizu 1763. Francuska im je morala prepustiti cijelu Kanadu, koja je uključena u Britanski Imperij. Kada su počeli nemiri u starim britanskim kolonijama, novostečena Kanada dobila je 1774. viši status zasebne provincije, priznanje vjerskih sloboda (za katoličko francusko stanovništvo) i priznanje stare francuske društvene i upravne strukture, čime je Velika Britanija osigurala lojalnost Kanade u doba Američkoga rata za neovisnost (»Quebec Act«). Tijekom toga rata u Kanadu je prebjeglo nekoliko desetaka tisuća ljudi odanih britanskoj monarhiji koji su osnovali novu pokrajinu New Brunswick na do tada nenaseljenu području. Vojska američkih kolonista upala je 1775. u zemlju, osvojila Montréal i opsjedala Québec, ali se 1776. morala povući. God. 1791. dotadašnja kolonija Québec Ustavnim je zakonom podijeljena na dva dijela: Donju Kanadu (Québec) s pretežito francuskim i Gornju Kanadu (Ontario) s pretežito britanskim stanovništvom. Svaki je dio imao svoje predstavničko tijelo, ali je imovinski cenzus oduzimao širokim slojevima pravo glasa; izvršna vlast nalazila se u rukama britanskoga generalnoga guvernera, koji je osim toga imao i pravo apsolutnoga veta na sve odluke što bi ih izglasali pokrajinski parlamenti. Granica sa SAD-om većim je dijelom bila utvrđena 1818., a konačno nakon 1846. kada je u krajnjem zapadnome dijelu (uz Oregon) osnovana nova kolonija Britanska Kolumbija. God. 1837. izbio je u Donjoj Kanadi ustanak protiv tzv. »dvorske klike«, a predvodio ga je Louis Papineau, kojemu je cilj bio neovisna francuska republika. Iste godine izbio je ustanak pod vodstvom Williama Lyona Mackenziea i u britanskome dijelu zemlje (Gornja Kanada); ustanici su zahtijevali neovisnost i republikanski ustav po uzoru na SAD. Britanska vojska razbila je ustaničke odrede, pa su Papineau i Mackenzie zatražili utočište u SAD-u. God. 1841. britanska je vlada ujedinila oba dijela Kanade u jednu političko-upravnu cjelinu sa zajedničkim parlamentom.

U 1840-ima i 1850-ima započeo je ubrzani privredni razvoj Kanade. Porast industrije, brodarstva, izgradnja željeznica, intenzivna trgovina i razmjena nametali su ukinuće ostataka starih feudalnih ograničenja, pa je za vladavine guvernera lorda Elgina (1847–52) došlo do liberalnih reforma. God. 1858. Ottawa je postala glavni grad Kanade. Američki građanski rat (1861–65) značio je konjunkturu za kanadsku privredu. Ali neprijateljsko držanje Britanije prema Sjeveru dovelo je do toga da je SAD nakon rata otkazao trgovačke ugovore s Kanadom.

God. 1864. predstavnici Kanade, Nove Scotije i New Brunswicka donijeli su odluku o stvaranju federalne unije, koja je proglašena 1867., a zakonom britanskoga Parlamenta iste je godine dobila status dominiona. Kompanija Hudsonova zaljeva, vlasnik prostranih teritorija u Kanadi, prodala je 1869. svoje posjede kanadskoj vladi. No stanovništvo velikoga područja (današnji Saskatchewan, Alberta i Manitoba), smatrajući se ugroženim u svojem pravu na zemlju, diglo je ustanak s L. Rielom na čelu. Ustanici su sastavili neovisnu vlast, ne priznajući suverenitet kanadske vlade. Ustanak je svladan 1870; god. 1885. ponovno je izbio, s Rielom na čelu, no ubrzo je ugušen, a Riel 1885. smaknut. God. 1871. pridružena je Kanadi Britanska Kolumbija, a 1878. bio je sveukupan teritorij Britanske Sjeverne Amerike (osim Newfoundlanda) uključen u dominion Kanadu. U drugoj polovici XIX. st. osnovane su građanske stranke: Konzervativna stranka 1854. i Liberalna 1873., koje će se smjenjivati na vlasti sve do XX. st. Privredni prosperitet Kanade povlačio je za sobom i sve veću imigraciju; 1897. uselilo se u Kanadu 20 000 ljudi, a u prvom desetljeću XX. st. broj useljenika iznosio je oko 2 milijuna.

U I. svjetskom ratu Kanada se borila na strani Velike Britanije i oko 400 000 njezinih vojnika nalazilo se na prekomorskim bojišnicama. Nakon rata Kanada se sve više afirmirala kao neovisna politička sila; samostalno je potpisala Versailleski ugovor (1919), postala članicom Lige naroda, imenovala je vlastitoga diplomatskog opunomoćenika u Washingtonu (1920), odbila Lausanneski sporazum (1923) i Locarnski pakt (1925). God. 1926. Kanada je postala članicom Commonwealtha, a 1931., na osnovi tzv. Westminsterskoga statuta, postala je i formalno neovisna država. Svjetska gospodarska kriza (1929–33) teško je pogodila i Kanadu; uz golemu nezaposlenost u industrijskim središtima, u poljoprivredi je došlo do propadanja velikoga broja farmera. Na vlasti u Kanadi bila je od 1921. do 1948 (s prekidom 1930–35) Liberalna stranka pod vodstvom Williama Lyona Mackenzieja Kinga. Japanska agresija u Kini, Mussolinijev napadaj na Etiopiju (kanadska vlada nije odobravala sankcije protiv Italije, a zabranila je 1937. slanje pomoći republikanskoj Španjolskoj), dolazak na vlast nacista u Njemačkoj te druge pojave u Europi između dvaju svjetskih ratova doveli su do nove utrke u naoružanju u svijetu, koja je izazvala oživljavanje gospodarske konjunkture u Kanadi. Objavom rata Njemačkoj 1939. Kanada je stupila u II. svjetski rat na strani Velike Britanije; njezine kopnene, pomorske i zračne postrojbe djelovale su gotovo na svim bojištima.

Nakon II. svjetskoga rata Kanada je nizom bilateralnih sporazuma uspostavila blisku suradnju sa SAD-om. Među osnivačima je NATO-a (1949); sa SAD-om stvara sustav proturaketne i protuzrakoplovne zaštite Sjeverne Amerike. U politici dominiraju Liberalna stranka (LP) i Napredna konzervativna stranka (PC). Iz redova LP-a premijeri su bili William Mackenzie King (1935–48), Louis Saint Laurent (1948–57), Lester Pearson (1963–68), Pierre Trudeau (1968–79; 1980–84), John Turner (1984), Jean Chrétien (1993–2003) i Paul Martin (2003–06). Iz redova PC-a premijeri su bili John Diefenbaker (1957–63), Joseph Clark (1979–80), Martin Mulroney (1984–93), te Kim Campbell (1993; prva kanadska premijerka). Britanski dominion Newfoundland priključen je Kanadi 1949; ravnopravnost francuskoga jezika uvedena je 1969. u saveznim službama i u pokrajinama naseljenima stanovništvom francuskoga podrijetla. Najznačajniji unutarnji politički problem jest težnja za neovisnošću pokrajine Québec (francuske po jeziku i kulturi); u pokrajini neovisnost zagovara Québečka stranka (PQ), a na saveznoj razini Québečki blok (tijekom 1960-ih i početkom 1970-ih separatistička Québečka fronta za oslobođenje izvodila je i terorističke akcije). Tijekom vladavine PQ-a u Québecu bili su provedeni (1980. i 1995) pokrajinski referendumi, na kojima zahtjev za suverenitetom i neovisnošću nije bio prihvaćen. Potkraj 1995. savezna vlast priznala je Québecu društvenu zasebnost na osnovi francuskoga jezika i kulture, a nizom zakona donesenih 2000. otežala mu je mogućnost odcjepljenja. Potkraj 1970-ih, u doba premijera P. Trudeaua, pokrenuta je ustavna reforma radi ukinuća formalne podređenosti britanskomu parlamentu te radi preuređenja odnosa između saveznoga parlamenta i pokrajinskih vlasti (sporazum o reformama otežavali su zahtjevi pojedinih pokrajina za potpunim nadzorom nad prirodnim bogatstvima). Godine 1982. Kanada je novim ustavom ostvarila potpunu neovisnost o Velikoj Britaniji. Priznata su i veća prava autohtonim indijanskim i drugim narodima (kao tzv. prvim narodima); u 1980-ima i 1990-ima pojedinim indijanskim zajednicama omogućena je samouprava na njihovu tradicionalnom teritoriju. Premijer P. Trudeau nastojao je smanjiti utjecaj SAD-a na kanadsko gospodarstvo; 1981. ograničen je (na 50%) udjel stranoga kapitala u energetici i industriji. Posebni ekonomski odnosi sa SAD-om obnavljaju se u doba premijera M. Mulroneya (od 1984). Sporazum o slobodnoj trgovini sa SAD-om stupio je na snagu početkom 1989; proširen je od 1. I. 1994. novim područjem slobodne trgovine (između Kanade, SAD-a i Meksika), a prema Sjevernoameričkome sporazumu o slobodnoj trgovini (NAFTA; potpisan 1992). U drugoj polovici 1990-ih Kanada se sa SAD-om povremeno sporila oko ribolova na nerazgraničenim dijelovima akvatorija (morska granica prema danskom Grenlandu najvećim je dijelom određena 1973–74., a prema francuskim otocima St. Pierre i Miquelon određena je 1992). Početkom 1991. kanadska vojska sudjeluje u Zaljevskome ratu, a strateško savezništvo sa SAD-om nastavljeno je i početkom 2000-ih (u intervencijama u Afganistanu, Iraku, Libiji i Siriji). Od 2006. premijer je bio Stephen Harper, vođa Konzervativne stranke (osnovane 2003; uključuje i Naprednu konzervativnu stranku); reizabran je 2008. i 2011. godine. Na izborima u listopadu 2015. pobijedila je Liberalna stranka, a njen vođa (od 2013) Justin Trudeau postao je premijer (u studenome 2015).

Hrvatsko iseljeništvo

Prema indicijama, prvi Hrvati u Kanadi bili su Senjanin Ivan Malogrudić i Dubrovčanin Marin Masalarda, i to kao članovi ekspedicije J. Cartiera i Jean-Françoisa de Robervala 1541. Prve naseobine Hrvati su utemeljili polovicom XIX. st. u Britanskoj Kolumbiji, gdje su u potrazi za zlatnim nalazištima reemigrirali iz SAD-a, no klasično je doseljavanje započelo 1890-ih. Doseljenici su bili uglavnom rudari i fizički radnici na izgradnji željezničkih pruga. Kao podanici Austro-Ugarske na početku I. svjetskog rata bili su svrstani u »strane neprijatelje« i zatočeni na sjeveru države do proljeća 1916. Masovno doseljavanje započelo je nakon I. svjetskog rata. Računa se da se u međuraću u Kanadu uselilo oko 27 000 Hrvata, uglavnom nekvalificiranih radnika, koji su živjeli u približno 170 naselja. Od 1947. do 1950. pridružilo im se nekoliko tisuća političkih izbjeglica, među kojima je bio priličan broj osoba iz državnog aparata i javnoga života NDH. Nakon njih iz Hrvatske su neprekidno stizali ekonomski migranti, koji su se razmjerno brzo uspinjali na socijalnoj ljestvici tako da je većina etablirana u srednjem sloju kanadskog društva. Od pretpostavljenih 100 000 svih doseljenika triju naraštaja, oko 50% živi u pokrajini Ontario, a golema većina u velikim gradovima: Torontu, Montréalu, Vancouveru i Hamiltonu. Nakon II. svjetskog rata započelo je značajnije društveno organiziranje, koje je tradicionalno vezano s onim u SAD-u, posebice uz Hrvatsku bratsku zajednicu i Hrvatsku katoličku zajednicu. Iseljeničko novinstvo bilo je nedovoljno razvijeno. Novine su imale male naklade, kratko su i neredovito izlazile te često mijenjale nazive. U prošlosti je najzastupljeniji bio tisak organiziranih radnika (najpoznatije novine: Besposleni radnik, Vancouver 1929., i Borba, Toronto 1931), političkih stranaka (najpoznatiji HSS-ov Hrvatski glas, Winnipeg 1930) te hrvatske državotvorne političke emigracije (Domovina Hrvatska, Nezavisna Država Hrvatska, Naš put, Hrvatski put i dr.), koje su se uglavnom tiskale u Torontu. Nastojeći čuvati nacionalni identitet naraštaja rođenog u iseljeništvu, iseljenici su 1974. osnovali prosvjetnu udrugu Hrvatske izvandomovinske škole Amerike, Australije i Kanade (HIŠAK), u sklopu koje u Kanadi djeluje dvadesetak osnovnih škola i gimnazija. Osnovne škole vode katoličke župe i misije koje, osim u vjerskom, imaju veliku ulogu i u društvenom okupljanju iseljenika. God. 1988. na Sveučilištu Waterloo utemeljena je Katedra hrvatskoga jezika i kulture. Od 1974. djeluje Hrvatsko-kanadski folklorni savez, koji u više od 30 gradova okuplja četrdesetak skupina. Istaknuto mjesto u životu naše zajednice ima Hrvatski nacionalni nogometni savez SAD-a i Kanade, osnovan 1964., a momčad Croatije iz Toronta osvojila je 1976. prvo mjesto u Sjevernoameričkoj profesionalnoj ligi.

Politički sustav

Prema Ustavnom aktu (koji služi kao dio ustavne tradicije) od 17. IV. 1982., Kanada je savezna ustavna monarhija s parlamentarnim sustavom vlasti. Na čelu je države britanski monarh (kralj ili kraljica), a zastupa ga generalni guverner. Monarh imenuje generalnoga guvernera na prijedlog predsjednika vlade, za mandat od 5 godina; formalno ima izvršnu vlast, koju obavlja vlada. Guverner imenuje predsjednika vlade iz redova parlamentarne većine, a na njegov prijedlog formalno imenuje članove vlade. Izvršnu vlast provodi vlada koja je za svoj rad odgovorna parlamentu. Zakonodavnu vlast ima dvodomni Kandaski parlament (engl. Parliament od Canada; franc. Parlement du Canada), koji se sastoji od Donjeg doma (engl. House of Commons; franc. Chambre des communes) i Senata. Senat ima 105 članova, koje na prijedlog predsjednika vlade imenuje generalni guverner. Senat zasjeda stalno, a mandat senatora traje dok ne napune 75. godina života. Biračko je pravo opće i jednako za sve državljane s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast imaju Vrhovni sud Kanade (suce imenuje predsjednik vlade i generalni guverner), Federalni sud, Federalni apelacijski sud te pokrajinski, okružni i niži sudovi. Administrativno je država podijeljena na 10 provincija i 3 savezna teritorija. Provincije i teritoriji na čelu imaju svojega guvernera te izravno birane parlamente. Nacionalni blagdan: Dan Kanade, 1. srpnja (1867).

Književnost

Od svojih početaka kanadska književnost prolazila je manje ili više kontinuiran proces najprije samodefiniranja, a potom redefiniranja identiteta. Prethodeći uobličenju književnih tradicija »dviju (kultur/al/nih) samoća« (anglofonske i frankofonske) i trajući usporedno s njima, postojala je i usmena književna predaja na izvornim jezicima. Na svojim ju je putovanjima po SAD-u i Europi predstavljala pjesnikinja Emily Pauline Johnson (na jeziku mohawk imenom Tekahionwake, 1861–1913), englesko-indijanskoga podrijetla. Kao prvi veliki kazivač priča na jeziku ojibwa proslavio se Basil H. Johnston (1929–2015). Mnogi su od pripadnika izvornih naroda s vremenom odabrali engleski ili francuski kao jezik svojega književnog izražavanja. Jovette Marchesault (r. 1938), Thomson Highway (r. 1951) i dr. ostvarili su 1980-ih začudan prodor u dramskoj književnosti, a među prozaicima se istaknuo Thomas King (r. 1943). Eskimska književnost – tradicijska i pisana – tvori posebno poglavlje.

Književnost na engleskom jeziku

Začeta kao nastavak britanske književnosti, ubrzo se morala sve odlučnije određivati prema susjednoj, američkoj tradiciji. Njezin razmjerno dug i polagan razvoj tek je u drugoj polovini XX. st. obilježio iznenadan procvat autohtone kreativnosti. Dnevnici, pisma i općeniti zapisi o »britanskoj Sjevernoj Americi« – iz pera istraživača, putnika, britanskih časnika i njihovih supruga – prvi su nefikcijski tekstovi o toj zemlji. Prvi roman s radnjom smještenom u Kanadi, epistolarnu romansu koja se događa u Québecu, »Priču o Emily Montague« (»History of Emily Montague«, 1769), napisala je Frances Brooke (1724–89), supruga britanskog vojnoga kapelana. Rođeni Kanađanin Thomas Chandler Haliburton (1796–1865) objavio je (1837–40) tri serije šaljivih zgoda o Spretku Samu, sabrane u knjigu »Urar ili Riječi i djela Spretka Sama iz Spretkovine« (»The Clockmaker, or the Sayings and Doings of Sam Slick of Slickville«), i tako stvorio prototip sjevernoameričkog pučkoga humora, što ga je poslije usavršio Mark Twain; kao značajan kanadski humorist istaknuo se Stephen Leacock (1869–1944). Među ranim pjesničkim imenima zanimljiv je Oliver Goldsmith (1794–1861), čiji narativni spjev »Selo u usponu« (»The Rising Village«, 1825) slavi pionirski život i po optimističnom je tonu izravna reakcija na melankolično »Napušteno selo« (1770) njegova istoimenog anglo-irskoga prastrica. U posljednjim dvama desetljećima XIX. st. pojavili su se pjesnici koji se jednako uvjereno okreću vlastitoj percepciji nove sredine: Charles G. D. Roberts (1860–1943), Isabella Valancy Crawford (1850–87) i dr. Imigrantsku nemilu zbilju slikovito ocrtavaju prozne crtice dviju sestara Strickland, Catherine Parr Traill (1802–99) i Susanne Moodie (1803–85); Susannina zbirka »Borba za život u divljini« (»Roughing it in the Bush«, 1852) dobila je značajan poetski intertekst u »Dnevnicima Susanne Moodie« (1970) M. Atwood. Najpopularniji žanr u XIX. st. bila je povijesna romansa; potkraj XIX. i početkom XX. st. osobito su se čitale dokumentaristički pisane priče iz životinjskoga svijeta C. G. D. Robertsa i Ernesta Thompsona Setona (1860–1946), a neki radovi potonjega među prvim su kanadskim književnim tekstovima prevedenima na hrvatski. Svjetsku je popularnost stekao i roman za djecu »Ana iz Zelenih zabata« (»Anne of Green Gables«, 1908) Lucy Maud Montgomery (1874–1942).

U prvim desetljećima XX. st. dolazi do reakcije na sentimentalno, domoljubno i derivativno pjesništvo u duhu viktorijanstva, osobito izraženo u lirskim i epskim pjesmama E. J. Pratta (1882–1964), pod čijim će utjecajem inovativne i eksperimentalne pjesme pisati npr. Earle Birney (1904–95). Začetnik je modernističkoga pokreta u Kanadi kozmopolitski orijentiran Arthur James Marshall Smith (1902–80); značajni su pjesnički glasovi toga naraštaja: A(braham) M(oses) Klein (1907–72), Dorothy Livesay (1909–96), I. Layton (1912–2006), P(atricia) K(athleen) Page (1916–2010) i dr. Kao prvi urbani realist istaknuto mjesto zauzima M. Callaghan (1903–90).

Panoramski roman »Dvije samoće« (1945) H. MacLennana (1907–90) postigao je velik uspjeh, a svojim amblematskim naslovom trajno upućuje na raznorodne konflikte između društva, pojedinca i obitelji unutar kanadske anglofonske i frankofonske tradicije. Književni teoretičar N. Frye (1912–91) svojom se »Anatomijom kritike« (1957) uvrstio među svjetske kanonske autore. Na tome planu priključio mu se, ponajprije kao komunikolog, M. McLuhan (1911–80) svojom »Gutenbergovom galaksijom« (1962) i »Razumijevanjem medija« (1964). Obojica su drugim svojim kritičkim spisima nezaobilazno pridonijela razumijevanju specifično kanadskih kultur/al/nih fenomena. Među kanadskim kritičarima vrlo su utjecajni E(dward) K(illoran) Brown (1905–51), George Woodcock (1912–95), Eli Mandel (1922–92) i Linda Hutcheon (r. 1947).

Kao svojevrstan prethodnik kanadskih književnih glasova koji su prepoznavani izvan domovine, svjetski se pročuo L. Cohen (1934–2016), i to najprije kao kantautor, iako je autor zapažena romana »Divni gubitnici« (1968). Književnik R. Davies (1913–95) tek je drugom svojom trilogijom romana, nazvanom po glavnom mjestu radnje deptfordskom, došao na glas izvan domovine.

Tih se desetljeća kao gotovo dominantni postavljaju ženski autorski glasovi, koji propituju žensko iskustvo: Mavis Gallant (1922–2014) u stilski zahtjevnim kratkim prozama, profinjenim smislom za detalje postiže i neobične vizualne učinke; M. Laurence (1926–87), u tzv. romanima Manawaka, u prvi plan stavlja mjesto i ženu; svjetski ugled A. Munro (r. 1931) temelji se ponajprije na kratkim pričama; Marian Engel (1933–85) u nerijetko kontroverznim i radikalnim prozama ispisuje katalog uloga žene u zapadnome društvu; Carol Shields (1935–2003), autorica nagrađivanoga romana »Dnevnici gospođe Daisy« (»The Stone Diaries«, 1993), čehovljevski prigušenom gestom upućuje na skučenu i problematičnu svagdašnjicu u romanu »Osim ako« (»Unless«, 2002). Sofisticiranu prozu, esejistiku i kritiku objavljuje Janice Kulyk Keefer (r. 1953). Među uglavnom lirski impostiranim prozaisticama ističu se Anne Carson (r. 1950), Elizabeth Hay (r. 1951) i Anne Michaels (r. 1958). Za afrokanadsko pismo reprezentativne su Dionne Brand (r. 1953) i André Alexis (r. 1957).

Kao višestruko utjecajan kanadski autorski glas posljednjih desetljeća XX. i početkom XXI. st. međunarodno se potvrdila prozaistica, pjesnikinja i kritičarka M. Atwood (r. 1939), koja je znatno pridonijela burnomu procesu izlaženja kanadske književnosti iz zapostavljenosti.

Mnogi pisci u djelima objavljenima 1970-ih i poslije, svjesno podrivaju prozne konvencije, prelazeći iz realističkoga modusa u nadrealistički, autorefleksivni ili parodistički, npr. Robert Kroetsch (1927–2011), Rudy Wiebe (r. 1934), Leon Rooke (r. 1934), Alistair MacLeod (1936–2014), Jack Hodgins (r. 1938), David Adams Richards (r. 1950) i dr. Tako Timothy Findley (1930–2002), odnosno njegov pripovjedač, u romanu »Ratovi« (»The Wars«, 1977) s pomoću pisama, novinskih isječaka i fotografija obnavlja učinke I. svjetskog rata. Za židovskim crnim humorom i ironijom poseže u svojim »montrealskim« romanima M. Richler (1931–2001).

Sve veća čujnost novih imigrantskih glasova od 1980-ih izražava osviještenost kanadske etničke raznovrsnosti. Snažan autorski glas utjelovio je Austin Clarke (1934–2016), rođen na Barbadosu; M. Ondaatje, rođen 1943. na Śri Lanki, predstavio se kao autor koji je po tematici i vizuri najmanje lokalno kanadski: svjetsku je slavu postigao romanom »Pacijent Englez« (1982). Na drugačije »prorađivanje prošlosti« (Th. Adorno) snažno je uputila Joy Kogawa (r. 1935) svojom faction prozom »Obasan« (1981), o koncentracijskim logorima za Japance u Kanadi tijekom II. svjetskog rata. Kenijac M(oyez) G. Vassanji (r. 1950) i Indijac Rohinton Mistry (r. 1952), zajedno s rastućim korpusom novih imigrantskih imena te drugih kretanja, kao što je npr. roman prihvaćen kao supkultur/al/ni generacijski manifest »Generacija X: priče za ubrzanu kulturu« (»Generation X: Tales for an Accelerated Culture«, 1991) autora Douglasa Couplanda (r. 1961), upućuju na nemogućnost konstituiranja jedne jedine, monolitne književne povijesti Kanade, te na potrebu da se poštuje mnogostrukost glasova koji oblikuju kanadski književni krajolik.

Književnost na francuskom jeziku

Tijekom britanske vladavine, novine na francuskom jeziku imale su u Québecu odlučujuću komunikacijsku ulogu, pa su povremeno objavljivale eseje, anegdote i pjesme. Tako su se pojavili i stihovi Josepha Quesnela (1746–1809), prvoga značajnijega kanadskog autora francuskoga jezika, ujedno i utemeljitelja amaterske kazališne družine, za koju je napisao prvu sjevernoameričku operetu »Colas i Colinette« (»Colas et Colinette«, izvedena 1790). Prvi roman, »Lovac na blago ili utjecaj knjige« (»Le Chasseur de Trésors, ou l’influence d’un Livre«), objavljen je tek 1837., a napisao ga je Philippe Aubert de Gaspé, ml. (1814–41). Sve snažnija svijest o nacionalnom identitetu vjerojatno je potaknula masovno oduševljenje jednim nefikcijskim djelom, što ga je napisao François-Xavier Garneau (1809–66); njegova »Povijest Kanade« (»Histoire du Canada«, 1845–48) smatrala se kanonskom sve do 1940-ih. – Tih godina nastao je i prvi književni pokret, »Rodoljubna škola Québeca« u kojem se (osim Garneaua kao najslavnijega pripadnika) ističe knjižar i pjesnik Octave Crémazie (1827–79). Pod izrazitim utjecajem Lamartinea i Hugoa pisao je Louis Fréchette (1839–1908), prvi član Francuske akademije iz frankofone Kanade. U vremenu obilježenu nostalgičnošću i didaktičnošću, Laure Conan (pravim imenom Félicité Angers, 1845–1924) objavila je u Kanadi prvi psihološki roman na francuskom jeziku »Angéline de Montbrun« (u nastavcima 1881–82., knjiga 1885). – Tzv. montréalska književna škola (1895) izrugivala se domoljublju; eklektična, pod izrazitim utjecajem parnasovaca te francuskih i belgijskih simbolista, desetljećima je okupljala pisce raznolikih profila i s vremenom se razdvojila na dvije struje, estete i regionaliste. Iznimna je pojava pjesnik Émile Nelligan (1879–1941), čiji su profinjeni soneti i rondele (nastali 1896–99) objavljeni 1903. Francuz Louis Hémon (1880–1913), koji je u Québecu živio samo 20 mjeseci, ostavio je cijenjeni roman »Maria Chapdelaine« (1914), kojemu se radnja zbiva u québečkome seoskome katoličkom okolišu. Pjesnik Jean-Aubert Loranger (1896–1942) jedini je naslutio svjetski aktualne književne tendencije, npr. u zbirci »Ugođaji« (»Les Atmosphères«, 1920., i dr.); za života je bio zapostavljen, a poslije visoko cijenjen. – Québečka se književnost nakon I. svjetskog rata izrazito urbanizirala, okrećući se kako socijalnomu realizmu, npr. Gabrielle Roy (1909–83), Roger Lemelin (1919–92), tako i baštini francuskoga katoličkog romana, npr. Robert Élie (1915–73), André Langevin (1927–2009) i dr. Seoskim se društvom, doduše s većim odmakom, nastavio baviti Germaine Guèvremont (1893–1968). Plodan pisac široka raspona Yves Thériault (1915–83) nalazio je teme među izvornim narodima (romani »Agakuk«, 1958; »Ashini«, 1960) i pripadnicima drugih etničkih zajednica. Dominantne pjesničke osobnosti 1940-ih i 1950-ih bili su Alain Grandbois (1900–75) i Anne Hébert (1916–2000), koja je postigla uspjeh i romanima »Kamouraska« (1970) i »Blune iz Bassana« (»Les Fous de Bassan«, 1982). Naraštaj okupljen oko književne udruge i nakladnika »L’Hexagone« okreće se québečkim (a ne francuskim) autorima. Vodeća književna osobnost te grupacije bio je Gaston Miron (1928–96), književni i politički aktivist, koji je svoju slavljenu i nagrađivanu pjesničko-esejističku knjigu »Čovjek koji je prikupio snage« (»L’Homme rapaillé«; upravo je Miron afirmirao izričito québečki glagol rapailler) objavio tek 1970. Premda duboko uznemiren »semantičkom izopačenošću«, koja je u jeziku Québeca nastupila polovicom XX. st., nikada nije prihvatio ni univerzalizam ni regionalizam, pa se nije priklonio ni joualu (kanadskoj inačici francuskog jezika, nazvanoj po tako izgovorenoj imenici cheval: konj). – U doba tzv. mirne revolucije 1960-ih, šansona, do tada folklorni žanr, zadobila je društveno angažirane tonove i postala široko prihvaćenim oblikom pjevane poezije, koju predstavljaju Gilles Vigneault (r. 1928) i Robert Charlebois (r. 1945). Među prozaicima se ističu Gérard Bessette (1920–2005), Hubert Aquin (1929–77), Jacques Godbout (r. 1933), Roch Carrier (r. 1937), Marie-Claire Blais (r. 1939), Monique Proulx (r. 1952). – Naglašeno je značajna kanadsko-francuska inačica feminizma, koji se – za razliku od anglofonskoga socijalnokritičkoga nadahnuća – od prve oslanjao na francusku književnu teoriju. Uz Louky Bersianik (1930–2011), Madeleine Gagnon (r. 1938) i Yolande Villemaire (r. 1949), svojim je teorijskim i fikcijskim djelima vrlo utjecajna Nicole Brossard (r. 1943). – Dramska književnost bilježi procvat u drugoj polovici XX. st. Uz Gratiena Gélinasa (1909–99), prvoga značajnoga dramatičara, Marcela Dubéa (1930–2016) i kontroverznu Denise Boucher (r. 1935), nezaobilazna je Antonine Maillet (r. 1929) sa 16 monologa svoje akadske čistačice »Šlampavica« (»La Sagouine«, 1971); također je i prva izvanfrancuska dobitnica Goncourtove nagrade za roman »Pelagija od tačaka« (»Pélagie-la-charette«, 1979). Avangardno québečko kazalište predstavljao je Michael Garreau (1930–53); dramatičar Michel Tremblay (r. 1942), nakon golema uspjeha drame »Šurjakinje« (»Les Belles-Soeurs«, 1968) i nekoliko romana, 1980-ih vratio se kazalištu i napisao svoju možda najbolju dramu »Pravi svijet?« (»Le Vrai Monde?«, 1987).

Knjižnice

Prve su knjižnice osnovane 1632. i 1635. uz isusovačke misije i kolegije u Québecu. Vezane uz francuske i engleske kolonije, različito su se razvijale, ovisno o jezičnoj, kulturnoj, društvenoj i intelektualnoj tradiciji zajednica u kojima su nastajale. Potkraj XVIII. i u XIX. st. djelovale su pretplatničke, društvene knjižnice, preteče narodnih knjižnica, koje danas, zahvaljujući zakonodavstvu koje potiče državno i lokalno financiranje, broje više od polovice svih knjižnica. Najveća je mreža narodnih knjižnica u Torontu, s 98 ogranaka i više od 11 milijuna svezaka knjiga. Kanadska nacionalna knjižnica osnovana je 1953. u Ottawi; ona prikuplja građu iz područja društvenih i humanističkih znanosti, objavljuje tekuću nacionalnu bibliografiju (Canadiana), s potpunim kataložnim zapisom na engleskom i francuskom jeziku. Kanadsko bibliotekarsko društvo (CLA) osnovano je 1946.

Likovne umjetnosti

Za umjetnost kanadskih Indijanaca (Irokezi, Huroni i dr.) i Eskima karakteristični su sitni obredni, uporabni i ukrasni predmeti od životinjske kosti (morža, jelena, kita), drveni izrezbareni i polikromirani totemi, izražajne, često groteskne maske te lončarski proizvodi i predmeti od kovina. Najčešća su dekoracija bili stilizirani životinjski ili biljni ornamenti. Europski kolonizatori (Francuzi od XVI. st. i Englezi od XVII. st.) postupno su potiskivali starosjedioce i zatirali njihovu kulturu i umjetnost. Tijekom XVII. i XVIII. st. europski su doseljenici podizali naselja oslanjajući se na francuske uzore (dvorac Ramezay u Montréalu i crkva Anđela Čuvara u Québecu iz XVII. st. rijetki su primjeri reprezentativne sakralne i profane arhitekture). Od 1763. i tijekom cijeloga XIX. st. prevladavao je utjecaj engleske arhitekture, os. klasicizam i historicizam (najčešće neogotika). Do polovice XX. st. gradogradnja u Kanadi bila je pod izravnim utjecajem europske i američke moderne arhitekture. Od polovice 1960-ih kanadska je arhitektura doživjela osobit zamah; započela je izgradnja velikih poslovnih i kulturnih objekata te mnogobrojnih stambenih naselja. Glavna su ostvarenja: stambeno naselje Habitat ’67, 1964–67 (M. Safdie); Eaton centar u Torontu, 1976–81., Gradska vijećnica u Mississaugi, 1982–86 (engleski arhitekti Edward Jones i Michael Kirkland); Pan Pacific centar u Vancouveru, 1986 (Eberhard Zeidler); Curtiss Hall u Torontu, 1988 (Jack Abel Diamond); Kanadski centar za arhitekturu u Montréalu, 1985–88 (Peter Rose, Erol Argun i Phyllis Lambert); Umjetnička galerija u Ontariju, 1989–92 (američki arhitekt Barton Myers). Kanadski arhitekt Carlos Ott proslavio se projektom zgrade Opéra de la Bastille u Parizu, 1990.

Škola za umjetnosti i obrt osnovana 1684. u Saint-Joachimu, nedaleko od Québeca, osposobljavala je domaće obrtnike (zidare, drvodjelce, majstore za pokućstvo, slikare i kipare) za gradnju i dekoriranje mnogobrojnih baroknih crkava, samostana, javnih i stambenih objekata. Tijekom XVIII. i XIX. st. kiparstvo se uglavnom ograničavalo na eklektično variranje skromna tematskog repertoara (javni i nadgrobni spomenici, portretna poprsja) – samo je drvena sakralna skulptura dosegnula vrhunac u XVIII. st., osobito u djelima obitelji Baillargé, inspiriranima stilom rokokoa. Od suvremenih kipara značajni su: Frances Loring (1899–1968) i Elizabeth Wyn Wood (1903–66); kipari romantično-realističnoga stila Sorel Etrog (1933–2014) i Louis Archambault (1915–2003) uvode u svoja djela postkubističke i apstraktne elemente, a Ronald Bladen (1918–88) i David Rabinowitch (r. 1943) kipari su minimalizma; Anne Kahne (1924–2009) u drvu oblikuje figurativnu plastiku. Posljednjih desetljeća XX. st. pojačano je zanimanje za drvorezbarske radove Indijanaca (polikromirani totemski stupovi, sitna ukrasna i uporabna plastika).

Pojava slikarstva u Kanadi vezana je uz francuske samouke slikare (uglavnom svećenike i vojnike), koji su kroz XVII. i XVIII. st. izrađivali portrete i slike ex voto. S vremenom su u Kanadu počeli dolaziti i profesionalni slikari: Jacques Leblond, zvan La Tour (1671–1715), i Claude Françoisopat Luc (1614–85), koji je boravio u Québecu 1670–71. i naslikao mnogobrojne religiozne kompozicije u duhu baroknoga slikarstva. S dolaskom Britanaca u Kanadu prevladala je nova umjetnička tradicija i estetika. Engleski slikari, mnogi školovani na Kraljevskoj vojnoj akademiji u Woolwichu, radili su, uglavnom u akvarelu, krajolike i topografske karte u duhu romantičnoga slikarstva (među najznačajnije se ubraja Thomas Davies, oko 1737–1812). Potkraj XVIII. i početkom XIX. st. umjetnici iz Europe i slikari rođeni u Kanadi – François Malepart Beaucourt (prvi poznati kanatski slikar, 1740–94), Louis Dulongpré (1754–1843) i Théophile Hamel (1817–70) – slikali su biblijske prizore i portrete. Dopadljive narativne krajolike i prizore s Indijancima radili su Joseph Légaré (1795–1855), Paul Kane (1810–71) i Cornelius Krieghoff (1815–72). Od druge polovice XVIII. st. kanadski umjetnici odlazili su na studije u Europu, osobito u Pariz. Oni koji su ostali u Kanadi – Lucius O’Brien (1832–99), predsjednik Kanadske kraljevske akademije osnovane 1880., Homer Watson (1855–1936) i Horatio Walker (1858–1938) te članovi Kanadskog umjetničkoga kluba (James Wilson Morrice, 1865–1924., Curtis Williamson, 1867–1944. i Marc-Aurèle de Foy Suzor-Coté, 1869–1937) bili su sljedbenici impresionizma, barbizonske i haške škole, a Ozais Leduc (1864–1955) simbolizma. Za modernu kanadsku umjetnost XX. st. značajna je »Skupina sedmorice«, osnovana u Torontu 1920; slikari te skupine svoja su nadahnuća nalazili u posebnostima kanadskog krajolika, a glavni su predstavnici: James Edward Harley Macdonald (1873–1932), Alexander Young Jackson (1882–1974) i Lawren Harris (1885–1970). »Skupina kanadskih slikara«, osnovana u Torontu 1933., nastavila je istim stilskim i tematskim smjerom. God. 1945. apstraktni kanadski slikari pod utjecajem nadrealizma utemeljili su skupinu »Les Automatistes«, a među najistaknutije predstavnike ubrajaju se Paul Émile Borduas (1905–60) i svjetski poznati slikar apstraktnog ekspresionizma J. P. Riopelle (1923–2002), koji od 1947. živi u Parizu. Slikar Claude Tousignant (r. 1932) priklonio se figuralnim kompozicijama snažna kolorita, Alexander Colville (1920–2013) slika u duhu magičnoga realizma, a Guido Molinari (1933–2004) radi geometrijske kompozicije. Michael Snow (r. 1929) svojim je multimedijskim djelima začetnik konceptualne umjetnosti u Kanadi; Agnes Martin (1912–2004) predstavnica je minimalne umjetnosti, odnosno slikarstva tvrdoga ruba. Multimedijsku likovnu umjetnost 1980-ih i 1990-ih predstavljali su Ian Wallace (r. 1943), Liz Magor (r. 1948), Jan Peacock (r. 1955) i Rober Racine (r. 1956).

Značajna su umjetnička središta Toronto, London kraj Ontarija, Montréal i Boucherville.

Muzej Québec i muzej sveučilišta Laval prvi su muzeji u Kanadi nastali od edukativnih zbirki umjetničkih škola u XVII. i XVIII. st. Nakon britanske dominacije nastaju mnogi privatni muzeji i muzeji umjetnička društava (u Québecu 1823., u Montréalu 1830). U Québecu je 1833. slikar Joseph Légaré otvorio prvu umjetničku galeriju. Novu zgradu Nacionalne galerije projektirao je M. Safdie 1988., a Kanadski povijesni muzej, djelo Douglasa Cardinala, otvoren je 1989.

Glazba

Povijest glazbe u Kanadi može se raščlaniti u nekoliko etapa, a pritom je trajno riječ o postojanju dviju gotovo odvojenih struja s malo međusobnog utjecaja. Najprije dolazi glazbena kultura i folklor starosjedilaca Indijanaca i Inuita (Eskima), a zatim se, od XVI. st., na kanadsko tlo prenose i ondje ukorjenjuju europske glazbene tradicije, prije svega englesko-protestantska i francusko-katolička, od narodne do umjetničke glazbe iz razdoblja baroka pa do najnovijih stilova. U drugoj polovici XX. st. tomu valja pridodati i nove impulse afričkih i azijskih useljeničkih glazbenih kultura. U doba francuske i britanske kolonijalne uprave njegovale su se katolička crkvena glazba i vojna puhačka glazba. Od polovice XIX. st. javljaju se prvi skladatelji (Joseph Quesnel, Calixa Lavalleé i dr.), organiziraju se glazbena društva (Philharmonic Societies) i bilježe prva gostovanja europskih i američkih solista, opernih družina i orkestara. Od početka XX. st. kanadski skladatelji usavršavaju se u Europi (Pariz, Leipzig), traže uzore u europskim stilskim kretanjima ili pokušavaju stvarati u kanadskom nacionalnom duhu (na temelju narodnih pjesama doseljenika, indijanskog i inuitskog folklora), utemeljuju se prvi profesionalni ansambli (1902. simfonijski orkestar u Québecu) i razvija radiofonija kao važan medij širenja glazbe u prostranoj i nenapučenoj zemlji, da bi se tek nakon 1950. moglo početi govoriti o kanadskoj autohtonoj glazbenoj kulturi. Danas je Kanada zemlja vrlo razvijene glazbene kulture s mnogim uglednim simfonijskim orkestrima (Montréal, Toronto, Vancouver i dr.), baletnim i opernim trupama (National Ballet, Royal Winnipeg Ballet, Canadian Opera Company i dr.), avangardnim skladateljima (Jean Papineau-Couture i dr.), studijima glazbe i muzikologije na konzervatorijima i sveučilištima (Montréal, Toronto i dr.), glazbenim knjižnicama, glazbenom izdavačkom djelatnošću i dr.

Film

Početkom proizvodnje drži se 1900., kada je tvrtka Canadian Pacific Company snimala instruktivne filmove o uvjetima života u Kanadi, namijenjene doseljenicima. Prvi igrani film snimljen je 1913., prvi veći studio izgrađen je u Torontu 1918., a tada je vlada osnovala i svoj ured za film (Canadian Government Motion Picture Bureau). Iako je postojala trajna proizvodnja filmova, izuzmu li se sporadični uspjesi u domaće publike, kanadska kinematografija bila je u sjeni susjedne američke. Poticaj stvaralaštvu dao je 1938. dolazak britanskog dokumentarista J. Griersona, i odmah zatim osnivanje poslovnice National Film Board of Canada, koja je trajno poticala autohtonije stvaralaštvo, ponajprije na području animiranog, eksperimentalnog i dokumentarnoga filma. Djelatnost poslovnice rezultirala je avangardnim animiranim filmovima, posebno N. McLarena (»otac moderne animacije«) te originalnim dokumentarnim filmovima (npr. fotografski i kompilacijski film »Grad zlata« – »City of Gold«, 1957., Wolfa Koeniga i Colina Lowa, te djela struje izravnoga filma). Iako je većina kanadskih redatelja igranoga filma djelovala u Hollywoodu, i na tom je području došlo do uspona zahvaljujući usmjeravanjima institucije Canadian Film Development Corporation, pa je 1970. produkcija porasla na 25 filmova godišnje (prema dotadašnjih 3 do 5). Usporedno se razvijaju i anglofonska i frankofonska produkcija, a od redatelja se ističu D. Cronenberg (poslije angažiran u Hollywoodu), C. Jutra, Denys Arcand, Paul Almond, Michel Brault, Gilles Groulx, Eric Till i, s kraja XX. st., Atom Egoyan. Od eksperimentalista svjetski ugled uživa M. Snow.

Kanada. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 8.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=30143>.