Tihi ocean (također Pacifik), najveći od triju svjetskih oceana, obuhvaća 179 679 000 km² ili 49,8% morskih prostranstava Zemlje. Leži između Azije i Australije na zapadu i Amerike na istoku, Azije i Amerike na sjeveru te Antarktike na jugu. Sa Sjevernim ledenim morem spaja ga uski Beringov prolaz, s Atlantskim oceanom Drakeov i Magellanov, a s Indijskim oceanom mnogobrojni prolazi unutar Malajskog arhipelaga te Torresov i Bassov prolaz; u južnome dijelu Tihi ocean povezan je preko otvorene pučine s Atlantikom i Indijskim oceanom. Granica s Atlantskim oceanom pruža se crtom koja spaja rt Horn s otočjem Južni Shetland, a s Indijskim oceanom duž meridijana od 147° E, koji ide južnim rtom Tasmanije preko otočja Macquarie i Balleny do rta Adare na Antarktici. U smjeru sjever–jug proteže se u duljini do 15 800 km, a u smjeru istok–zapad do 19 500 km. Istočna obala Tihog oceana slabije je razvedena od zapadne, koja je mnogobrojnim otočnim skupinama i otočnim nizovima raščlanjena na niz rubnih sredozemnih mora: Beringovo (2 304 000 km², najveća dubina 4773 m), Ohotsko (1 583 000 km², 3521 m), Japansko (1 000 000 km², 4230 m), Žuto (417 000 km², 105 m), Istočnokinesko (752 000 km², 2717 m), Južnokinesko (3 447 000 km², 5560 m), Sulusko (348 000 km², 5580 m), Celebeško (435 000 km², 6220 m), Molučko (291 000 km², 4970 m), Ceramsko (187 000 km², 5319 m), Bandsko (695 000 km², 7440 m), Javansko (480 000 km², 89 m), Balijsko (119 000 km², 1296 m), Floresko ili Sundsko (240 000 km², 5140 m), Sawu (105 000 km², 3370 m), Arafursko (1 037 000 km², 3658 m), Koraljno (4 791 000 km², 9165 m) i dr.
Ime
Drži se da je Oceanus orientalis bio prvi naziv za Tihi ocean, vjerojatno iz Ptolemejeva doba (II. st.), a obuhvaćao je istočnoazijska mora, rubne dijelove Tihog oceana. Od V. Núñeza de Balboe (1513) potječe u pomoraca uvriježen naziv Južno more (El mar del Sur). Nakon Magellanove mirne plovidbe (1520–21) od istoka prema zapadu dobio je ime Tihi ocean (El mar pacífιco). U kartografiji se tim imenom nazivalo područje Tihog oceana južno od južne obratnice. Dio oceana između obratnica označivao se kao Južni ocean (El mar del Sur), a jugoistočni dio kao Magellanov ocean (Oceanus Magellanicus) ili Zapadni ocean (Oceanus occidentalis), jer se pomorcima koji su plovili s istoka pružao prema zapadu. Sredinom XVIII. st. upotrebljavala su se samo dva naziva: Južno more i Tihi ocean. Philippe Buache prozvao ga je 1752. Velikim oceanom. Komisija Londonskoga geografskog društva prihvatila je 1845. sva tri naziva. Danas se najviše upotrebljava naziv Tihi ocean (engl. Pacific).
Zavala i sedimenti
Prosječna je dubina Tihog oceana 3984 m, a njegova pučinskoga dijela 4282 m; najveće su dubine na jugoistočnom rubu oceana i duž sjeverozapadnog i zapadnog otočnog luka. Uz Aleutsko otočje pruža se Aleutska dubokomorska brazda (7380 m), uz Kurile Kurilska brazda s dubinom Tuscarora od 8576 m, a uz japanski otok Honshu Japanska dubokomorska brazda s dubinom Ramapo od 10 378 m. Najdublja je u Tihom oceanu Marijanska brazda s dubinom Challenger od 11 033 m, koja se pruža uz otočni niz Marijana. Uz otočje Ryukyu pruža se 7479 m duboka brazda Ryukyu, a uz Filipinsko otočje Filipinska brazda s dubinom Galathea od 10 793 m. U jugozapadnom dijelu Tihog oceana nalazi se brazda Kermadec s dubinom Aldrich od 9427 m i brazda Tonga s najvećom dubinom od 9184 m. Uz zapadnu obalu Južne Amerike pruža se dubokomorska brazda Atacama s najvećom dubinom Richard od 7634 m, a uz zapadnu obalu Srednje Amerike Gvatemalska brazda s najvećom dubinom od 6488 m. Za dubokomorske brazde karakteristično je da se nalaze u blizini mlađih nabranih planina i otoka te da su to dijelovi oceanskoga dna koji se još i danas spuštaju pa su u cjelini labilni. Otoci i otočne skupine duž kojih se ne pružaju dubokomorske brazde, vulkanskoga su (Samoa) ili koraljnoga podrijetla (Karolini, otočja Marshall, Gilbert, Tuamotu i dr.). Oni se s dna Tihog oceana uzdižu kao izolirani strmi gorski vrhunci, iako su mjestimično poredani u nizove. U otočnim skupinama Marshall i Gilbert leži morsko dno između pojedinih otoka na dubini većoj od 4000 m. Duboke podmorske zavale međusobno su odijeljene podmorskim uzvisinama i hrptovima, od kojih su najvažniji: Havajski, Istočnopacifički, Južnopacifički i Novozelandski hrbat, zatim Fanning, Tuamotu, Tubuai i podmorski ravnjak Albatros. Među dubokomorskim zavalama najpoznatije su: Marijanska (6674 m), Sjeverna (7022 m), Središnja (7521 m), Istočna (6102 m), Jugoistočna (5300 m) i Južna pacifička zavala (5420 m), zatim Istočnoaustralska (5267 m) i Bellinghausenova zavala (5318 m).
Pelagični sedimenti Tihog oceana sastoje se uglavnom od globigerinskoga mulja i crvene gline. Globigerinski mulj pokriva oceansko dno većinom u tropskim i umjerenim širinama; u hladnijim krajevima pokriveno je dno dijatomejskim muljem. Goleme površine dna pokriva i dubokomorska crvena glina, ali do sada nije poznato čime je uvjetovana njezina raširenost. Terigeni sedimenti dobro su se sačuvali uz razvedene obale istočne Azije. Mnogobrojne rijeke donose s kopna goleme mase mulja, kojim pokrivaju velika područja morskoga dna (Kinesko i Žuto more).
Tihi ocean vjerojatno je najstarije more na Zemlji; pripada li njegovo dubokomorsko dno dubljemu dijelu Zemljine kore, tj. simi, ne može se točno odrediti zbog debeloga sloja sedimenata koji pokrivaju morsko dno. Tihi ocean okružen je nizom vulkana, postanak kojih je vjerojatno u vezi s građom mlađega nabranoga gorja njegova rubnoga područja i otoka (Cirkumpacifička vulkanska zona). S tektonskim je procesima povezana ne samo vulkanska nego i seizmička djelatnost; dubokomorske brazde Tihog oceana poznate su kao vrlo aktivna žarišta potresa.
Voda
Najviša je temperatura površinskoga sloja od 28 °C između Nove Gvineje, Filipina, Karolina i Marshallovih otoka, odakle se snizuje prema sjeveru i jugu (u Beringovu moru 1 °C, na 60° južne širine 5 °C). Na dubini od 4000 m, zbog polarnih voda koje struje pri dnu, temperatura iznosi 1 do 2 °C. Slanost je najveća oko sjeverne (35,9‰) i južne obratnice (36,9‰), a najmanja u Ohotskome moru (oko 32‰). Prosječna slanost vode u dubini oceana iznosi 34,7‰. Led se stvara samo u rubnim morima; ljeti se nigdje ne zadržava. Led plovac prodire u otvoreni Tihi ocean iz Ohotskoga i Beringova mora samo zimi. Iz antarktičkih voda dolazi led plovac u Tihi ocean ljeti i zimi; ljeti je rijedak. Glavne struje u Tihom oceanu nastaju pod utjecajem pasata: Sjeverna ekvatorska struja pod utjecajem sjeveroistočnih, a Južna ekvatorska struja pod utjecajem jugoistočnih pasata. Između njih teče prema istoku Ekvatorska protustruja. Ogranak Sjeverne ekvatorske struje skreće prema sjeveru i tvori struju Kuro-shio, koja šalje manje ogranke u Žuto i Japansko more i prema američkoj obali, gdje se račva pa jedan dio vode struji duž obale prema jugu (Kalifornijska struja), a drugi prema sjeveru. Južna ekvatorska struja skreće za sjeverne zime prema jugu, uz Novu Gvineju prema istoku, gdje se na južnoameričkoj obali račva u struju rta Horn, koja ulazi u Atlantski ocean, i u Humboldtovu, odnosno Peruansku struju. Plimne struje nastaju uz obalu Kanade, Alaske i Čilea i uz istočnoazijsku obalu.
Životinjski svijet
Tihi ocean dijeli se na: subarktičku pacifičku regiju, sjevernu umjerenu, pacifičku koraljnu, indopacifičko područje zapadnih vjetrova i antarktičku regiju. Subarktička pacifička regija obuhvaća Beringovo i Ohotsko more, more oko Alaske, Aleuta i najsjevernijih japanskih otoka. Za tu regiju karakteristični su morski sisavci tuljan i morska vidra (Enhydra lutris), a od riba arktički losos. Puževi iz roda Clione bipolarnoga su karaktera. Za sjevernu umjerenu regiju, koja obuhvaća otvorenu pučinu južno od subarktičke regije, karakteristična je vrsta kita iz por. Balaenopterida. U pacifičkoj koraljnoj regiji, koja zauzima tropski dio Tihog oceana, najistaknutija su biološka obilježja koraljni grebeni i atoli. Značajne su i ribe poletuše (Exoceotus), morski psi, morski sisavac moronj i različite vrste meduza. Za indopacifičko područje zapadnih vjetrova, koje okružuje cijelu južnu hemisferu između 40° i 50° južne širine, karakteristično je mnoštvo ptica, kitova, pliskavica, tuljana i dr.; u planktonu prevladavaju dijatomeje. U antarktičkoj regiji od ptica su najčešći pingvini, a od morskih sisavaca kitovi.
Promet
Najvažnije su transpacifičke brodske linije koje povezuju SAD, Japan, Kinu i Filipine, zatim SAD, Novi Zeland i Australiju. Otvaranjem Panamskoga kanala (1914) parobrodski promet znatno se povećao. Prema ukupnomu lučkom prometu 2005. glavne su luke: Shanghai (443,0 milijuna tona), Singapore (423,3 milijuna tona), Ningbo (272,4 milijuna tona), Tianjin (245,1 milijun tona), Guangzhou (241,7 milijuna tona), Hong Kong (230,1 milijun tona), Pusan (217,2 milijuna tona), Nagoya (187,1 milijun tona), Qingdao (184,3 milijuna tona), Kwangyang (177,5 milijuna tona), Dalian (176,8 milijuna tona), Qinhungdao (167,5 milijuna tona), Chiba (165,7 milijuna tona), Shenzhen (153,9 milijuna tona), Kaohsiung (137,9 milijuna tona), Yokohama (133,3 milijuna tona), Inchon (123,5 milijuna tona), Port Kelang (109,7 milijuna tona), Ulsan (103,5 milijuna tona), Kitakyushu (101,7 milijuna tona). Vrlo živ zračni promet odvija se od 1936., kada je uspostavljena linija San Francisco–Honolulu–Manila.
Ribolov
Ulov ribe u Tihom oceanu iznosi oko 62% (53,5 milijuna tona, 2004) ukupnoga svjetskog ulova morske ribe. Glavna su ribolovna područja u vodama Japana, Alaske i Californije (SAD), British Columbije (Kanada) te u Beringovu i Ohotskome moru. Lovi se uglavnom losos, sleđ, tuna i srdela. Kitolov je uglavnom zabranjen. Tu odluku ne poštuju jedino Japan, Norveška i Island te domorodci Alaske (SAD), sjeverne Kanade (Eskimi) i Sibira (Rusija).
