razoružanje

razoružanje, postupno uklanjanje pojedinih vrsta oružja ili oružanih sustava radi ograničavanja naoružanja i stvaranja međunarodne stabilnosti. Prema opsegu može biti potpuno i djelomično. U geopolitičkome smislu razlikuje se unutardržavno i međudržavno razoružanje, te regionalno, nadregionalno i globalno razoružanje, a prema brojnosti država koje obuhvaća može biti jednostrano, dvostrano i višestrano. Obično je i sastavni dio mirovnih operacija. Razoružanje se često poduzimalo nakon ratne pobjede, kada se nametalo poraženoj strani radi onemogućivanja obnove njezine vojne moći. Od kraja XIX. st. razoružanje je važna tema u međunarodnoj politici (→ haške konvencije). U okviru Lige naroda bilo je poduzeto ograničavanje pomorskoga naoružanja, sporazumom pet vodećih pomorskih sila potpisanim u Washingtonu 1922., a 1932–34. djelovala je Konferencija o razoružanju (na prvome zasjedanju 1932. sudjelovalo je 60 država članica Lige naroda), koja nije postigla očekivane rezultate. Nakon I. i II. svjetskog rata razoružanje je bilo među glavnim instrumentima vladavine ili kontrole nad poraženim državama (mirovnim i drugim ugovorima iz 1919–20. bilo je predviđeno razoružanje Njemačke i njezinih saveznika, uz potpuno raspuštanje njemačkih oružanih snaga, a slične mjere donesene su i 1945. na Potsdamskoj konferenciji). Osnutkom UN-a obnovljeno je međunarodno zanimanje za globalno razoružanje. Opća skupština UN-a donijela je 1946. prvu rezoluciju o razoružanju (bila je istaknuta potreba za smanjenjem naoružanja, a posebno onoga za masovno uništenje). U okviru UN-a bile su osnovane Komisija za atomsku energiju (1946) i Komisija za klasično naoružanje (1947), koje su 1952. spojene u Komisiju za razoružanje (engleski United Nations Disarmament Commission, akronim UNDC). Pod okriljem UN-a od 1956. djeluje Međunarodna agencija za atomsku energiju, zadužena i za sprječavanje uporabe te energije u ratne svrhe. U okolnostima blokovske politike, Komisija za razoružanje nije bila učinkovita. Od 1979. održava se Konferencija o razoružanju, 1980. UN je osnovao i Institut za proučavanje razoružanja (engleski United Nations Institute for Disarmament Research, akronim UNIDR), od 1982. imao je i zaseban odjel za pitanja razoružanja, koji je više puta (1992., 1997., 1998) bio reorganiziran i preimenovan, a 2007. iz njega je nastao Ured za poslove razoružanja (engleski United Nations Office for Disarmament Affairs, akronim UNODA).

Razoružanje se smatralo ključnom pretpostavkom svjetskoga mira u pokretu država koje su prihvatile nesvrstanost, kao i u mnogobrojnim međunarodnim i nevladinim organizacijama. Posebno važne bile su međunarodne inicijative za smanjenje nuklearnog oružja i stvaranje bezatomskih zona. Od 1960-ih, početkom detanta, postignuto je više međudržavnih sporazuma koji se odnose na različite aspekte razoružanja: o zabrani nuklearnih pokusa pod vodom, u atmosferi i svemiru (1963), o neširenju nuklearnog oružja (1968), o zabrani postavljanja oružja za masovno uništavanje na morsko dno (1971), o zabrani biološkog i dijelom kemijskog oružja (1972), o ograničavanju podzemnih nuklearnih pokusa (1974), o konvencionalnim oružanim snagama u Europi (1990), o zabrani kemijskog oružja (1993) i dr. Zasebne pregovore o razoružanju vodili su SAD i SSSR, među kojima su najpoznatiji Pregovori o ograničavanju strategijskoga naoružanja (engleski Strategic Arms Limitation Talks, akronim SALT), koji su se vodili od 1969. Sporazum SALT I postignut je 1972., a odnosio se na ograničavanje broja sovjetskih i američkih interkontinentalnih raketa (engleski Intercontinental Ballistic Missile, akronim ICBM) i njihovih nosača (lansera), strategijskih proturaketnih sustava (engleski Anti-Ballistic Missile, akronim ABM), strategijskih raketa smještenih na nuklearnim podmornicama (engleski Submarine Launched Ballistic Missile, akronim SLBM), strategijskih bombardera i dr. Prema Stockholmskom institutu za proučavanje međunarodnoga mira (engleski Stockholm International Peace Research Institute, akronim SIPRI), SSSR je 1974. imao 1567 interkontinentalnih raketa (ICBM), a SAD 1054, SAD je imao 456 strategijskih bombardera, a SSSR 140, SSSR je imao 664 sustava SLBM, a SAD 656, itd. Te su se vrste strategijskoga naoružanja ponovno pokušale ograničiti sporazumom SALT II iz 1979. Potom su slijedili, od 1982., američko-sovjetski pregovori o smanjivanju strategijskoga naoružanja (engleski Strategic Arms Reduction Talks, akronim START), koji su 1991. rezultirali sporazumom (START 1). Početkom 1993. SAD i Rusija potpisali su sporazum START 2, koji ograničava ukupan broj nuklearnih glava na 3500, broj sustava SLBM na 1750, i dr. Kako bi se olakšalo nadgledanje primjene pojedinih sporazuma o razoružanju i uspostavilo međudržavno povjerenje, više država potpisalo je 1992. sporazum o otvorenom nebu (omogućuje nadzor stranim izviđačkim zrakoplovima). Unatoč postignutim sporazumima o razoružanju na globalnoj razini, ono i dalje ostaje neostvareno u mnogim aspektima. Sporazum START 2 ratificiran je u SAD-u 1996., a u Rusiji 2000., no nakon što je SAD 2002. odustao od produljenja sporazuma o ograničenju ABM sustava (potpisanoga 1972. na 30 godina), Rusija se povukla iz sporazuma START 2.

Potom je 2002–11. na snazi bio novi rusko-američki sporazum o ograničenom razoružanju (engleski Strategic Offensive Reduction Treaty, akronim SORT), a njega je zamijenio tzv. Novi START (potpisan je 2010. na rok od deset godina, na snazi je od 2011., a početkom 2021. produljen je na pet godina). S Novim START-om SAD i Rusija su broj svojih raspoređenih nuklearnih glava ograničili na 1550, a broj njihovih raketnih nosača i bombardera na 700.

SAD i Sovjetski Savez sklopili su 1987. i Sporazum o nuklearnim snagama srednjeg dometa (engleski Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty, akronim INF), koji se odnosio na raketne i druge borbene sustave dometa do 5500 km i koji je vrijedio od 1988. (nakon raspada SSSR-a preuzela ga je Rusija) do 2019. kada se SAD povukao iz sporazuma optužujući Rusiju za razvoj novih raketnih oružja, dok se Rusija protivila postavljanju američkih radarskih i raketnih strateških sustava u istočnoeuropskim članicama NATO-a.

Prema SIPRI-jevim procjenama, početkom 2019. u svijetu je oko 13 865 nuklearnih glava (operativno spremnih, neaktivnih i dr.). Najviše ih imaju Rusija (6500) i SAD (6185), potom Francuska (300), Kina (290), Velika Britanija (200), Pakistan (150–160), Indija (130–140), Izrael (80–90) i Sjeverna Koreja (20–30). Broj operativno spremnih nuklearnih glava, raspoređenih na raketne i druge nosače, procjenjuje se na 3750; najviše ih imaju SAD (1750) i Rusija (1600), a potom Francuska (280) i Velika Britanija (120).

Osporavanje razoružanja u naravi je proizvodnje različitih vrsta oružja, koja je važan dio pojedinih nacionalnih gospodarstava. Vrijednost prodaje naoružanja i opreme koju je ostvarilo 25 vodećih kompanija u svijetu iznosila je 2019. približno 361 milijardu USD. Od toga su najviše zaradile kompanije iz SAD-a (221 milijardu USD) i zapadne Europe (64,4 milijarde USD), a zatim iz Kine (56,7 milijarda USD), Rusije (13,9 milijarda USD) i Ujedinjenih Arapskih Emirata (4,8 milijarda USD).

Prema SIPRI-ju, ukupni državni vojni izdatci u svijetu porasli su s 1114 milijarda USD (2000) na 1793 milijarde USD (2010) te na 1922 milijarde USD (2019). U njima je 2019. najveći udjel SAD-a (38%), zatim Kine (14%), Indije (3,7%), Rusije (3,4%), Saudijske Arabije (3,2%), Francuske i Njemačke (po 2,6%), Velike Britanije i Japana (po 2,5%), Južne Koreje (2,3%), Brazila, Italije i Australije (po 1,4%) te Kanade (1,2%) i Izraela (1,1%). U svijetu su 2000–09. vojni izdatci iznosili u prosjeku oko 1403 milijarde USD, a 2010–19. oko 1802 milijarde USD na godinu.

Citiranje:
razoružanje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 25. 1. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52052>.