bezatomske zone ili denuklearizirane zone, područja na kojima se međunarodnim sporazumima zabranjuje proizvodnja, nabava, postavljanje, skladištenje i isprobavanje nuklearnog i sličnog oružja. Prvi prijedlog o stvaranju takve zone dao je 1957. poljski ministar vanjskih poslova Adam Rapacki, za teritorije Zapadne i Istočne Njemačke te Poljske i Čehoslovačke (tzv. Plan Rapackog). Prijedlog su odbili SAD i zapadni saveznici s tumačenjem o premoći konvencionalnih snaga Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika u Srednjoj Europi, čemu se može suprotstaviti jedino prijetnjom uporabe nuklearnog oružja. Prva bezatomska zona uspostavljena je 1967. u Latinskoj Americi, a osim kontinenta zahvaća i njemu bliže dijelove Atlantskoga i Tihoga oceana (sporazum iz Tlatelolca). Otada su predlagane bezatomske zone za različita područja (Sredozemlje, Balkan, Afrika, Sjeverna Europa, Bliski istok i dr.), ali neuspješno, uz kratkotrajnu iznimku za dio Južnog Pacifika (1985–86), što su SAD odbile poduprijeti. Denuklearizirani status predviđen je za Antarktiku (1959), svemir (1967) i morsko dno (1970), no sporazume o ovim prostorima još nisu u cijelosti prihvatile sve države.
