blokovska politika, bipolarna struktura međudržavnih odnosa u razdoblju nakon II. svjetskog rata do kraja 1980-ih. Suprotnosti antihitlerovske koalicije, izražene nakon pobjede 1945., prerasle su u geopolitičko i ideološko suparništvo novih vodećih svjetskih sila – SAD-a i SSSR-a. Vojno-politički savezi koje su stvorili doveli su do polarizacije svijeta na tzv. Zapad i Istok, tj. na dva kruga savezništava zasnovanih na različitim orijentacijama (gospodarskim, političkim, kulturnim i dr.), s istim tendencijama širenja vrijednosnog sustava i moći. Na ideološkoj razini suprotstavljeni su bili kapitalizam i komunizam (socijalizam), na političkoj liberalna demokracija i jednopartijski sustav, a gospodarski su se suprotstavljale tržišna i državno-planska privreda. Zapadne vojno-političke organizacije oblikuju se od 1949. na američkoj vanjskopolitičkoj doktrini zadržavanja (containment) komunizma, kojemu se pripisuju ekspanzionističke namjere (doktrina G. F. Kennana). Zapad je sovjetsko-kineski komunistički prostor Euroazije okružio sustavom vojnih blokova od sjevernog Atlantika i Zapadne Europe (NATO, 1949) do južnog dijela Tihog oceana (ANZUS, 1951), s uporištima u Jugoistočnoj Aziji (SEATO, 1954) i na Prednjem istoku (Bagdadski pakt/CENTO, 1955). Sovjetski odgovor, potaknut ulaskom SR Njemačke u NATO, bio je stvaranje Varšavskog ugovora 1955. te širenje utjecaja u manje razvijenim državama, uglavnom zahvaćenih antikolonijalnim oslobađanjem (pretežno afričke i azijske države). Blokovska politika rezultirala je i geoekonomskom podjelom Europe na dva međusobno zatvorena ekonomska prostora – istočnoeuropski Savjet za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV, 1949) i Europsku zajednicu za ugljen i čelik (1951) kao jezgru Europske ekonomske zajednice (1957). Vojnopolitički izraz blokovske politike bio je i hladni rat Istoka i Zapada tijekom kojega su se velesile neizravno sučeljavale u međudržavnim krizama, sukobima i ratovima koji su sadržavali i njihovu težnju za širenjem interesnih područja (rat u Grčkoj 1947., berlinska i jugoslavenska kriza 1948., Korejski rat 1950–53., intervencija u Kongu i kubanska kriza 1961–62., rat u Vijetnamu 1965–73., rat Indije i Pakistana 1971., izraelsko-arapski rat 1973., rat Somalije i Etiopije 1977–78. i dr.). Bipolarna blokovska struktura svijeta oslabljena je sovjetsko-kineskim razlazom (1963) i pokušajima Pokreta nesvrstanih, koji je miroljubivu koegzistenciju promicao kao poželjan model međudržavnih odnosa. Važnu pukotinu u blokovskoj strukturi Zapada imala je politika francuskog predsjednika Ch. de Gaullea o posebnosti (zapadno)europskih interesa u odnosu na SAD (ideja Europe »od Atlantika do Urala«), te njegova koncepcija strateško-nuklearne samostalnosti Francuske (1960). Blokovska je politika potaknula veliku utrku u naoružavanju velesila, važnu radi politike prestiža i prisutnosti u svijetu te radi strateške koncepcije tzv. odvraćanja od izravnog sukoba. Suprotnosti i sukobi stvoreni suparništvom velesila, početkom 1970-ih rezultirali su sviješću o nužnosti američko-sovjetske globalne političke suradnje na osnovi poštovanja međusobnih interesa (Kissingerova doktrina). SAD je inicirao politiku popuštanja napetosti (détente), a 1972. prvi je put jedan američki predsjednik (R. M. Nixon) posjetio Moskvu, kada su i potpisani ugovori o ograničavanju strateškog naoružavanja te o sovjetskoj kupovini američkog žita. Usklađivanje globalnoga političkog djelovanja velesila na osnovi poštovanja nacionalnih interesâ i dogovorenih granica (geo)političke akcije (tzv. Sonnefeldova doktrina iz 1976), pokušaji su održavanja sporazumne blokovske bipolarnosti. Iako su se u suvremenim međudržavnim odnosima pojavili i izvanblokovski akteri nadregionalnoga političkog značenja (Jugoslavija, Indija, Kina, Iran i dr.), blokovska politika s različitim intenzitetom suparništva održavala se do kraja 1980-ih. Opterećen unutarnjim problemima, Sovjetski Savez nije mogao izdržati naprezanja blokovskog sučeljavanja pa je bio primoran na odricanje od znatnih interesnih područja i na razgradnju istočnog bloka (1990–92) obilježenu ujedinjenjem Njemačke, ukidanjem Varšavskog ugovora i, na posljetku, raspadom SSSR-a. Zamiranje i kraj blokovske politike osnažili su proces multipolarnosti globalnih međudržavnih odnosa u kojima su odnosi SAD-a i zapadnoeuropskih država (NATO-a) prema Rusiji ostali među sigurnosnim prioritetima.
