struka(e):

Doors, The [δə do:ɹz], rock-sastav osnovan 1965. u Los Angelesu. Jezgru sastava oformili su pjevač i skladatelj Jim Morrison (punim imenom James Douglas Morrison; 1943–1971) i klavijaturist Ray Manzarek (Raymond Daniel Manczarek; 1939–2013). Postavu su upotpunili gitarist Robby Krieger (Robert Alan Krieger; r. 1946) i bubnjar John Densmore (r. 1944), koji su prethodno djelovali u sastavu Psychedelic Rangers.

Ime sastavu dao je Morrison, po eseju Aldousa Huxleya The Doors of Perception (Vrata percepcije; izraz je preuzet iz knjige Vjenčanje neba i pakla engleskoga pjesnika Williama Blakea), u kojem opisuje svoja iskustva s meskalinom. Zvučnu sliku od početka su gradili na apokaliptičnim Morrisonovim stihovima, kombiniranima s elementima bluesa, jazza, popa, psihodeličnoga rocka, klasične glazbe, teatra i filmske umjetnosti. Nakon nastupâ na lokalnoj underground rock-sceni, sklapaju diskografski ugovor s izdavačkom kućom Elektra Records i objavljuju prvijenac The Doors (1967). Osim konvencionalnih rock-skladbi (»Light My Fire« i »Break On Through« postižu uspjeh i kao singlovi), album sadrži i 11-minutnu »The End«, dramatičnu meditaciju na temu smrti i seksa s motivima Edipova kompleksa u posljednjem dijelu. Sličan estetski pristup osnova je i idućih ostvarenja Strange Days (1967) i Waiting for the Sun (1968). U kraćim i melodičnijim skladbama (npr. »People Are Strange«, »Love Me Two Times«, »Hello, I Love You« i dr.) ostvaruju komunikaciju s masovnom publikom, dok u duljima (»When the Music’s Over«) eksperimentiraju u području forme, strukture, ugođaja i tempa. Unatoč kompleksnoj i nadahnutoj naslovnoj skladbi, album The Soft Parade (1969) odstupa od dotadašnjih žanrovskih okvira, uvodeći aranžmanske pokuse s gudačima i puhačima (npr. obilno orkestrirani pop u komercijalno uspješnoj skladbi »Touch Me«). Posljednja dva studijska ostvarenja s Morrisonom u postavi, Morrison Hotel (1970) i L. A. Woman (1971), povratak su bluesu, te čišćim hard rock i baladnim formama, dok pjesmama »Roadhouse Blues«, »Love Her Madly« i »Riders on the Storm« učvršćuju svjetsku popularnost i ugled među kritičarima. Nakon Morrisonove smrti u Parizu od posljedica zatajenja srca, preostala trojica članova objavljuju još dva razmjerno neuspješna albuma: Other Voices (1971) i Full Circle (1972). Sastav prestaje s radom 1973., a 1978. izlazi posljednje, kontroverzno ocijenjeno ostvarenje An American Prayer, sastavljeno od Morrisonovih recitacija i naknadno nasnimljene instrumentalne pratnje preostalih triju članova. Postojan utjecaj sastava The Doors u velikoj mjeri proizlazi iz Morrisonovih mračnih, erotiziranih poetskih vizija (objavljeno mu je i nekoliko zbirki poezije), izvorno ukorijenjenih u kontrakulturnom okružju njihova doba, a poslije uzdignutih na razinu jednoga od najpostojanijih mitova u povijesti rock-glazbe. Patti Smith, Iggy Pop, U2, Michael Hutchence (INXS) i Ian Astbury (koji je angažiran u ulozi pjevača na nekim nastupima u obnovljenoj postavi The Doorsa 2002) samo su neki od glazbenika na čije su stvaralaštvo ili izvedbu utjecali pjesništvo, vokalni stil ili autorski rukopis Jima Morrisona. O karijeri sastava, s posebnim naglaskom na Morrisonov profesionalni i životni put, snimljen je film The Doors (redatelj Oliver Stone, 1991), a dvije godine poslije primljeni su u Kuću slavnih rock and rolla (Rock and Roll Hall of Fame).

Citiranje:

Doors, The. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/doors-the>.