Smith [smiϑ], Patti (puno ime Patricia Lee Smith), američka rock-pjevačica, skladateljica i pjesnikinja (Chicago, 30. XII. 1946). Rođena je u siromašnoj obitelji. Od 1967. u New Yorku je razvila intenzivan osoban i umjetnički odnos s fotografom Robertom Mapplethorpeom. Postavši dijelom nezavisne umjetničke scene, početkom 1970-ih okušava se u slikanju, kazališnoj glumi i pisanju drama (sa Samom Shepardom). Prve pjesme objavila je u više zbirki i pamfleta u malim nakladama (Witt, 1973; Babel, 1978), sabravši ih poslije u zbirci Rani radovi (Early Work, 1994).
Na njezino glazbeno formiranje utjecali su Bob Dylan, Jim Morrison, Brian Jones, Jimi Hendrix i Grace Slick, a na književno beat-pjesništvo, Arthur Rimbaud, Jean Genet i William Blake. Tumačeći svoju stvaralačku viziju kao »troakordni rock stopljen sa snagom riječi«, prvim četirima albumima obogatila je poetski vokabular rock-glazbe i rubnih područja (proto-punk, punk). Ishodišta su njezine profesionalne glazbene karijere poetski recitali koje je 1971. u pratnji gitarista Lennyja Kayea (r. 1946) održavala na Manhattanu; proširivši prateći sastav pijanistom Richardom Sohlom (1953–90), gitaristom Ivanom Králom (1948–2020) i bubnjarom Jayem Deejem Daughertyjem (r. 1952), nastupaju 1973–75. u klubu CBGB, 1974. objavljuju singl-ploču Hey Joe / Piss Factory te potom snimaju Horses (1975), jedan od najutjecajnijih rock-albuma uopće. Kao Patti Smith Group potom izdaju tri albuma: Radio Ethiopia (1976), čiji je sirov zvuk izrazito negativno primljen, potom Easter (1978), koji je sadržavao komercijalno uspješnu skladbu »Because the Night«, napisanu s Bruceom Springsteenom, i na kojemu je postignut sklad između komercijalnih aspiracija sastava i njezine težnje za održavanjem umjetničkog integriteta, te razmjerno radiofoničan Wave (1979), sa zapaženom skladbom »Dancing Barefoot«. Potom živi povučeno, posvetivši se obitelji. Album Dream of Life (1988) nije joj obnovio karijeru, unatoč pozitivnoj recepciji i uspješnom, politički angažiranom singlu »People Have the Power«. Nakon druge dulje stanke, 1996. ostvarenjem Gone Again započinje novo razdoblje njezine karijere, obilježeno konzistentnim autorskim albumima Peace and Noise (1997), s istaknutom skladbom »1959«, Gung Ho (2000), Trampin’ (2004) i Banga (2012), u kojima se kristalizira njezin kasni stil, katkad oslonjen o recitativno deklamiranje, kao i o tradicije američke i simbolističke te protestne i, napose, beat-poezije, sintetizirajući društveno angažirane skladbe i duboko intimne preokupacije te u glazbenom polju ujedinjujući elemente tradicionalnog rock-iskaza s energijom punka. Retrospektivni album objavila je 2002 (Land 1975–2002), album obradbi Twelve 2007., a stihove s albuma sabrala 1996 (konačno izdanje 2016: Complete Lyrics 1970–2015).
U kasnoj dobi posvetila se pisanju, premda nastavlja redovito koncertno nastupati. S eksperimentalnim sastavom Soundwalk Collective ostvarila je zapaženu recitatorsku (spoken-word) trilogiju The Perfect Vision (The Peyote Dance, 2019; Mummer Love, 2019; Peradam, 2020). Nakon slabije recipiranih, lirskih prozno-memoarskih zapisa u knjigama Skupljanje vune (Woolgathering, 1992) i Koraljno more (The Coral Sea, 1996), svjetski je uspjeh postigla autobiografskom knjigom Tek djeca (Just Kids, 2010), u kojoj s dojmljivom tugom dokumentira svoje rane newyorške godine s Mapplethorpeom. Potom je objavila memoarsko-dnevničke knjige Linija M (M Train, 2015), Godina majmuna (Year of the Monkey, 2019) i Knjiga danâ (A Book of Days, 2022), u koje umeće i svoje instantne (Polaroid) fotografije. U Kuću slavnih rock and rolla (Rock and Roll Hall of Fame) primljena je 2007.
