terorizam (prema teror), primjena oružanog i drugoga nasilja, najčešće protiv nedužnih osoba, radi ostvarenja političkog ili nekoga drugog cilja (→ teror). Obilježava ga sustavnost u uporabi nasilja (ili prijetnji nasiljem), pretežno politička motivacija (borba za društvene promjene, politički utjecaj ili vlast), promišljen izbor izravnih žrtava te onih neizravnih (širenjem straha), kršenje ljudskih prava i dr. Određuje se i kao oblik političkog nasilja, metoda vojno-političke borbe i dr.
Primjenjuju ga pojedine države (državni terorizam), te različite organizacije i skupine u borbi protiv državnih institucija (protudržavni ili pobunjenički terorizam) ili u njihovu podupiranju (tzv. terorizam za državu). Teoretičari navode i druge oblike i varijante terorizma: s obzirom na ideološku zasnovanost terorizam se određuje kao ljevičarski, desničarski, nacionalistički, separatistički, rasistički, islamistički i dr.; razlikuje se također selektivni i neselektivni terorizam (prema odabiru žrtava), unutardržavni i međunarodni terorizam, revolucionarni i kontrarevolucionarni terorizam, kolonijalistički i antikolonijalistički terorizam; navodi se također i ratni terorizam (protiv civilnoga stanovništva u ratu), individualni terorizam (pojedinačna teroristička djela) i dr.
Protudržavni ili pobunjenički terorizam svodi se pretežno na primjenu terora od strane manjih političkih organizacija ili skupina; uglavnom je riječ o selektivnom terorizmu žrtve kojega su državni predstavnici, nositelji vlasti i sl. Njegove su metode politička i druga ubojstva (atentati), bombaški napadi, sabotaže, otmice i dr. Protudržavni terorizam razlikuje se od gerile, premda je u nekim slučajevima i njezino pomoćno sredstvo (ponekad se terorizam latinskoameričkih i zapadnoeuropskih ljevičarskih skupina u drugoj polovici XX. st. naziva urbanom ili gradskom geriljom).
O potrebi političkog i revolucionarnog nasilja pisali su od sredine XIX. st. L. A. Blanqui, potom M. A. Bakunjin i neki drugi zagovornici anarhizma, teoretičari Narodne volje, i dr. Revolucionarno nasilje i terorizam zagovarao je njemački radikal Karl Heinzen (1809–80) u djelu Ubojstvo i sloboda (Murder and Liberty, 1853), ruski anarhist Sergej G. Nečajev (1847–82) u Katekizmu revolucionara (Katehizis revoljucionera, 1869), njemački anarhist Johann Most (1846–1906) u svojem listu Sloboda (Die Freiheit) i priručniku Revolucionarna ratna znanost (The Science of Revolutionary Warfare, 1885), itd. O važnosti revolucionarnoga nasilja pisao je i francuski teoretičar G. Sorel (1847–1922).
U drugoj polovici XIX. st. i početkom XX. st. terorizam se uglavnom očitovao ubojstvima državnih poglavara i predstavnika. Crnačko stanovništvo u SAD-u bilo je izloženo terorističkomu djelovanju Ku-Klux-Klana. U više europskih zemalja atentatori su najčešće bili anarhisti, a u Rusiji pretežno članovi Narodne volje (do početka 1880-ih) i borbenih skupina Socijalrevolucionarne partije (tzv. eseri), osnovane 1900 (onemogućeni su 1909. akcijama Ohrane). U atentatima su stradali američki predsjednik J. A. Garfield (1881), ruski car Aleksandar II. (1881), francuski predsjednik M. F. S. Carnot (1894), španjolski premijer A. Cánovas del Castillo (1897), austrijska carica Elizabeta (1898), talijanski kralj Umberto I. (1900), američki predsjednik W. McKinley (1901), srpski kralj A. Obrenović (1903; → crna ruka), bivši japanski premijer Ito Hirobumi (1909), ruski premijer P. A. Stolipin (1911), španjolski premijer José Canalejas (1912), grčki kralj Đuro I. (1913), austrougarski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand (1914; → mlada bosna), jugoslavenski kralj Aleksandar I. Karađorđević (1934; → ustaše; vmro) i dr.
Znatno brojnije žrtve uzrokovao je revolucionarni terorizam (u Francuskoj revoluciji 1793–94., Listopadskoj revoluciji 1917. i dr.), no najveće žrtve uzrokuje državni terorizam. Tijekom XX. st. potvrđuju to zločini totalitarnih poredaka (boljševičkoga SSSR-a, nacističke Njemačke, Kine tijekom tzv. kulturne revolucije, Kambodže pod Crvenim Kmerima) i diktatorskih režima (osobito u Latinskoj Americi i Africi), zatim zločini kolonijalističkoga terorizma (posebno europskih sila i Japana) i ratnoga terorizma (u II. svjetskom ratu i nizu potonjih građanskih i drugih ratova, u Korejskom ratu, Vijetnamskom ratu itd.).
Pitanje terorizma u međunarodnim odnosima od sredine XX. st. opterećeno je i nastojanjem država da svaki oblik oružanoga suprotstavljanja vlastitoj moći nazivaju terorističkim (time i prijetnjom nacionalnoj sigurnosti). Na taj se način pokušavalo diskreditirati pojedine nacionalnooslobodilačke pokrete koji su u okviru revolucionarne borbe povremeno poduzimali i ograničene terorističke akcije. Pojedini lideri oslobodilačkih pokreta bili su zatvarani zbog navodnoga terorizma (J. Kenyatta, N. Mandela i dr.), a poslije su postali ugledni državnici. S druge strane, neke organizacije koje za svoj cilj navode nacionalno oslobođenje djeluju ponajprije teroristički (→ ira; eta). Također i pojedine države zbog vlastitih interesa potiču terorizam u drugim zemljama, kako bi u njima izazvale nestabilnost i promjene vlasti (npr. u slučaju Irana 1953., Gvatemale 1954., Čilea 1973., Cipra 1974).
Poseban je slučaj terorizam u palestinsko-izraelskim odnosima; 1940-ih ekstremne cionističke organizacije primjenjivale su terorizam u borbi za stvaranje Izraela (u srpnju 1946. u bombaškom napadu na britanski stožer u Jeruzalemu bilo je oko 90 poginulih; napad je izvela organizacija Irgun Zwai Leumi, koju je predvodio M. Begin). Nakon stvaranja Izraela nastao je niz palestinskih borbenih organizacija, od kojih pojedine povremeno primjenjuju terorizam i postupno odustaju od njega (→ fatah, al-; palestinska oslobodilačka organizacija), dok druge svoju borbu zasnivaju pretežno na terorizmu. Među njima su najpoznatije Narodna fronta za oslobođenje Palestine (PFLP), koju je 1967. osnovao Džordž Habaš (u. 2008), zatim Crni rujan, koji je 1970. osnovao Abu Nidal (u. 2002), i dr. Palestinski teroristi poduzimali su napade na izraelske civile i židovske organizacije širom svijeta, napadali su veleposlanstva, otimali putničke zrakoplove i dr. (među poznatijim akcijama Crnoga rujna ubojstvo je izraelskih športaša na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972; broj žrtava samo u napadima Abu Nidalove skupine procjenjuje se na približno 900). S palestinskim teroristima povremeno je surađivala japanska ljevičarska organizacija Crvena armija (osnovana 1969; njezini su pripadnici 1972. u zračnoj luci u Tel Avivu ubili 27 ljudi, a ranili ih 70). Od 1980-ih palestinsku borbu terorizmom podupiru Hamas, Hezbolah i niz drugih borbenih organizacija, od kojih su pojedine radikalno islamističke (primjenjuju samoubilačke bombaške napade). Na terorizam palestinskih organizacija Izrael je često odgovarao državnim terorizmom.
Brojne akcije radikalnih palestinskih skupina često su označivane kao međunarodni terorizam jer su po svojem opsegu, akterima, žrtvama, načinu izvršenja i dr. obuhvaćale više država (često su izvođene u zapadnoeuropskim zemljama). Po nekim procjenama u svijetu je 1968–80. bilo oko 6700 međunarodnih terorističkih akcija; najviše u Zapadnoj Europi (oko 33%), Latinskoj Americi (oko 22%) i na Bliskom istoku (oko 21%).
Od 1960-ih i 1970-ih terorizam postaje izraženiji u više latinskoameričkih zemalja (znatno manje u Sjevernoj Americi, gdje su terorizam primjenjivale separatističke skupine u Québecu, Vojska za nacionalno oslobođenje Portorika i dr.). Teške socijalne prilike u Latinskoj Americi pogodovale su snaženju ljevičarske gerilje i pojedinih skupina koje selektivnim terorizmom nastoje potaknuti društvene promjene (važan im je poticaj bio uspjeh kubanske revolucije 1959). Praktične organizacijske savjete pronalaze u Che Guevarinu Gerilskom ratovanju (1961) i u Mini priručniku urbane gerile (Mini-Manual do Guerrilheiro Urbano, 1969), koji je objavio brazilski revolucionar Carlos Marighella (vođa Nacionalne oslobodilačke akcije, ubijen je u policijskoj zasjedi 1969). U Urugvaju su od početka 1960-ih do sredine 1980-ih aktivni bili pripadnici Pokreta nacionalnog oslobođenja (MLN), poznatiji kao tupamarosi (nazvani po Túpacu Amaruu II., vođi domorodačkog ustanka u XVIII. st.). Jedan od glavnih vođa tupamarosa Raul Sendic bio je u zatvoru 1972–85 (u. 1989). U Argentini je bila aktivna Narodna revolucionarna vojska, u Peruu je gerilju vodila maoistička skupina Svijetla staza (Sendero Luminoso), dok je u Kolumbiji i Brazilu djelovalo više ljevičarskih borbenih organizacija. Lijevi terorizam u Latinskoj Americi radikalno su suzbijale državne institucije, često i terorizmom desničarskih paravojnih skupina (u Brazilu, Gvatemali, Kolumbiji i dr.). Državni je terorizam provođen i tijekom generalskih režima u Čileu i Argentini (od 1970-ih). S društvenim reformama i političkim promjenama terorizam je suzbijen u više latinskoameričkih država.
Od kraja 1960-ih brojne terorističke organizacije djelovale su u nekoliko zapadnoeuropskih zemalja. Ljevičarske terorističke skupine provodile su uglavnom selektivni terorizam (usmjeren na predstavnike vlasti i simbole kapitalizma), za razliku od desničarskih terorističkih skupina, koje su poduzimale neselektivne napade s velikim brojem civilnih žrtava (npr. bombaški napadi neofašističkih organizacija u Milanu 1969., Bresci 1974., Bologni i Parizu 1980). U SR Njemačkoj je nakon studentskih prosvjeda 1968. i pokušaja ubojstva studentskoga vođe R. Dutschkea dio ljevičarskih skupina radikalizirao svoju borbu. Od 1970. oružano je djelovala Frakcija Crvene armije (Rote Armee Fraktion – RAF), koju su predvodili Andreas Baader, Ulrike Meinhof, Gudrun Ensslin, Holger Meins i dr. (tzv. skupina Baader-Meinhof). Tijekom 1970–77. lijevi je terorizam u Njemačkoj rezultirao s 27 ubijenih, a poginulo je i 14 članova RAF-a (dio pripadnika RAF-a povremeno je bio u vezi s palestinskim terorističkim organizacijama i japanskom Crvenom armijom). RAF je uglavnom likvidiran u drugoj polovici 1970-ih nakon što je njegovo vodstvo zatvoreno (H. Meins umro je 1974. od posljedica štrajka glađu, a 1976–77. u zatvoru su mrtvi pronađeni U. Meinhof, A. Baader, G. Ensslin i dr.).
Znatno izraženiji bio je terorizam u Italiji; 1969–86. izvedeno je oko 14 600 terorističkih akcija s 415 mrtvih i 1180 ranjenih (1980. bilo je oko 1200 akcija sa 123 poginulih). Početkom 1970-ih djelovalo je 19 desničarskih, pretežno neofašističkih organizacija (najjača je bila Nacionalna avangarda, koja je 1970. izvela 50-ak terorističkih napada), i tri ljevičarske borbene skupine, od kojih su najsnažnije bile Crvene brigade (Brigate Rosse – BR), osnovane 1970. Prethodilo im je stvaranje skupine »22. listopad«, koja je djelovala 1969–71., i Grupe partizanske akcije (GAP), aktivne 1970–72., a potom pridružene BR-u. GAP je osnovao i predvodio Giangiacomo Feltrinelli, smatrajući da će u Italiji doći do desničarskoga državnog udara (poginuo je 1972. prilikom miniranja dalekovoda). Brojnost ljevičarskih oružanih skupina postupno je rasla (na stotine ih djeluje regionalno i traje kratko; 1979. bilo ih je oko 220), a Crvene brigade ostale su najjače do rascjepa 1984 (napade su uglavnom obustavile 1989). Među njihovim osnivačima bili su Alberto Franceschini (u zatvoru bio 1974–92), Margherita Cagol (ubijena u policijskoj akciji 1975), Renato Curcio (u zatvoru je bio 1974–75. i ponovno 1976–93) i dr. Crvene brigade su 1978. izvele najviše napada (106), a njihove poznatije akcije bile su otmica i ubojstvo premijera A. Mora (1978), otmica američkoga generala Jamesa Doziera (1981), i dr.
I u nekim drugim europskim zemljama postojao je ljevičarski terorizam (u Francuskoj je djelovala Izravna akcija, u Grčkoj Pokret 17. studeni, u Španjolskoj Grupa antifašističkog otpora Prvi listopad – GRAPO, itd.), dok su pojedine podnosile tzv. separatistički terorizam (→ baskija; korzika; sjeverna irska).
Od sredine XX. st. u terorističkim napadima i atentatima uz mnoštvo civilnih žrtava ubijeno je i više državnika, političara i drugih društveno utjecajnih osoba. Tako su ubijeni indijski vođa Mahatma Gandhi (1948), pakistanski premijer Liaquat Ali Khan (1951), šrilanški premijer Solomon Bandaranaike (1959), američki predsjednik J. F. Kennedy (1963), američki političar R. F. Kennedy (1968), američki crnački vođa M. L. King (1968), španjolski premijer Luis Carrero Blanco (1973), salvadorski nadbiskup Óscar Romero (1980), egipatski predsjednik Mohamed A. Al-Sadat (1981), libanonski predsjednik Bashir Gemayel (1982), indijska premijerka Indira P. Gandhi (1984), švedski premijer O. Palme (1986), indijski političar R. Gandhi (1991), šrilanški predsjednik Ranasinghe Premadasa (1993), izraelski premijer Y. Rabin (1995), srbijanski premijer Zoran Đinđić (2003), libanonski političar Rafik al-Hariri (2005), pakistanska političarka B. Bhutto (2007) i dr.
Od 1990-ih i početkom 2000-ih snažnije se afirmira islamistički terorizam, posebno protiv američkih interesa. U Afganistanu i Pakistanu od 1989. nastaju borbene skupine Al-Qaide (podržavane od talibana), pod vodstvom Osame bin Ladena (protive se globalnoj politici SAD-a i utjecaju zapadne kulture u muslimanskim zemljama). Vrhunac njihova terorizma bili su napadi u New Yorku i u blizini Washingtona 2001., s približno 3000 poginulih. Više islamističkih skupina izvelo je terorističke akcije s brojnim civilnim žrtvama u nizu muslimanskih zemalja (Alžiru, Egiptu, Indoneziji, Maroku i dr.) i u pojedinim europskim državama (Španjolskoj, Velikoj Britaniji); u Rusiji je pojava islamističkoga terorizma vezana uz problem Čečenije. Borba protiv međunarodnog terorizma postala je u SAD-u jedna od vodećih vanjskopolitičkih doktrina (u 1990-ima) i povod za vojne intervencije u Afganistanu (2001) i Iraku (2003).
Početkom 2000-ih terorizam je ostao izražen na dijelu Bliskog istoka (posebno u Palestini, Izraelu i Iraku), u pojedinim područjima Indije i Pakistana (posebno u Kashmiru), te u Šri Lanci. Prisutan je u Afganistanu te u dijelovima Srednje Azije, zatim na Filipinima, u Kolumbiji i u nizu afričkih zemalja zahvaćenih državnim raspadom (Sudan, DR Kongo i dr.). Europske terorističke organizacije uglavnom su onemogućene (najsnažnije djeluje → eta), dok je separatistički terorizam ostao prijetnja u Rusiji (zbog statusa Čečenije) i u Turskoj (→ kurdi).
U borbi protiv terorizma države osnivaju posebne protuterorističke postrojbe (ponegdje i zasebna državna tijela ili ministarstva), te jačaju sigurnosne mjere (posebno u zrakoplovnom putničkom prijevozu); potiče se zajednička međudržavna protuteroristička politika (napose suradnjom obavještajnih službi). Pravni su okvir za međunarodne akcije protiv terorizma Povelja UN-a, konvencije i rezolucije Vijeća sigurnosti, Europska konvencija o terorizmu Vijeća Europe iz 1978. te Bukureštanska deklaracija o terorizmu iz 2001. U hrvatskom kaznenom zakonodavstvu regulirana su kaznena djela protudržavnoga terorizma i međunarodnoga terorizma.
