Sunčev sustav

Sunčev sustav, Sunce i sve što kruži oko njega: manja svemirska tijela povezana sa Suncem gravitacijskom silom i međuplanetarna tvar. Sastoji se od osam planeta, pet patuljastih planeta, više od 170 njihovih prirodnih satelita, te mnoštvo manjih tijela: kometa, planetoida, kentaura, objekata Kuiperova pojasa, transneptunskih tijela i meteoroida. Sunčeva plazma ispunja heliosferu, a Sunčev vjetar širi se u svim smjerovima do rubova sustava gdje se nalazi područje raspršenoga diska, Oortova oblaka i heliopauza.

Tijela sunčeva sustava

Osam planeta razvrstano je u dvije skupine, unutarnju ili terestričku, gdje se nalaze Zemlja i njoj slična tri planeta (Merkur, Venera i Mars), te u vanjsku ili jovijansku, s Jupiterom i njemu sličnim divovskim planetima Saturnom, Uranom i Neptunom. Unutarnja je skupina stjenovita, s tankim atmosferskim slojem (bez njega je jedino Merkur). Jovijanski su planeti plinoviti s malom stjenovitom jezgrom i njihov je sastav bliži sastavu protoplanetarnoga diska iz kojega su planeti nastali. Kemijski sastav Jupitera gotovo je identičan Sunčevu. Razlika između tih dviju skupina planeta posljedica je razvoja u kojem je zračenje mladoga Sunca zagrijalo površine bližih planeta i očistilo ih od lako isparivih elemenata. Na čvrstoj se površini geološkim procesima razvila sekundarna atmosfera od pretežnog ugljikova dioksida (Venera i Mars) i tercijarna atmosfera Zemlje od dušika i kisika.

Patuljasti planeti su vrsta tijela Sunčeva sustava ustanovljena 2006. prema određenju Međunarodnoga astronomskoga saveza. Skupina obuhvaća pet tijela: Cerera, Erida, Haumea, Makemake i Pluton.

Glavni planetoidni pojas nalazi se u području između Marsa i Jupitera sadrži planetoide i meteoroide, mala čvrsta tijela građena od stijena i metala. Ta se tijela razvijaju sudarno, a gibaju se oko Sunca istim smjerom kao i planeti, ali su im staze izduženije, zbog čega neki odlaze dalje od Saturna ili se približavaju Suncu bliže od Merkura. Zbog intenzivna praćenja i poboljšanja mjernih metoda, u novije se doba otkriva mnogo planetoida i meteoroida koji prolaze pokraj Zemlje.

Putanje kentaura presijecaju putanje Jupitera, Saturna, Urana ili Neptuna. Bliža transneptunska tijela gibaju se u blizini ekliptike, dok su dalja raspršenija pa se dijele u Kuiperov pojas i raspršeni disk. Građena su od stijena i leda. Na najvećoj udaljenosti od Sunca kruže pretežno zaleđena tijela, s udjelom prašine, kometi, kojih se manji dio nalazi u području jovijanskih planeta (kratkoperiodični kometi), dok većina pristiže iz Oortova oblaka i ima periode od više tisuća godina (dugoperiodični kometi). Kometi u prolazu blizu Sunca razvijaju komu i rep te se postupno raspadaju. Ostarjeli kometi bez hlapljive tvari sliče planetoidima.

Razvoj Sunčeva sustava

Sunčev Sustav vjerojatno je počeo nastajati prije približno 4,6 milijarda godina iz velikog međuzvjezdanog oblaka plina i prašine koji se sastojao većinom od vodika, malo helija i još manje težih elemenata nastalih u ranijim zvijezdama i odbačenih u svemir eksplozijama zvijezda ili zvjezdanim vjetrom. Oblak se urušio i počeo pretvarati u protoplanetarni disk s vrućim, gustim središtem. Što je disk bio splošteniji, brže se vrtio, a zbog gravitacijske nestabilnosti nastajali su prstenovi. U prstenovima su se stjenovite i metalne čestice nakupljale u planetezimale, od kojih su nastali planeti i sitnija tijela, a središte diska zagrijavalo se dok nije postalo zvijezda. Postojeći podatci dokazuju da su planeti srasli od tvari prisutne u međuzvjezdanom oblaku od kojega je nastalo i Sunce prije 4,65 milijarda godina. Tijela manje mase i ona udaljenija od Sunca brže su se hladila, zbog čega je starost najstarijega stijenja pojedinih tijela različita (npr. na Mjesecu 4,45 milijarda godina, a na Zemlji 3,7 milijarda godina). Udaljeni planeti i njihovi sateliti brže su postigli sadašnju nisku temperaturu pa su gravitacijskom silom privukli plin iz maglice.

Pregled glavnih značajki planeta Sunčeva sustava (2020)