Sjeverna Makedonija (Republika Sjeverna Makedonija/Republika Severna Makedonija; do 2019. Makedonija), država u jugoistočnoj Europi, između Kosova (duljina granice 159 km) i Srbije (62 km) na sjeveru, Bugarske na istoku (148 km), Grčke na jugu (246 km) i Albanije na zapadu (151 km); obuhvaća 25 713 km².
Prirodna obilježja
Sjeverna Makedonija svojim najvećim dijelom (oko 80% ukupne površine) obuhvaća planinsko-kotlinsko područje, a sastoji se od dviju različitih prirodno-geografskih cjelina: niže Istočne Makedonije i visoke Zapadne Makedonije, međusobno odijeljenih kompozitnom dolinom rijeke Vardara. Istočna Makedonija zahvaća porječja lijevih pritoka Vardara (Pčinje i Bregalnice) i Strumice. Mnogobrojne kotline (Kumanovska, Kočanska, Ovče polje, Strumičko-radoviška, Delčevska, Berovska i dr.) na visini do 500 m, ispunjene tercijarnim jezerskim sedimentima, razdvojene su nižim uzvišenjima (do 1200 m) od starijih i otpornijih stijena (Bogoslovec, Venac, Plauš, Konečka i Gradeška planina). Prostor Istočne Makedonije obrubljuje pojas visokih planina: Osogovska planina (2252 m), Vlaina (1932), Plačkovica (1754 m) i Ogražden (1744 m) na istoku, Belasica (2029 m), Kožuf (2166 m) i Kozjak (1822 m) na jugu uz granicu s Grčkom te Dren (1663 m), Babuna (1746 m) i Jakupica (Solunska glava; 2540 m) na zapadu. U geološko-tektonskom pogledu Istočna Makedonija dio je rodopske mase nastale hercinskim nabiranjem, a razdvojena je na istočni i zapadni (pelagonijski) masiv. Zapadna Makedonija je područje visokoplaninskih masiva meridijalnoga smjera pružanja nastalih za alpske orogeneze, uglavnom pripada Dinarskomu gorju. Najviši su: Korab (Golem Korab; 2764 m, najviši vrh Sjeverne Makedonije), Šar-planina (2748 m), Baba (2600 m), Nidže (2521 m) i Jablanica (2259 m). Oni okružuju dolinu Crnog Drima i kotline, koje se nalaze na 400 do 1000 m apsolutne visine; najprostranije su Pelagonijska, Prespanska i Pološka. Između tih dviju cjelina pruža se Povardarje, tektonski labilan prostor (česti su jaki potresi) u dolini Vardara, sastavljen od niza kotlina (Skopska, Veleška, Tikveška, Gevgelijska i Valandovska) i klisura (Veleška, Demirkapijska).
Sjeverna Makedonija je pod utjecajem blage sredozemne i oštre kontinentalne klime. Zime su hladne i vlažne, a ljeta vruća i suha, u kotlinama gotovo suptropskih obilježja. Zimi prevladava strujanje zraka sa sjevera (vjetar vardarac). Temperatura je niska, a broj dana s mrazom velik. Srednja siječanjska temperatura kreće se od –1,5 °C do 1,7 °C. Suho i vrlo toplo ljeto ima gotovo sredozemnu insolaciju te malu količinu oborina. Srednja srpanjska temperatura kreće se od 18,1 °C do 24,3 °C. Godišnja količina oborina najveća je u planinskome području na zapadu zemlje (do 1500 mm; zimi snijeg) dok kotline na istoku primaju oko 500 mm; izražen je zimski maksimum.
Rijeke pripadaju slijevu Egejskoga (86,8%), Jadranskoga (13,0%) i Crnoga mora (0,2%). Najdulja je i najvažnija rijeka Vardar (388 km, od čega 301 km u Sjevernoj Makedoniji) s pritocima Crnom rekom, Bregalnicom, Pčinjom, Treskom i dr. Zapadni dio Sjeverne Makedonije odvodnjava Crni Drim (pritok Drima), a vode jugoistočnoga dijela zemlje Strumica (pritok Strume). Velika jezera leže u graničnome području s Albanijom i Grčkom. Najveće je Ohridsko jezero (358,2 km², od čega 2/3 jezera u Sjevernoj Makedoniji), zatim Prespansko (274 km², od čega 176,8 km² u Sjevernoj Makedoniji) i Dojransko (43,1 km², od čega 27,3 km² u Sjevernoj Makedoniji); na Šar-planini mnogo je manjih ledenjačkih jezera (0,2 km²; Bogovinsko, Belo, Crno, Karanikoličko i dr.). Od umjetnih jezera najveća su Tikveško (14 km²), Debarsko (Špilje; 13,1 km²) i Mavrovsko (12 km²). Prvotni biljni pokrov velikim je dijelom izmijenjen; degradacijom šume nastale su šikare, a pretjeranom sječom površine ogoljene erozijom. Prirodna vegetacija kotlina pretvorena je u poljoprivredne površine (uzgoj žitarica, voća, povrća i vinove loze). Šume pokrivaju 38,7% površine Sjeverne Makedonije. U dolini Vardara prevladava submediteranska šuma hrasta s bijelim i crnim grabom. Niži pristranci (600 do 900 m) obrasli su listopadnom šumom hrasta (cer i sladun) i bukve, a viši četinjačkim (smreka, molika, munika, crni bor) šumama. Na visini većoj od 1600 m raširena je klekovina bora te planinski pašnjaci.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2002. u Sjevernoj Makedoniji živi 2 022 547 st., a prema procjeni iz 2016. godine 2 072 490 st. ili 80,6 st./km². Najgušće je naseljen sjever (okolica Skoplja, Tetova i Kumanova; 100 do 350 st./km²), te kraj uz albansko-sjevernomakedonsku granicu sjeverno od Ohridskog jezera; ostali dijelovi mnogo su rjeđe naseljeni (40 do 60 st./km²), a planinski predjeli gotovo pusti. Glavninu stanovništva (popis 2002) čine Makedonci (64,2%), zatim Albanci (25,2%; većinsko stanovništvo u zapadnim i sjeverozapadnim dijelovima Sjeverne Makedonije, najviše oko Gostivara i Tetova), čiji udio u ukupnome stanovništvu neprestano raste, Turci (3,9%), Romi (2,7%), Srbi (1,8%), Bošnjaci (0,8%), Vlasi (0,5%) i ostali (0,9%). Najviše je pravoslavaca (65,0%; uglavnom pripadnici Makedonske pravoslavne crkve), muslimana (32,0%; većinom suniti), te katolika (1,0%) i dr. (2,0%). Porast stanovništva iznosi 0,2% (2010–15), a prirodni priraštaj 1,2‰ ili 0,12% (2016; najviši je među albanskom i romskom populacijom). Natalitet (11,1‰) je nizak, a mortalitet (9,9‰) relativno visok; smrtnost dojenčadi iznosi 11,9‰ (2016) i među najvišima je u Europi. Stanovništvo stari; u dobi je do 14 godina 16,6% st., od 15 do 64 godine 70,3%, a starije je od 65 godina 13,1% stanovništva (2016). Očekivano je trajanje života 73,4 godine za muškarce i 77,4 godine za žene (2016). Od 948 599 ekonomski aktivnih stanovnika (2016) nezaposleno je 23,7%. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 17,9%, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 30,5%, a u uslužnim djelatnostima 51,6% zaposlenih (2015). Sveučilišta (državna) imaju Skoplje (najveće i najstarije, osnovano 1949), Bitolj, Tetovo, Ohrid i Štip. Službeni je jezik makedonski, razgovorni su albanski, romski, turski, srpski i bosanski (bošnjački). Nepismeno je 2,5% stanovništva starijega od 15 godina (2012). Glavni je i najveći grad Skoplje (makedonski Skopje; 505 400 st., 2016); ostali gradovi (2016): Kumanovo (73 360 st.), Bitolj (makedonski Bitola; 71 890 st.), Prilep (64 830 st.), Tetovo (56 080 st.), Štip (44 510 st.), Veles (43 140 st.), Ohrid (38 900 st.), Gostivar (37 030 st.), Strumica (36 920 st.), Kavadarci (29 290 st.), Kočani (28 080 st.), Kičevo (27 160 st.), Radoviš (16 710 st.); u gradovima živi 57,1% stanovništva (2015).
Gospodarstvo
Nakon stjecanja neovisnosti (1991) Sjeverna Makedonija imala je znatan pad BDP-a; 1991. iznosio je 4,9 milijarda USD, a 1992. pao je na 2,4 milijarde USD. Potom je slijedio spor gospodarski oporavak, usporedno s ekonomskim reformama i liberalizacijom tržišta (razina BDP-a iz 1991. dosegnuta je tek 2003). Tranzicija od socijalističke do tržišne ekonomije bila je otežana i zbog prekida trgovine sa Srbijom (koja je 1992–95. bila pod međunarodnim sankcijama), te zbog grčke trgovinske blokade do 1995 (uvedene zbog spora oko državnog imena). Početkom 2000-ih gospodarstvo je ostalo opterećeno raširenom korupcijom i sivom ekonomijom koje se udjel u BDP-u procjenjuje i do 45%. Stopa nezaposlenosti smanjena je s 37,3% (2005) na 14,4% (2022), dok je udjel siromašnoga stanovništva 21,8% (2020). Godišnja stopa inflacije povećana je s 3,2% (2021) na 14,2% (2022). Vrijednost je BDP-a ostvarenoga 2017. 11,2 milijarde USD; BDP po stanovniku iznosi oko 5400 USD. U sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (62,5%), slijede industrijski (26,6%) i poljoprivredni (10,9%). BDP je 2020. bio 13,5 milijarda USD, a BDP po stanovniku oko 6590 USD. Poljoprivreda osigurava raznoliko voće i povrće; rašireni su vinogradarstvo, proizvodnja duhana, riže, pšenice, kukuruza, paprike, rajčica, uzgoj stoke, i dr. U industriji prevladava proizvodnja hrane i pića, tekstila, cementa, željeza, čelika, kemikalija, automobilskih dijelova, i dr. Važnija su prirodna bogatstva ugljen, krom, olovo, cink, magnezij, nikal, azbest i drvo. Vrijednost robnog izvoza 2022. bila je 9,5 milijarda USD, a uvoza 13,1 milijardu USD. Izvoze se kemikalije, metali, električna energija, vozila i dijelovi, prehrambeni proizvodi, duhan, vino, plastični proizvodi, električni uređaji, i dr. Glavninu uvoza čine metali, naftni derivati, električna energija, strojevi i industrijska oprema, kemikalije, automobili, prehrambeni proizvodi, tehnički uređaji i roba široke potrošnje. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Njemačka (41,6%), Srbija (8,4%), Grčka (7,1%), Bugarska (4,6%) i Italija (3,2%). Najviše uvozi iz Velike Britanije (15,5%), Grčke (13%), Njemačke (8,5%), Srbije (7,8%), Kine (6,3%) i Turske (5,5%). Veličina je javnoga duga 59,7% BDP-a (potkraj 2022).
Promet
Sjeverna Makedonija ima važnu tranzitnu ulogu u međunarodnome robnom prometu između srednje i istočne Europe i Egejskoga mora (dolinom Vardara). Duljina željezničke pruge iznosi 696 km (234 km elektrificirane, 2016). Glavni željeznički smjer (Tebanovci–Skoplje–Veles–Gevgelija) vodi dolinom Vardara i povezuje zemlju s Kosovom i Srbijom na sjeveru, odn. s Grčkom na jugu. Od njega se odvajaju pruge prema zapadu (Skoplje–Tetovo–Gostivar–Kičevo i Veles–Prilep–Bitolj) i istoku zemlje (Veles–Štip–Kočani). Cestovna mreža duga je 14 435 km (8915 km asfaltiranih cesta i 259 km autoceste, 2016). Međunarodne zračne luke su u Skoplju i Ohridu.
Novac
Novčana je jedinica makedonski denar (den; MKD); 1 denar = 100 deni.
Povijest
Najstariji tragovi čovjeka u Makedoniji potječu iz paleolitika. U neolitiku je prevladavala starčevačka kultura, koje su naselja smještena na niskim zaravnima u blizini rijeka i potoka (nalazišta Zelenikov na Vardaru, Tarinci na Bregalnici kraj Štipa, Porodina na Crnoj reci). U srednjem i kasnom neolitiku nositelji starčevačke kulture u Povardarju potisnuli su nositelje vinčanske kulture. U etničkome pogledu, najstariji neolitički stanovnici Makedonije ulaze u istu skupinu s ostalim stanovnicima istočnoga Sredozemlja. Ta etnička zajednica bila je razbijena u kasnome neolitiku prodorom nositelja podunavske kulture i nedugo zatim, na početku brončanoga doba, dolaskom nositelja heladske kulture s juga (između 3000. i 2500. pr. Kr.). U kulturnom i etničkom miješanju do kojeg je tada došlo, oblikovala su se ilirska i tračka plemena, koja su pored starosjedilačkih Peonaca bila uključena u okvir grčke antike, dajući joj na tom području makedonski značaj i posebnost. Oko 700. pr. Kr. na prostoru Makedonije naselili su se Makedonci iz Epira, srodni Grcima, koji su za kralja Perdike I. (prva polovica VII. st. pr. Kr.) osnovali svoju državu. Antička makedonska država, postupni uspon koje je počeo već u VI. st. pr. Kr., obuhvaćala je samo manja područja današnje Makedonije. Za vladavine kralja Aminte III. (prva polovica IV. st. pr. Kr.) bile su ujedinjene sve pokrajine. Politički uspon te teritorijalno širenje antičke Makedonije započelo je za vladavine Filipa II. (359. do 336. pr. Kr.), koji je, svladavši pretendente na prijestolje, počeo širiti vlast izvan granica Makedonije. Nakon niza ratova protiv grčkih država i pobjede nad Atenom i Tebom u bitki kraj Heroneje 338. pr. Kr., Filip II. pokorio je Grčku i u Korintu osnovao savez grčkih država za rat protiv Perzije, u kojem je on preuzeo zapovjedništvo nad vojskom grčkih saveznika. Na makedonsko prijestolje nakon Filipova ubojstva stupio je Aleksandar III. Veliki. Nakon pohoda na Tribale 335. pr. Kr. radi zaštite sjevernih granica Makedonije i nakon gušenja grčkog ustanka protiv makedonske vlasti, on je od 334. do 331. pr. Kr. osvojio Perziju i stvorio dotad najveće carstvo na svijetu. Za vlast u Makedoniji nakon njegove smrti borili su se dijadosi sve do 276. pr. Kr., kada je makedonskim kraljem postao Antigon II. Gonata, rodonačelnik makedonske dinastije Antigonida (276. do 168. pr. Kr.). Nakon triju makedonskih ratova (215. do 205. pr. Kr., 200. do 196. pr. Kr., 171. do 168. pr. Kr.) Rimljani su osvojili Makedoniju, koja je 146. pr. Kr. postala istoimenom rimskom provincijom. U IV. st. sjeverni dijelovi današnje Makedonije ušli su u sastav rimske provincije Dardanije, odnosno u dijecezu Daciju, a južni dijelovi ušli su u sastav provincije Makedonije Druge (Salutaris), koja je bila dio dijeceze Makedonije. Podjelom Rimskoga Carstva obje su Makedonije pripale Istočnomu Rimskom, odnosno Bizantskomu Carstvu (395). U Bizantskome Carstvu područje sadašnje Makedonije ostalo je, uz prekide, sve do 1334. god. U V. st. pustošili su ga Istočni Goti, a stoljeće nakon toga na njezino područje prodrla su slavenska plemena (Draguviti, Velegeziti, Brsjaci, Sagudati, Rinhini i Strumljani), koji su ubrzo osnovali prve države (sklavinije). Intenzivno slavensko naseljivanje u Makedoniji započelo je 620-ih i trajalo do 680-ih. Tijekom zaposjedanja antičke Makedonije, slavenska plemena opkolila su bizantski Solun i nastojala ga zauzeti. Prema Čudesima sv. Dimitrija, najžešći napadi na grad bili su 674–677. Naseljeni Slaveni počeli su se baviti poljodjelstvom, stvarati teritorijalne seoske općine, potom i prve plemenske državne tvorevine pod upravom knezova (arhonta) te prihvaćati kršćanstvo. Međutim, zbog borbâ s Bizantskim Carstvom i postupnog nametanja bizantske vlasti slavenska plemena nisu uspjela izgraditi vlastitu državu, ali im je ostala unutrašnja autonomija. Plaćali su porez bizantskoj državi, a pod svojim su knezovima (Prebond, Akamir i dr.) zadržali samostalan plemenski život. U IX. st. bugarski car Simeon proširio je nakratko svoju vlast i na područje sadašnje Makedonije. Nakon 885. Metodijevi su učenici učvrstili kršćanstvo, a polovicom X. st. postala je Makedonija središtem bogumilskoga pokreta. Samostalnu državu pokušao je stvoriti Samuilo (976–1018) koji se, pozivajući se na tradiciju Bugarskoga Carstva, proglasio carem i proširio svoju vlast na Tesaliju, Epir, Albaniju, sjevernu Bugarsku, Duklju, Zahumlje, Rašku, Bosnu i Srijem. Bizantska vlast ponovno je bila uspostavljena nakon poraza na Belasici (1014), a Makedonija je izgubila autonomiju i postala tema s bizantskom upravom i crkvenom organizacijom. Dovođenjem grčkog plemstva na ključne upravne položaje Bizant je grecizirao makedonsko plemstvo, dajući mu bizantske titule ili postavljajući ga na visoke položaje u maloazijskim pokrajinama. Kada je za Četvrtoga križarskoga rata bilo privremeno ukinuto Bizantsko Carstvo (→ nikejsko carstvo), za vlast nad Makedonijom borile su se susjedne države. Tada je feudalcu Strezu uspjelo osloboditi dio Makedonije od Skoplja do Soluna i od Ohrida do Strumice. Međutim, on je već 1214. bio ubijen, a njegovi su posjedi bili podijeljeni među susjednim feudalnim tvorevinama. U XIII. i XIV. st. Makedonija je često mijenjala gospodare. God. 1230. pala je pod vlast bugarske države, a 1334. pod vlast srpskoga kralja (cara) Dušana Stefana. Nakon njega srpska se država raspala, a u Makedoniji su se osamostalili srpski velikaši Vukašin i Uglješa Mrnjavčević te Dragaš i Konstantin Dejanović. Međusobni sukobi srpskih velikaša olakšali su osmansko osvojenje Makedonije. Nakon bitke na rijeci Marici 26. IX. 1371. Osmanlije su zauzeli cijelu Makedoniju, pripojili ju Rumelijskomu pašaluku te ju podijelili na Prizrenski, Skopski i Ohridski sandžak. Za osmanske vladavine u Makedoniji je došlo do velikih etničkih promjena, osobito u gradovima u koje su se naseljivali Osmanlije, Židovi i dr., ali je jak bio i priljev stočara (Juruka i Kon/i/jara), dok je domaće stanovništvo povremeno bilo nasilno iseljivano (npr. 1467. iz Skoplja u Albaniju te iz Ohrida u Malu Aziju). Uništavajući makedonske velikaše, Osmanlije su postupno uvodili sustav timara (spahiluk) u koji su uključivali i sitne makedonske feudalce. Nezadovoljstvo osmanskom vladavinom očitovalo se u ustancima i bunama, poput Mariovske bune (1564), a najveći je Karpošev ustanak (1689), koji je izbio za prodora austrijske vojske u Makedoniju. Nakon povlačenja Austrijanaca ustanak je krvavo bio ugušen, a dio stanovništva pobjegao je na sjever prema Srbiji i Austriji. U XVIII. st. Carigradska patrijaršija provodila je grecizaciju makedonskog i uopće slavenskog stanovništva. Posljedica toga bilo je ukidanje Ohridske arhiepiskopije (1767), do tada autonomne crkve pod čijom je jurisdikcijom bila gotovo cijela Makedonija. U XIX. st. započeo je makedonski narodni preporod (prvi predstavnici bili su Joakim Krčovski i Kiril Pejčinović). Polovicom XIX. st. gotovo u svim makedonskim gradovima došlo je do masovnih prosvjeda protiv grčkih vladika, zahtijevano je da se obnovi Ohridska arhiepiskopija te uvede makedonski jezik u škole (Nikola Filipov, braća Miladinov). Borbu za crkvenu (prosvjetnu) samostalnost pomagala je Bugarska, a poslije i Srbija, no njihovi su sukobljeni interesi oko Makedonije pridonosili unutarnjim podjelama i otežavali borbu. Usporedno s kulturnim pokretom protiv nametanja strane dominacije (grčke, bugarske i srpske) bila je osnovana tajna revolucionarna organizacija, koja je sustavnom promidžbom i organizacijski trebala pripremiti narod za ustanak kako se ne bi ponovio neuspjeh niza spontanih ili izvana poticanih buna u XIX. st. Skupina makedonskih intelektualaca, Ivan Hadži Nikolov, Dame Gruev i dr. osnovali su u Solunu 1893. Vnatrešnu makedonsko-odrinsku revolucionarnu organizaciju (→ vmro) radi stjecanja autonomije Makedonije u Osmanskome Carstvu. Početkom 1903. u Solunu je bio održan kongres VMRO-a, na kojem je, unatoč nesudjelovanju vođa (Đorče Petrov, D. Gruev, G. Delčev) i nepripremljenosti, bilo odlučeno da se podigne ustanak. Počeo je 2. VIII. na Ilinden, po kojem je ustanak i prozvan Ilindenskim. U prvim danima ustanka bilo je oslobođeno Kruševo i proglašena Kruševska Republika na čelu s predsjednikom N. Karevom. Ustanak je bio krvavo ugušen za 3 tjedna, a zbog odmazde emigriralo je više od 30 000 ljudi. Nakon ustanka europske velesile izravno su se angažirale u Makedoniji, pa je ona bila podijeljena na pet sektora u kojima su bili razmješteni časnici europskih država koji su trebali preustrojiti i nadgledati osmansku žandarmeriju prema Mürzstegskim reformama iz 1903. Revolucionarna se organizacija nakon ustanka podijelila na desnicu, koja se sve više oslanjala na bugarsku politiku, i ljevicu, koja je ustrajala na potpunoj neovisnosti makedonskoga revolucionarnoga pokreta. Dolaskom mladoturaka na vlast bila je omogućena legalizacija nacionalnog pokreta, pa su bile osnovane političke stranke. Ljevica je osnovala Narodnu federativnu stranku koja se zauzimala za transformaciju Osmanskoga Carstva u federativnu državu u kojoj bi Makedonija bila federalna jedinica. No mladoturski je režim ubrzo zabranio rad. političkim strankama, pa i Narodnoj federativnoj stranci. S druge strane, desnica pod vodstvom Todora Aleksandrova, potpomognuta od bugarske države, obnovila je svoju terorističku djelatnost. Balkanski ratovi (1912/13) doveli su do podjele Makedonije između Srbije (Vardarska Makedonija), Grčke (Egejska Makedonija) i Bugarske (Pirinska Makedonija), unatoč memorandumima poslanima Mirovnoj konferenciji u Londonu u kojima se tražilo stvaranje makedonske države u njezinim etničkim granicama. Bukureštanskim mirom (1913) Makedonija je bila podijeljena između Grčke, Srbije i Bugarske. Unatoč obnovljenim naporima, isto se dogodilo s Makedonijom i nakon I. svjetskog rata. Vardarska Makedonija ušla je u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kao Južna Srbija. Makedonsko je stanovništvo u Egejskoj Makedoniji, koja je nakon I. svjetskog rata pripala Grčkoj, bilo izloženo žestokom pritisku grecizacije i prisilnom iseljivanju. Ta je politika nasilnoga mijenjanja etničkoga sastava zemlje bila potpomognuta konvencijom koju su potpisale Grčka i Bugarska (27. XI. 1919) o tzv. dobrovoljnoj razmjeni stanovništva, na osnovi koje je samo u Bugarsku bilo protjerano više desetaka tisuća Makedonaca. Do novoga vala prisilnih promjena etničkoga sastava toga dijela Makedonije došlo je nakon poraza Grčke u ratu s Turskom (1923). Lausanneskim mirovnim ugovorom Grčka je bila preplavljena velikim masama izbjeglica iz Male Azije. Najveći dio te mase (oko 600 000 ljudi) bio je naseljen u Egejsku Makedoniju, čime su etnički odnosi nasilno bili promijenjeni u korist grčkog elementa. Državni teror, vladavina nad Makedonijom kao zaposjednutim područjem, masovna kolonizacija stranaca (Srba), iseljivanje domaćega stanovništva i nemogućnost da se problemi riješe političkim sredstvima, doveli su do jačanja emigracije. Pod vodstvom Ivana (Vanče) Mihajlova VMRO se pretvorio u profašističku terorističku grupaciju koja se povezala sa sličnim emigrantskim krugovima (ustaše A. Pavelića), uživajući prešutnu pomoć revizionističkih država (Italije, Njemačke, Madžarske i dr.). Područje sadašnje Makedonije bilo je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca podijeljeno od 1921. na pet oblasti (Prištinsku, Vranjsku, Skopsku, Štipsku i Bitoljsku), a pošto je 1929. država bila reorganizirana u banovine, našla se u sastavu Vardarske banovine. Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. vardarski dio Makedonije podijelile su Bugarska i Italija, a područje Egejske Makedonije zaposjeli su Bugari, Nijemci i Talijani. Pokret otpora u Makedoniji počeo je u listopadu 1941. Na Drugome zasjedanju AVNOJ-a 29. XI. 1943. makedonskomu narodu prvi je put priznata nacionalna individualnost i pravo na svoju državu kao jednu od federativnih jedinica buduće države. Nakon kapitulacije Italije 1943. proširilo se područje pod nadzorom makedonskih partizana.
Začetak suvremene makedonske državnosti bilo je Prvo zasjedanje Antifašističkoga sobranja narodnog oslobođenja Makedonije (ASNOM), održano 2. VIII. 1944. u manastiru Prohor Pčinjski kraj Vranja (potvrđen je državnopravni položaj Makedonije kao ravnopravne federalne jedinice u okviru nove Jugoslavije). Drugo zasjedanje ASNOM-a bilo je održano u oslobođenome Skoplju (28. do 31. prosinca 1944), a prva makedonska vlada stvorena je 16. IV. 1945; predsjednik vlade (do 1953) bio je L. Koliševski. Proglašena je NR Makedonija (8. III. 1946) i donesen ustav (31. XII. 1946). Poratnu stabilnost narušavao je građanski rat u Grčkoj 1946–49 (iz Egejske Makedonije u Jugoslaviju, tj. uglavnom u NR Makedoniju, iselilo se 40 do 50 tisuća grčkih Makedonaca kojima je bio onemogućen povratak), te od 1948. pogoršanje jugoslavensko-bugarskih odnosa (Bugarska je osporavala makedonsku nacionalnost). God. 1953. u Makedoniji je živjelo oko 200 000 Turaka (15,3% st.), od kojih se više od polovice iselilo u Tursku do kraja 1950-ih. God. 1963. proglašena je SR Makedonija. Jednopartijski komunistički sustav (uspostavljen 1945–46), okončan je s prvim slobodnim izborima 11. XI. 1990. Deklaracija o neovisnosti prihvaćena je 17. IX. 1991., a ustav Republike Makedonije proglašen je 17. XI. 1991. Tijekom 1991–99. predsjednik je bio K. Gligorov; 1992–98. premijer je bio Branko Crvenkovski (čelnik Socijaldemokratskoga saveza Makedonije – SDSM). Od početka 1990-ih makedonski Albanci zahtijevali su da se Makedonija proglasi i državom albanskog naroda te da se i albanski koristi kao službeni jezik. Kada je na Kosovu bila samoproglašena neovisnost (u listopadu 1991), na početku 1992. političku krizu u Makedoniji izazvale su albanske težnje za autonomijom (uglavnom u zapadnoj Makedoniji, na većinski albanskom području); povremeni su bili i sukobi s naoružanim albanskim skupinama. Na početku 1990-ih odnosi sa Srbijom bili su opterećeni pograničnim sporom (u Makedoniji su izražavani zahtjevi i za manastirom Prohor Pčinjski). Jugoslavenska narodna armija sporazumno se povukla iz Makedonije do kraja ožujka 1992., a na zahtjev makedonske vlade u prosincu 1992. Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo je slanje mirovnih snaga u Makedoniju (one su preuzele nadzor granice prema Albaniji i Srbiji, tj. Kosovu). Državnu stabilnost narušavale su i teške gospodarske prilike, nastale zbog međunarodnih sankcija pod kojima je 1992–95. bila Savezna Republika Jugoslavija (SRJ; Srbija i Crna Gora). Od 1992. Makedonija je bila pod trgovinskom blokadom Grčke (zbog spora oko državnog imena, zastave i dr.), a 1994–95. Grčka je granicu prema Makedoniji držala zatvorenom. Od 8. IV. 1993. Makedonija je članica UN-a (pod imenom Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija). Na početku 1993. u okolici Skoplja bili su održani prosvjedi srpske zajednice. Polovicom 1990-ih pogoršani su odnosi s Bugarskom, koja ne priznaje zasebnost makedonskog jezika. Nastavljeni su prosvjedi albanskih organizacija (1994. iz parlamenta su se povukle albanske stranke); 1995. i 1996. u Tetovu su bile velike albanske demonstracije radi legalizacije sveučilišta na albanskom jeziku. U rujnu 1995. normalizirani su odnosi s Grčkom, a u listopadu je izveden atentat na predsjednika Gligorova. U studenome 1995. Makedonija je uključena u program NATO-a »Partnerstvo za mir«; oko 800 američkih vojnika bilo je 1996. u Makedoniji, u sastavu snaga UN-a (ukupno oko 1200 pripadnika). Diplomatski odnosi sa SRJ uspostavljeni su u travnju 1996 (u crkvenim krugovima nastavljen je spor iz 1967., kada se Makedonska pravoslavna crkva proglasila autokefalnom, uz protivljenje Srpske patrijaršije). God. 1997–98. u više gradova bili su održani albanski prosvjedi uz povremene oružane sukobe, a učestali su bili incidenti na granici s Albanijom. Tijekom rata na Kosovu i intervencije NATO-a protiv SRJ (1998–99) Makedonija je bila utočište albanskim izbjeglicama. Nakon izbora potkraj 1998. premijer je bio Ljubčo Georgievski (do 2002), vođa Demokratske stranke makedonskoga nacionalnog jedinstva (VMRO–DPMNE). U prosincu 1999. za predsjednika je bio izabran Boris Trajkovski (poginuo je u zrakoplovnoj nesreći u veljači 2004). U veljači 2001. Makedonija je sa SRJ postigla sporazum o granici, a u travnju je s Europskom unijom potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Tijekom 2001. učestale su borbe s pobunjenicima albanske Oslobodilačke nacionalne armije, koju predvodi Ali Ahmeti. Sukobi su prestali pošto je 13. VIII. 2001. bio potpisan tzv. Ohridski sporazum (uz posredovanje SAD-a i zapadnih zemalja), kojim su predviđena veća prava albanske zajednice (veća zastupljenost u državnim službama, službena uporaba albanskoga jezika, decentralizacija i dr.). Započelo je razoružanje pobunjenika i njihova amnestija; mirovni proces nadgledale su snage NATO-a (od 31. III. 2003. pod nadzorom je Europske unije). Radikalna skupina Albanska narodna armija nastavila je s povremenim oružanim napadima. Nakon izbora u rujnu 2002. premijer je postao B. Crvenkovski (vođa SDSM-a); 2004–09. bio je predsjednik republike. Vodeća albanska stranka postala je Demokratska unija za integraciju, koju predvodi A. Ahmeti. U skladu s Ohridskim sporazumom, parlament je u siječnju 2004. legalizirao albansko sveučilište u Tetovu. Početkom 2000-ih nastavljen je spor s Grčkom oko državnoga imena. Od kolovoza 2006. premijer je Nikola Gruevski, vođa VMRO–DPMNE-a od 2003 (za premijera je reizabran 2008., 2011. i 2014). Na predsjedničkim izborima 2009. pobijedio je Đorge Ivanov (podržao ga je VMRO–DPMNE). Tijekom 2014–15. traje politička kriza nakon više afera u vrhu vlasti i prosvjeda oporbe; pod pritiskom Europske unije i SAD-a sredinom 2015. postignut je sporazum između vlasti i oporbe o prijevremenim izborima, te je u siječnju 2016. premijer Gruevski podnio ostavku. Politička kriza nastavljena je i nakon izvanrednih izbora u prosincu 2016., na kojima je VMRO-DPMNE postigao tijesnu pobjedu nad SDSM-om (od 2013. predvodi ga Zoran Zaev), ali nije uspio postići sporazum s albanskim strankama o stvaranju koalicijske vlade, dok je pokušaj Zorana Zaeva da dobije mandat za formiranje vlade u ožujku 2017. spriječio predsjednik Đorge Ivanov (protivi se većim ustupcima albanskoj zajednici smatrajući ih prijetnjom za državnu cjelovitost). Potkraj travnja 2017. u parlamentu su fizički napadnuti Zoran Zaev i njegovi pristaše; slijedio je diplomatski angažman Europske unije i SAD-a radi političke stabilizacije, te je Zaev postao premijer (31. V. 2017). Pokušaj poboljšanja odnosa s Grčkom, kao preduvjeta za priključenje Europskoj uniji i NATO-u, učinjen je tzv. Prespanskim sporazumom u lipnju 2018. Njime je dogovorena promjena državnog imena u Republika Sjeverna Makedonija, što je potaknulo nove unutarnje političke sporove (oporba odbija državno preimenovanje i ustavne promjene koje bi ga ozakonile, te organizira više prosvjeda). U lipnju 2018. Prespanski sporazum ratificiran je u makedonskom parlamentu, a u siječnju 2019. u grčkome (uz prosvjede grčkih desničarskih i nacionalističkih organizacija). Potom je ustavnim amandmanima (od 12. II. 2019) prihvaćen državni naziv Republika Sjeverna Makedonija. U drugome krugu predsjedničkih izbora u svibnju 2019. pobijedio je socijaldemokratski kandidat Stevo Pendarovski (poduprla ga je i albanska Demokratska unija za integraciju – DUI); od 12. V. 2019. je predsjednik republike. U ožujku 2020. Sjeverna Makedonija postaje članica NATO-a. Na parlamentarnim izborima u srpnju 2020. relativnu zastupničku većinu osvaja SDSM te potkraj kolovoza 2020. stvara koalicijsku vladu s DUI-jem, kao vodećom strankom albanske zajednice; premijer je ponovno Zoran Zaev. Pregovore o pristupanju Europskoj uniji, formalno pokrenute u ožujku 2020., blokirala je Bugarska (u listopadu 2020), obnavljanjem spora o makedonskom jeziku i identitetu (zahtijevajući da vlada u Skoplju prihvati njihovo bugarsko podrijetlo). Premijer Zaev dao je ostavku u prosincu 2021., nakon poraza socijaldemokrata (SDSM) na lokalnim izborima (oporba je osvojila većinu u 40-ak gradova, uključujući Skoplje, Kumanovo, Bitolj, Ohrid i dr.). Za novoga vođu SDSM-a izabran je Dimitar Kovačevski koji u siječnju 2022. postaje i premijer (održava vladajuću koaliciju socijaldemokrata i stranaka albanske zajednice). U drugome krugu predsjedničkih izbora u svibnju 2024. pobijedila je Gordana Siljanovska-Davkova, koju je podržao VMRO-DPMNE (prva je žena na čelu republike). Istodobno su održani parlamentarni izbori na kojima je pobijedio VMRO-DPMNE (osvaja relativnu zastupničku većinu); njegov vođa (od kraja 2017) Hristijan Mickoski postao je premijer u lipnju 2024. na čelu koalicijske vlade.
Politički sustav
Prema Ustavu od 17. XI. 1991. Republika Makedonija je demokratska i socijalna država. Ustavnim amandmanima od 12. II. 2019. preimenovana je u Republiku Sjevernu Makedoniju. Predsjednik republike poglavar je države. Biraju ga građani na općim, izravnim i tajnim izborima na razdoblje od pet godina, Ustav dopušta obnašanje predsjedničke dužnosti (istoj osobi) dva mandata uzastopce. Predsjednik predstavlja i zastupa državu u vanjskoj i unutarnjoj politici; vrhovni je zapovjednik oružanih snaga, te predsjedava nacionalnim Vijećem sigurnosti i imenuje njegove članove; imenuje mandatara za sastavljanje vlade; imenuje i razrješuje veleposlanike i druge diplomatske predstavnike; predlaže suce Ustavnoga suda i Republičko pravosudno vijeće, koje bira parlament (Skupština). Izvršnu vlast obavlja vlada koju čine premijer i ministri; premijera predlaže predsjednik republike, a izbor obavlja parlament, koji bira i članove vlade. Vlada je za svoj rad odgovorna parlamentu. Zakonodavnu vlast ima Skupština (Sobranje) koju čini najmanje 120, odn. najviše 140 zastupnika, koji imaju mandat četiri godine. Pravo je glasa opće i jednako za sve državljane koji su navršili 18 godina života. Sudbenu vlast obavlja 27 prvostupanjskih sudova, tri prizivna suda te Vrhovni sud, najviši sud u državi, koji osigurava ujednačenu provedbu zakona. Ustav jamči pravo na lokalnu samoupravu, država je podijeljena na osam administrativnih regija i 80 općina. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 8. rujna (1991) i 2. kolovoza, Dan (Ilindenskog) ustanka (1903).
Političke stranke
Socijaldemokratski savez Makedonije (makedonski Socijaldemokratski sojuz na Makedonija – akronim SDSM), osnovan 1991., stranka je lijevoga centra nastala transformacijom Saveza komunista Makedonije (SKM) koji je nakon prvih demokratskih izbora 1990. ostao vodeća stranka u vladi. Bio je na vlasti do 1998. te ponovno 2002–06. i 2017–24. kada predvodi koalicijske vlade. Član SDSM-a Kiro Gligorov bio je prvi predsjednik republike (1991–99). Branko Crvenkovski najdulje je vodio stranku (1991–2004., 2009–13), bio je premijer 1992–98. i 2002–04. te predsjednik republike 2004–09. Zoran Zaev (premijer 2017–22., uz prekid od 8 mjeseci tijekom 2020) vođa je SDSM-a 2008–09. i 2013–21. Od kraja 2021. stranku vodi Dimitar Kovačevski koji je početkom 2022. postao premijer. Poslije izbornoga poraza 2024., s drugim mjestom po broju zastupnika, stranka je prešla u oporbu. Članica je Socijalističke internacionale. Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija – Demokratska stranka makedonskoga nacionalnog jedinstva (makedonski Vnatrešna makedonska revolucionerna organizacija – Demokratska partija za makedonsko nacionalno edinstvo – akronim VMRO-DPMNE), osnovana 1990., stranka je desnice (sljednica je političkih ideja lijevoga krila VMRO-a, osnovanoga 1893). Zagovara učvršćenje makedonskoga nacionalnog identiteta. Bila je na vlasti, predvodeći koalicijske vlade, 1998–2002. kada je premijer bio Ljubčo Georgievski (vođa stranke 1990–2003) i 2006–16. kada je premijer bio Nikola Gruevski (vođa stranke 2003–17). Član stranke Boris Trajkovski bio je predsjednik republike 1999–2004. Na izborima 2020. druga je po broju zastupničkih mjesta (iza SDSM-a), te ostaje u oporbi. Od kraja 2017. stranački je vođa Hristijan Mickoski, premijer od 2024., nakon izbora na kojima je VMRO-DPMNE osvojio relativnu zastupničku većinu (gotovo pola skupštinskih mandata). Demokratska unija za integraciju (makedonski Demokratska unija za integracija – akronim DUI; albanski Bashkimi Demokratik për Integrim – akronim BDI), osnovana 2001., zastupa interese albanskoga stanovništva. Predvodi je Ali Ahmeti (bio je vođa pobunjeničke Oslobodilačke nacionalne armije, koja se Ohridskim sporazumom 2001. izborila za veća prava albanske zajednice). Vodeća je stranka makedonskih Albanaca, na svim izborima od 2002. treća po broju zastupničkih mjesta te sudjeluje u koalicijskim vladama sa SDSM-om (2002–06. i 2017–24) i s VMRO-DPMNE-om (2008–16). Nakon izbora 2024. je u oporbi. Pokret Besa (makedonski Dviženje Besa; albanski Lëvizja Besa), konzervativna stranka osnovana 2014., zastupa interese albanskog stanovništva. Na izborima 2024. sudjeluje u koaliciji albanskih stranaka Vrijedi (albanski Vlen), koja osvaja četvrto mjesto po broju zastupnika i potom sudjeluje u vladi. Koaliciju je predvodila stranka Savez za Albance (makedonski Alijansa za Albancite; albanski Aleanca për Shqiptarët), osnovana 2015 (sporovi u vodstvu doveli su do podjele stranke 2024). Ljevica (makedonski Levica) ljevičarska je stranka osnovana 2015. Manji broj zastupnika ima od izbora 2020; na petom je mjestu nakon izbora 2024., u oporbi. Za našu Makedoniju (makedonski Za naša Makedonija – akronim ZNAM) stranka je lijevoga centra osnovana potkraj 2023. Na izborima 2024. peta je po broju zastupnika (kao i Ljevica), potom sudjeluje u koalicijskoj vladi.
