Schrödinger [šrø:'diŋgəɹ], Erwin, austrijski fizičar i filozof znanosti (Beč, 12. VIII. 1887 – Beč, 4. I. 1961). Doktorirao (1910) na Sveučilištu u Beču. Postao asistentom u Jeni (1920), potom profesor na sveučilištima u Stuttgartu (1920), Breslauu (danas Wrocław) (1921), Zürichu (1921–27), Berlinu (1927–34), Oxfordu (1934–36), Grazu (1936–40) i postao direktorom Škole za teorijsku fiziku u Institutu za napredna istraživanja u Dublinu (1940–55). Nakon umirovljenja 1955. vratio se u Beč, u svojstvu profesora emeritusa na Sveučilištu.
Jedan je od osnivača moderne kvantne mehanike. Izgradio je teoriju koja opisuje dualizam, čestičnu i valnu prirodu tvari. Prvi je pokazao da su valna mehanika i matrična mehanika fizikalno ekvivalentne. Bavio se statističkom mehanikom, termodinamikom, fizikom dielektrika, teorijom boja, elektrodinamikom, općom teorijom relativnosti i kozmologijom, te je pokušao konstruirati jedinstvenu kvantnu teoriju polja. Gradio je mostove između fizike, kemije, biologije i filozofije, pretpostavio je kako bi genetske informacije mogle biti pohranjene u molekulama. Za novu kvantnu teoriju atoma u usporedbi s Bohrovom teorijom atomskih staza, podijelio je Nobelovu nagradu iz fizike 1933. s Paulom Adrienom Mauriceom Diracom. Djela: Što je život? Fizičke značajke žive stanice (What is Life? The Physical Aspect of the Living Cell, 1944), Struktura prostora-vremena (Space-Time Structure, 1950), Priroda i Grci (Nature and the Greeks, 1954). Bio je član Royal Society (od 1949) i Američke akademije znanosti i umjetnosti (od 1950). Po njem su nazvani krater na Mjesecu (Schrödinger) i planetoid (13092 Schrödinger).
Schrödingerova jednadžba je temeljna jednadžba kvantne mehanike koja je pokrenula (1926) revolucionarne promjene u većini područja fizike i kemije.
Schrödingerova mačka je misaoni eksperiment koji propituje temelje kvantne mehanike.
