dualizam (prema lat. dualis: dvojan, dvostruk).
1. Dvojnost, dvojstvo, dvojno ustrojstvo; termin kojim se označuje da je nešto sastavljeno od dvaju elemenata, čimbenika, načela, područja i dr.
2. U filozofiji, nauk o dvojstvu koji, za razliku od monizma, ističe zbiljski opstojeće bitne suprotnosti između kontingentnog i apsolutnog bitka (svijet i Bog), a u samome kontingentnom području suprotnosti između spoznavanja i bitka (nasuprot Parmenidu), između tvari i duha, bitka i supstancije, supstancije i akcidencije itd. Metafizički dualizam pretpostavlja da u svijetu vladaju dva načela vladavine – dvojnost mogućega (potencijalnog) načela, koje je sadržano u tvari, i zbiljskoga načela, sadržanoga u formi koja samu tvar oblikuje i time postavlja u bitak. Antropološki dualizam zrcali se u Descartesovu razdvajanju duše (res cogitans) i tijela (res extensa), čime se zapravo ukida mogućnost jedinstvenoga nauka o čovjeku, a time i mogućnost filozofske antropologije uopće.
3. U religiji, naučavanje o dvama krajnjim počelima (dobro i zlo, duh i tvar, duša i tijelo, svjetlost i tama itd.), koja se međusobno bore. Naučava ga mazdaizam (zoroastrizam), vjera starih Iranaca (Medijci, Perzijanci, Parti itd.), u kojem je dobro počélo, stvoritelj svijeta i čovjeka (Ahura Mazda ili Ormuzd), suprotstavljen počelu zla (Angra Mainyu ili Ahriman). Preuzeli su ga sinkretistički sustavi gnosticizma (II. st.) i sljedbe ranoga kršćanstva. U manihejstvu (III. st.) bivstvovanje svijeta sastoji se od borbe između svjetla i tame, počela dobra i zla, duha i tvari; čovjek se zato mora susprezati od svega materijalnog i svakog užitka. Dualističke ideje oživjele su u pokretima i sljedbama srednjega vijeka na Zapadu: bogumili, katari, albigenzi i dr. Dualizam je prisutan i u novijim pokretima: kabalizam, spiritizam, teozofija, antropozofija i dr.
4. U fizici, fizikalno svojstvo elektromagnetskog zračenja i čestica tvari da pokazuju i valna i čestična svojstva, ovisno o okolnostima. Kada se elektromagnetsko zračenje širi prostorom, javljaju se ogib i interferencija, što je dokaz da ima valna svojstva. Pri fotoelektričnom efektu elektromagnetsko zračenje međudjeluje s elektronima iz tvari poput roja nedjeljivih čestica, grudica energije koje se nazivaju fotoni. Dakle, u jednim okolnostima (međudjelovanje s elektronima u metalu) elektromagnetsko zračenje ponaša se kao roj čestica, a u drugim okolnostima (širenje prostorom) kao val. Louis Victor de Broglie iznio je 1923. hipotezu da se analogno elektromagnetskim valovima ponašaju i čestice tvari, kao npr. elektroni. Snop elektrona pri međudjelovanju s tvari na koju nalijeće ponaša se kao roj čestica, ali kada se taj snop širi prostorom, on pokazuje valna svojstva. Godine 1927. Clinton Joseph Davisson i američki fizičar Lester Halbert Germer izveli su pokus kojim se s pomoću snopa elektrona dobivaju pojave ogiba i interferencije. Zato se u kvantnoj fizici česticama pridružuju valne funkcije, koje su rješenja određene valne jednadžbe (→ schrödingerova jednadžba).
5. U povijesti → hrvatsko-ugarska nagodba
