Ranjinin zbornik ili Zbornik Nikše Ranjine, rukopisna zbirka pjesama dubrovačkih pjesnika koju je 20. X. 1507. počeo prikupljati dubrovački vlastelin Nikša Ranjina. Jedno od najvažnijih i najpoznatijih književnih djela dubrovačke renesanse i ranonovovjekovne hrvatske književnosti, najstarije je očitovanje razvijene kulture petrarkizma u Dalmaciji, a na 344 lista sadržavao je oko 820 većinom ljubavnih pjesama, ispjevanih u dvostruko rimovanim dvanaestercima i nastalih pod utjecajima Kanconijera Francesca Petrarce, srednjovjekovne ljubavne poezije trubadursko-provansalske provenijencije, talijanske dvorske lirike i domaćega književnoga folklora.
O rukopisu Ranjinina zbornika
Rukopis Ranjinina zbornika isprva je u Dubrovniku čuvao povjesničar Ivan Marija Matijašević, a potom je dospio u knjižnicu gimnazije u Zadru, kao dar ravnatelja Jurja Pulića. Iako je uništen u bombardiranju za II. svjetskoga rata, sâm tekst sačuvan je zahvaljujući dvama ranijim kritičkim izdanjima tiskanima u ediciji Stari pisci hrvatski JAZU-a (danas HAZU) – prvo izdanje priredio je 1870. Vatroslav Jagić pod naslovom Pjesme Šiška Menčetića Vlahovića i Gjore Držića, a drugo 1937. Milan Rešetar pod naslovom Pjesme Šiška Menčetića i Džore Držića, i ostale pjesme Ranjinina zbornika. Prvi dio rukopisa najstariji je i najopsežniji, s približno 600 sastavaka, a sadržava uglavnom pjesme Šišmunda (Šiška) Menčetića (oko 500) i Džore Držića (oko 70). Pri njegovu sastavljanju Ranjina se služio trima izvorima – rukopisom Menčetićevih pjesama, danas nepoznatim rukopisom te rukopisom Držićevih pjesama; uvrštavao ih je abecednim redom po prvom slovu prvoga stiha, pa su tako unutar svake abecedne skupine pjesama prepoznatljive tri cjeline. Osim Ranjinina, u zborniku je uočen rukopis još jedne osobe, a pjesmama gotovo nikad nisu navedeni autori. Korpus Držićevih pjesama utvrđen je 1965. nakon pronalaska rukopisa s njegovim pjesmama u Dublinu, koji nije sadržavao neke pjesme koje su mu prije bile pripisivane (npr. pjesmu br. 603, Odiljam se, moja vilo, koja se danas drži djelom nepoznatoga autora). Pjesme iz srednje skupine (iz nepoznatoga trećega izvora) dugo su se držale anonimnima, no novije provjere teksta pokazuju da je velik broj stihova fragmentaran ili kompiliran te da ih se dio nalazi bilo u Menčetićevim bilo u Držićevim pjesmama. Drugi i treći, najmlađi dio Ranjinina zbornika, donose više od 200 pjesama nepoznatih autora koje novija istraživanja povezuju s drugim naraštajem dubrovačkih pjesnika druge četvrtine XVI. st., a versifikatorski su manje vješte, pa su najvjerojatnije tek znak književne mode i kulture. Dodani je sveščić s 15 pjesama izgubljen, ali je prema početnim stihovima, sačuvanima u popisu pjesama, 10 pjesama prepoznato kao dio većih sastavaka ili su poznate iz drugih izvora. Autorstvo pjesama određivano je s pomoću mlađih rukopisa te na temelju akrostiha.
Petrarkistička poetika Šiška Menčetića i Džore Držića
Pjesme Š. Menčetića u cjelini obilježavaju znatne veze s Petrarkinim Kanconijerom. U njoj su obilato zastupljeni različiti stupnjevi ljubavnoga zapleta, tj. različiti oblici muško-ženskoga ljubavnoga odnosa, od prvoga pogleda muškoga lirskoga subjekta na »gospoju« (pjesme Zoviješe zora dan, Blaženi čas i hip) i zaljubljivanja preko konzumacije ljubavi sve do duboka razočaranja, odbacivanja ljubavi, pa i mizoginije. Ta je lirika znatno obilježena formom obraćanja: skoro je polovica pjesama u dijaloškom obliku, pri čem je najčešći adresat obožavana »gospoja«, a lirski subjekt dosta često komunicira i s okolinom te sudjeluje u različitim društvenim odnosima. Zamjetni su motivi i postupci povezani sa svakodnevnim sferama života, stranima pjesništvu ostalih uvrštenih pjesnika. Iako lirski subjekt doživljava i uzvraćanje naklonosti, uživajući pritom u senzualnosti, nije sklon idealizaciji muško-ženskoga odnosa. Često inzistira na naknadi za svoju službu, zna postati agresivan i osvetoljubiv, što ga približava srednjovjekovnoj semantici dvorske ljubavi.
Uvrštene pjesme Dž. Držića poetički su osjetno bliže Petrarkinu Kanconijeru, a intertekstualne su veze s Petrarkinim pjesmama (uključujući prevođenje ili prerađivanje pojedinih sastavaka) neprikrivene. Držićev zaljubljenik zaokupljen je vlastitim emocionalnim životom, u kojem prevladava iskustvo neuzvraćene ljubavi (Oh, tužne sej pjesni s uzdahom složene). Pohvala »gospoje« i opis zaljubljenikova stanja često se povezuju s doživljajem ljubavi kao kozmičke sile, u ponekim pjesmama žensku ljepotu prikazuje se kao transcendentalnu (Moje čisto zlato, pokle me Bog stvori), a idealizirana žena dobiva ulogu posrednice između kršćanske onostranosti i muškarca, slijedom čega je u Držića razvidan kristijanizirani platonizam. Od nepetrarkističkih elemenata i kod Držića je razvidna srednjovjekovna semantika dvorske ljubavi, s konceptom ljubavne službe i traženja odgovarajuće nagrade za tu službu; u pojedinim pjesmama dolazi do uzvraćanja naklonosti i obostranih osjećaja, ali bez spominjanja tjelesnoga aspekta. Društveni kontekst je prisutan, ali u manjoj mjeri nego u Menčetićevoj lirici, pri čem su kazivačeva iskustva s okolinom uglavnom povezana s njegovom rezignacijom i izolacijom.
Pjesme ostalih autora
Ostatak Ranjinina zbornika sadržava više od 200 pjesama, među kojima su potvrđena autorstva njih četiriju. Mavro Vetranović autor je dviju nadgrobnica, Ljepoto svijeh gospoj, o džilju pribijeli, s akrostihom »Lucretia romana«, i Svim vilam ki je bil razgovor ljuveni, poznate kao Pjesanca Lili na grobu, s Ranjininom bilješkom »Maurus Vetrani«. Autor je jedne pjesme Mato Hispani (Prijatelju u Stonu), a barem jedne Marin Kristićević (Isteci, Danice, pogledaj s prozora, s Ranjininom bilješkom »Marin Kristićević stakmi sî pjesan«). Više od 200 ostalih pjesama nepoznata je autorstva, a ne pojavljuju se u drugim izvorima. Te su pjesme stariji proučavatelji, služeći se metodama dvojbene pouzdanosti, dodjeljivali hipotetičkim ili realnim autorima, pa su se kao autori spominjali Nikola Nalješković, Marin Držić i Nikola Dimitrović. Među njima ima i nekoliko dramskih (Pirna drama), satiričnih i moralističkih tekstova, nastalih u posljednjoj četvrtini XV. i u prvoj četvrtini XVI. st., a neki možda i kasnije. Iako raznovrsne, povezuju ih dvije poetičke smjernice: srodnost s Menčetićevom i Držićevom lirikom (od pjesničkoga idioma preko govornih fraza do određenih pristupa temi ljubavi) te snažne veze s onodobnom talijanskom lirikom, ponajprije lirikom dvorskih pjesnika s kraja XV. i početka XVI. st. (vjerno prevođenje talijanskih pjesama, preuzimanje oblika iz talijanske lirike, npr. soneta, kojih je sedam, strambotta i frottole, kao i dijaloškoga oblika). Među anonimnim pjesmama ističe se omanja skupina tzv. pjesama »na narodnu« u kojima prevladava poetika onodobne usmenoknjiževne lirike: te pjesme nisu napisane u dvostruko rimovanom dvanaestercu, već uglavnom u trinaestercu ili četrnaestercu, ljubavnu temu iskazuje neutralan, impersonalan pripovjedač, a likovi ne iskazuju ljubavnu patnju ni otvorenu senzualnost, učestalo se pozivaju na obiteljske veze te se, umjesto u urbanim prostorima, pojavljuju u otvorenoj prirodi. Ipak, u pojedinim pjesmama zapažaju se elementi nefolklornoga podrijetla (rima, učenije koncepcije ljubavnoga odnosa). Izdvaja se i homogena skupina anonimnih ljubavnih pjesama, pripisivana Andriji Čubranoviću ili Andriji Zlataru, kojega je Antun Bratosaljić Sasin naveo kao autora dviju pjesama. Riječ je o kraćim pjesmama (po uzoru na strambotto) u dvostruko rimovanim dvanaestercima, često u formi obraćanja, u kojima su najzastupljeniji srednjovjekovni koncepti služba–zaslužena nagrada i nagovaranje na ljubav te hedonističke koncepcije, pri čem oba ljubavna diskursa nisu izrazito senzualizirana. Pjesme se temelje na dosjetki, s pomoću neočekivane poente ili paralogičke argumentacije, a radi postizanja iznenađenja u čitatelja.
Ranjinin zbornik važan je kao svjedočanstvo renesansne kulture svakodnevice u Dubrovačkoj Republici prve polovice XVI. st. i početaka svjetovne književnosti na hrvatskom jeziku, a njegova je iznimna vrijednost prije svega ta što svjedoči o ranoj europeizaciji književnoga života u Dalmaciji te snažnoj sprezi kulture petrarkizma i domaće književne i folklorne baštine. Stoga se od samih početaka moderne hrvatske filologije i književne historiografije nalazio u središtu književnopovijesnih i jezičnopovijesnih istraživanja.
