Menčetić, Šišmundo (Šiško), hrvatski pjesnik (Dubrovnik, 27. II. 1457 – Dubrovnik, VI. 1527). Podrijetlom iz dubrovačke plemićke obitelji Menčetić, prezivao se i Vlahović, prema jednom ogranku obitelji. Školovan je u humanističkoj školi rodnoga grada. Ponajviše se bavio trgovinom i administrativnim poslovima; jedno vrijeme bio je knez na Šipanu, a 1521. i 1524. knez Republike. U sudskim arhivima često se spominje kao tužitelj, svjedok i optuženik, najčešće zbog prijeke naravi i okrutnosti prema ženama. Umro je u epidemiji kuge.
Uz Džoru Držića drži ga se najstarijim dubrovačkim svjetovnim lirikom, predstavnikom prve faze dubrovačkoga petrarkizma, pod snažnim utjecajem Francesca Petrarce (čije je stihove često varirao) i njegovih talijanskih nasljedovatelja u XV. st., premda je u njegovu opusu uočljiv i trag trubadurske lirike. Njegove su pjesme, njih oko 510, pretežito ljubavne, sačuvane u zasebnom rukopisu te unutar Ranjinina zbornika, zajedno s pjesmama Dž. Držića i nekoliko drugih pjesnika. Tematsko izvorište Menčetićevih pjesama uglavnom je petrarkističko – toposi prvoga susreta (Blaženi čas i hip, Zoviješe zora dan), zaljubljenih pogleda te opjevavanja ženske ljepote, udvaračkih pokušaja (s erotskim aluzijama), ljubavnih razočaranja, frustracija i sl., pri čemu je ženu doživljavao u kategorijama neoplatonizma. Uglavnom su ispjevane dvostruko rimovanim dvanaestercem, u jekavsko-štokavskom idiomu s ponešto ikavizama i čakavizama, uz čest autorski ili ženski akrostih. Dosta je pjesama i dulje, narativne forme, a u dvadesetak pjesama koje nisu ljubavne izdvaja se nekoliko satiričnih pjesama i ciklus od 11 pjesama posvećenih Isusu. U hrvatskoj književnoj kulturi Menčetić je ostao zapamćen kao jedan od najznačajnijih renesansnih lirskih pjesnika.