Držić, Džore, hrvatski pjesnik (Dubrovnik, 6. II. 1461 – Dubrovnik, 26. IX. 1501). Studij prava završio je najvjerojatnije u Italiji, a 1497. postao i svećenik. Sudjelovao je u raspravama koje su se vodile u dubrovačkome humanističkom krugu okupljenom oko J. Dragišića.
Držićev pjesnički opus, s onim Šišmunda (Šiška) Menčetića, označava početak prvoga petrarkizma, koji je potkraj XV. i početkom XVI. st. dominirao u talijanskoj lirici, izvan Italije, a ubrzo je poprimio i sveeuropski značaj. Držićeve pjesme sačuvane su u nekoliko rukopisa, od kojih je najpoznatiji Ranjinin zbornik, no opseg njegova opusa konačno je određen tek nakon pronalaska rukopisa s njegovim pjesmama u Dublinu početkom 1960-ih. Na osnovi tog rukopisa Josip Hamm priredio je 1965. prvo cjelovito izdanje Držićeva djela (Stari pisci hrvatski, knjiga 33). U njemu se nalazi stotinjak pjesama, od čega devetnaest dotad nepoznatih, i ekloga Radmio i Ljubmir, nepoznata do otkrića dublinskoga rukopisa. Definitivan opseg Držićeva opusa ne sadržava neke pjesme koje su mu ustrajno bile pripisivane (pjesme »na narodnu«, Odiljam se, moja vilo), pa se danas smatraju pjesmama nepoznata autorstva. Držić i Menčetić stvarali su pod utjecajima talijanskih pjesnika s kraja XV. st., tzv. kariteanskih petrarkista. Ipak, Držić je konzervativniji od svojih talijanskih suvremenika, u njegovu pjesništvu izostaju za kariteance karakteristična manira dosjetke, figuralni stil i izraženija senzualnost u tematiziranju ljubavi. Lirski subjekt Držićevih pjesama sklon je idealističkoj koncepciji muško-ženskog odnosa i povezivanju voljene žene s onostranim. Osnovne motivsko-tematske sklopove njegova kanconijera čine slavljenje gospoje, tužba zbog ljubavne boli, odvraćanje mogućih zaljubljenika od ljubavi, analiza ljubavnoga doživljaja, same ljubavi kao fenomena, njezine naravi i podrijetla.
Osim ljubavnih pjesama, koje čine većinu njegova opusa, Držić je napisao i nekoliko religioznih i misaonih, a religiozne motive nerijetko rabi i u ljubavnoj lirici. U njegovu opusu nagoviješteni su mnogi žanrovi bitni za kasniju hrvatsku književnost: autor je jedne protomaskerate (Gizdave mladosti i vi svi ostali), jedne humoristične poslanice, kao i prve, premda ne u dramskom obliku, među mnogobrojnim hrvatskim obradbama motiva robinje. Dvanaesteračka ekloga Radmio i Ljubmir, slobodan i znatno proširen prijevod djela Egloga pastorale talijanskoga pisca Baldassarea Tacconea, utemeljila je hrvatsku pastoralnu književnost.
