psihoanaliza (psiho- + analiza), skupina teorija i psihoterapijskih metoda, zasnovanih na stajalištu o utjecaju nesvjesnih mentalnih procesa na svjesne doživljaje i ponašanja te obilježja ličnosti. Utemeljio ju je 1890-ih Sigmund Freud (u početku surađujući s Josefom Breuerom), koji je, liječeći pacijentice od histerije, uvidio učinkovitost »terapije razgovorom«, potvrdivši kako psihičke poteškoće nisu posljedica »zlih sila«, kako se dotad smatralo, nego unutrašnjih duševnih sukoba, odn. psihički neprorađenih, mahom potisnutih poriva i želja, koji se osobito naziru, usprkos obrambenim mehanizmima, u spontanim jezičnim izričajima (slobodne asocijacije, omaške u govoru, zamuckivanja, snovi i dr.), te se otkrivaju u ponašanju pacijenta prema analitičaru, na kojega su skloni projicirati osjećaje usmjerene prema svojim roditeljima ili starateljima (transfer). Smatrajući je »dubinskom psihologijom«, predmet istraživanja koje seže do iskustava u najranijem djetinjstvu, Freud ju je početkom XX. st. proširio u obuhvatnu teoriju ličnosti, osnovu koje čine trodijelni model psihičke strukture (id, ego i superego), povezan s trima razinama mentalnoga (nesvjesno, predsvjesno i svjesno), kao i dvama temeljnim nagonima – k životu (Eros), koji vlada energijom libida, ključnim čimbenikom čovjekova psihoseksualnog razvoja (faza kojega uključuje i pojavu Edipova kompleksa), te k smrti (Thanatos), pod utjecajem kojega je poriv za destrukcijom – o suodnosu kojih ovisi psihička uravnoteženost pojedinca.
Uvažavajući Freudovu teoriju, osobito razvijenu u iznimno utjecajnom djelu Tumačenje snova (1899), psihoanalizu su prihvatili i drugi liječnici: prvo psihoanalitičko društvo s radom je započelo 1902. u Beču, 1908. u Salzburgu je održan prvi Međunarodni kongres psihoanalize, a 1910. osnovano je Međunarodno psihoanalitičko društvo.
Neki od njih pritom su izražavali oštra neslaganja s pojedinim Freudovim postavkama, napose teorijama libida i psihoseksualnoga razvoja, zbog čega su burno raskidali sa zajednicom psihoanalitičara, ne bi li se razvijali u drugim teorijskim smjerovima. Alfred Adler osnovao je smjer individualne psihologije (poznat i kao »adlerijanski« smjer), u sklopu kojega je, za razliku od Freuda i njegova biološkog determinizma, upozoravao na važnost širih socijalnih čimbenika pri čovjekovu razvoju, Carl Gustav Jung, Freudov dotadašnji miljenik, utemeljio je smjer analitičke psihologije (»jungovski« pristup), držeći kako na čovjeka ne utječu samo najranija iskustva, već se on može neprestano razvijati, posebice ako je u primjerenom doticaju s kolektivnim nesvjesnim (koje razlikuje od Freudova osobnog nesvjesnoga), a Otto Rank izbačen je iz zajednice nakon što je izvor neuroza pripisao traumi novorođenčetova odvajanja od maternice, a ne Freudovu stadiju Edipova kompleksa.
Na razvoj psihoanalize utjecali su i mnogi drugi psihoanalitičari (npr. Karl Abraham, Marie Bonaparte, Helen Deutsch), te su u dijalogu s Freudovim postavkama, nastajale pojedine teorijske škole. Jedna je od prvih tzv. ego-psihologija, ujedno i najdosljednije postfreudovska škola, osobito popularna u SAD-u od 1940-ih do 1960-ih, koja proučava ulogu ega unutar čovjekove psihičke strukture, a najznačajniji su predstavnici Freudova kći Anna, također pionirka dječje psihoanalize, Heinz Hartmann, Rudolph Loewenstein, Margaret Schönberger Mahler i Erik Erikson. Freudov bliski suradnik Sándor Ferenczi istraživanjima odnosa između majke, djeteta i naravi traume utjecao je pak na stvaranje tzv. teorije objektnih odnosa, predstavnici koje su Donald Winnicott, Ronald Fairbairn, Michael Balint te, napose, Melanie Klein, žestoka protivnica Anne Freud i začetnica »kleinijanskog« smjera u psihoanalizi (u kojem se istaknula Hanna Segal), koja je smatrala kako je predverbalni stadij čovjekova razvoja ključan za daljnje djelovanje nesvjesnoga. Ističe se i tzv. interpersonalna psihoanaliza, osobito usredotočena na utjecaj sociokulturnih odnosa na dobrobit pojedinca, kojoj pripadaju neofreudovci Harry Stack Sullivan, Karen Horney, Clara Mabel Thompson i Erich Fromm, ujedno predstavnik marksističke psihoanalize te, poput Wilhelma Reicha (sljedbenici kojega se nazivaju »reichijanci«), preteča kontrakulturnog i antipsihijatrijskoga pokreta 1960-ih. Javnu prepoznatljivost stekao je i Bruno Bettelheim.
Značajna je psihoanaliza Jacquesa Lacana, koji je, kritizirajući postfreudovske škole, reinterpretirao Freudove postavke u svjetlu strukturalističkih i poststrukturalističkih teorija diskursa, koncipiravši smjer koji okuplja velik broj teorijskih i praktičnih analitičara (»lacanovci«), od kojih su mnogi pridonijeli daljnjem razvoju niza disciplina, od antropologije i filozofije do teorije književnosti i filma (Alain Badiou, Julia Kristeva, Jacques-Alain Miller, Slavoj Žižek).
Od recentnijih smjerova ističu se intersubjektivna i relacijska psihoanaliza, usredotočene na odnos između analitičara i analizanda, kojih je istaknuti predstavnik Heinz Kohut, utemeljitelj psihologije sebstva, koja važnost polaže na empatiju i doživljaj analizandova »ja«.
U Hrvatskoj se psihoanaliza primjenjuje od 1928., kada je s radom započeo prvi hrvatski psihoanalitičar Stjepan Betlheim, osnivač ambulantnog odjela za psihoterapijsko liječenje neuroza u Neurološkoj i psihijatrijskoj klinici u Zagrebu (1953) te pionir psihoanalitičke edukacije, koja je u institucionalnom obliku međunarodno priznata od 2004.
Iako od samoga nastanka kontinuirano propitkivana pa i osporavana, psihoanaliza je tijekom XX. i XXI. st. postala ne samo raširena metoda liječenja psihičkih poremećaja, dijelovi koje su prisutni u raznim psihoterapijskim smjerovima, nego i svojevrsna paradigma mišljenja, koja je uvelike utjecala na razne oblike tumačenja društva, umjetnosti i književnosti.
