Klein [klạin], Melanie, austrijsko-britanska psihoanalitičarka (Beč, 30. III. 1882 – London, 22. IX. 1960). Iz Beča se 1909. s obitelji preselila u Budimpeštu, gdje je, pateći od depresije, 1914. započela terapiju psihoanalizom kod Sándora Ferenczija, koji ju je potaknuo na psihoanalitičko proučavanje njezino troje djece. Ustvrdivši da je dječja igra odraz nesvjesnih procesa, podjednako kao san i slobodne asocijacije u odraslih, osmislila je, tragom Freudovih zamisli, »tehniku igrom«. Psihoanalitičku je izobrazbu, nakon preseljenja u Berlin 1921., nastavila kod Karla Abrahama, koji je snažno utjecao na njezinu pretpostavku o važnosti nagona smrti na raniji razvoj djece. Zatečena njegovom preuranjenom smrću te obeshrabrena lošim odnosima i neprihvaćanjem u Berlinskome psihoanalitičkom udruženju (članica od 1923), na poziv Ernesta Jonesa 1926. trajno se nastanjuje u Londonu, gdje je uživala znatno veći ugled.
Njezine ideje, osobito razložene u knjigama Psihoanaliza djece (The Psycho-Analysis of Children, 1932) te Zavist i zahvalnost (Envy and Gratitude, 1957., hrvatski prijevod 1983), isprva su izazivale, zbog odstupanja od Freudove psihoanalize, koja se tada smatrala jedinim »ispravnim« teorijskim smjerom, velike prijepore: glasovit je njezin sukob s Freudovom kćeri Annom, također psihoanalitičarkom, zbog kojega se Britansko psihoanalitičko društvo (članica od 1926), razdijelilo 1944. na tri ogranka – kleinijanski, freudovski i srednji (nezavisni), što je bio presedan u povijesti takvih udruženja.
Protivno Freudu, smatrala je da superego nastaje prije razrješenja Edipova kompleksa, od dijela ega sačinjenog od predodžbi najranijih djetetovih objekata (primarni skrbnik, najčešće majka, odn. dijelovi njezina tijela, a potom otac i/ili drugi članovi obitelji), prožetih nagonima života i smrti. Nije podupirala Freudov čvrsto razgraničeni model psihičke strukture i psihoseksualnoga razvoja, već je osmislila teoriju o dvjema razvojnim psihičkim funkcijama (tzv. pozicijama), interakcija kojih čini temelj čovjekova duševnoga djelovanja: paranoidno-shizoidna pozicija (engl. paranoid-schizoid position), koja se oblikuje tijekom prvih mjeseci djetetova života te koju, kao odgovor na njegovu tjeskobu, obilježuje obrambeno cijepanje (engl. splitting) jastva i objekata (na »dobre« i »loše«), a potom i djelovanje »poželjnih« i »nepoželjnih« emocija prema objektima, te depresivna pozicija (engl. depressive position), koju odlikuje uvid kako su i »dobri« i »loši« objekti zapravo različiti aspekti istovjetnih osoba, pri čemu je primjereno nošenje s emocionalnom reakcijom na takav uvid nužno za postizanje osobnoga psihičkog sklada, ali i uravnotežena društva, temeljenog na uzajamnoj empatiji i razumijevanju, te izostanku štetnih idealizacija i obezvrjeđivanja drugih.
Znatno je utjecala na suvremenu psihijatriju i psihologiju, napose psihoterapiju djece, a osobito na razvoj tzv. teorije objektnih odnosa (Ronald Fairbairn, Michael Balint, Donald Winnicott, Wilfred Bion i dr.), koje se smatra začetnicom.
