Pascal [paska'l], Blaise, francuski filozof, matematičar, izumitelj i fizičar (Clermont, danas Clermont-Ferrand, 19. VI. 1623 – Pariz, 19. VIII. 1662). Kao dječak pokazivao je sklonosti prema matematici, pa mu je otac poklonio primjerak Euklidovih Elemenata, što je bio temelj njegova školovanja kao matematičara. Već sa 14 godina pratio je oca na sastanke društva Académie Mersenne, na kojima se upoznavao s filozofskim, prirodoznanstvenim i matematičkim dostignućima.
Sa 16 godina je na sastanku prikazao svoj rad koji je sadržavao niz teorema iz projektivne geometrije. Njegov prvi objavljeni rad bila je Rasprava o konikama (Essai pour les coniques, 1640). Za oca, koji se bavio obračunom poreza, izgradio je (1645) prvi mehanički stroj za računanje, nazvano Pascalina, slične konstrukcije kao mehanička računala iz 1940-ih. Tijekom života izgradio je pedesetak, sve boljih, inačica tog stroja.
Nakon razdoblja prijateljevanja s libertincima, priklonio se idejama jansenizma, te je 1656–57. pod pseudonimom Louis de Montalte objavio osamnaest Pisama provincijalcu (Les Provinciales, punim nazivom: Pisma što ih je Louis de Montalte napisao jednomu svojem prijatelju u provinciji i prečasnim ocima isusovcima u vezi s pitanjem morala i politike dotičnih otaca – Les Lettres escrites par Louis de Montalte à un provincial de ces amis et aux RR. PP. jésuites sur le sujet de la morale et de la politique de ces pères). U njima brani teološke postavke jansenista, stvorivši stilom elegantne ironije i klasicističke jednostavnosti remek-djelo žanra polemike. Kako mu je papa zbog razrađene kritike isusovaca zaprijetio ekskomunikacijom, nije se više upuštao u religiozne rasprave, već se posvetio filozofiji, matematici i fizici.
Godine 1647. započeo je mjerenja atmosferskog tlaka s pomoću barometra i otkrio da se s povećanjem nadmorske visine tlak snizuje (1648), te zaključio da je iznad atmosfere vakuum. Uveo je barometarsko mjerenje nadmorskih visina i otkrio načelo rada hidraulične preše. Otkrio je temeljni zakon hidrostatike (1653), koji se danas naziva Pascalov zakon. Proučavao je igre na sreću i u radu Geometrija slučajnosti (De Alea Geometriae, 1654) zasnovao je teoriju vjerojatnosti. Prije Gottfrieda Wilhelma Leibniza izveo je prvo parcijalno integriranje (1659), bavio se teorijom brojeva, infinitezimalnim računom i dr.
Pascalova je filozofska misao razvidna iz njegovih Misli (Pensées, 1670; punim nazivom Misli o religiji – Pensées sur la religion). To djelo obuhvaća 27 svežnjeva bilježaka i fragmenata pronađenih nakon njegove smrti, dijelova nedovršene Apologije kršćanske religije (Apologie de la religion chrétienne). Nasuprot Renéu Descartesu, Pascal smatra da se spoznaje materijalnoga svijeta ne mogu steći polazeći isključivo od materijalnih principâ: dok matematika i logika kao formalne znanosti postupaju deduktivno, tj. polazeći od općih pojmova, brojeva i relacija, pod koje se podvodi cjelokupna zbiljnost, fizika i druge iskustvene znanosti moraju počivati na eksperimentalnoj provjeri hipoteza. Tako stečeno znanje nije apsolutno i ne može se prikazati u nekom dovršenom sustavu vječno važećih zakona, nego se ono stalno prevladava novim spoznajama. Ljudsko je znanje stalno u razvoju, upućeno je na predaju i na otkrivanje novoga. Ono je motivirano težnjom za beskonačnošću, ali se postiže samo malim koracima, pri jasnoj svijesti o ograničenosti čovjekova uma. Um je izvor stalne sumnje, ali je upravo ta sumnja izvor novih traganja. Principi spoznavanja ne mogu se ni dokazati ni definirati. Oni dolaze iz srca, kategorije koja je za njega i metafora i filozofski koncept, te se ne shvaća kao mistični doživljaj ili osjećaj, nego kao ljudska sposobnost da se s one strane skeptičnoga uma prihvate ti izvorni principi. Um ne poznaje principe srca, on samo osjeća da postoje tri dimenzije u prostoru, da su brojevi beskonačni itd., te tek na temelju tih osjeta može dalje obavljati matematičke i logičke operacije. Duša ne može naći mir u beskonačnom traganju sumnjajućega uma za istinom, nego samo u predanosti srca istini objave i milosti. Zbog toga ni racionalna teologija ne može svoje opravdanje naći u srcu kao izvoru vjere. Kritizirajući dokaze o Bogu sv. Tome Akvinskoga, Pascal smatra da onaj tko vjeruje ne potrebuje nikakve racionalne dokaze o Bogu. Svojim mislima o strahu, neizvjesnosti, brizi, navici i dr. Pascal je znatno utjecao na filozofiju egzistencije, posebice na S. Kierkegaarda i M. Heideggera. Njegove su Misli ujedno vrhunski primjer aforističkog esejizma karakterističnoga za francusku kulturu XVIII. stoljeća; njima se Pascal potvrdio kao jedan od najistaknutijih klasicističkih moralista.
Po njem su nazvani mjerna jedinica za tlak paskal, računalni programski jezik PASCAL i planetoid (4500 Pascal).
Pascalov teorem pokazuje da se po dvije protustrane (12, 45; 23, 56; 34, 61) šesterovrha (1, 2, 3, 4, 5, 6) upisanoga u neku krivulju drugoga reda sijeku u točkama koje sve leže na jednom pravcu. Tomu je teoremu dualan Brianchonov teorem.
Pascalov trokut je shema izgrađena od binomnih koeficijenata 
U pojedinom retku nalaze se redom svi binomni koeficijenti ; k = 0, 1, 2, …, n, za neki određeni n. Svaki je od njih jednak sumi njemu lijevoga i desnoga broja iz prethodnoga retka, dok su prvi i zadnji uvijek jednaki 1. Taj je način određivanja binomnih koeficijenata bio poznat Kinezima već 1303. Na taj način omogućeno je izravno izračunavanje koeficijenata u razvoju bilo koje potencije binoma. (→ binomni poučak)
