obrambeni mehanizmi, u psihologiji, prema psihoanalitičkoj teoriji ličnosti, nesvjesni i automatski procesi kojima se osoba štiti od uznemirujućih iskustava, poriva, osjećaja i misli. Prema Sigmundu Freudu ego se štiti od društveno neprihvatljivih zahtjeva ida, odnosno nastoji uskladiti zahtjeve ida, superega i vanjske stvarnosti pri čemu njihovi međusobni sukobi mogu izazvati tjeskobu i psihičku nelagodu koje je, pomoću obrambenih mehanizama, moguće smanjiti ili razriješiti zadovoljavanjem tih zahtjeva u drukčijem obliku. Freud ističe funkciju ega, a njegova kći Anna Freud sustavno je razradila teoriju obrambenih mehanizama. U suvremenoj se psihologiji obrambeni mehanizmi proučavaju kao podsvjesne ili nesvjesne strategije suočavanja s emocionalnim stresom, tjeskobom i prijetnjama samopoštovanju te se smatraju normalnim načinima prilagodbe situaciji sve dok ne postanu dominantni obrasci ponašanja. Klasifikacije i popisi obrambenih mehanizama razlikuju se među teorijskim pristupima, najpoznatiji su eksternalizacija, identifikacija, intelektualizacija, kompenzacija, negiranje, obrnuta reakcija, premještanje, projekcija, racionalizacija, regresija, represija i sublimacija, a A. Freud dodala je i identifikaciju s agresorom kao poseban oblik obrane od vanjske opasnosti.
