Freud [frid], Anna, britanska psihoanalitičarka austrijskoga podrijetla (Beč, 3. XII. 1895 – London, 9. X. 1982). Kći Sigmunda Freuda. U Beču je, nakon položenoga učiteljskog ispita 1914., radila do 1920. kao nastavnica u djevojačkom liceju. Bliska s ocem, zarana je prisustvovala sastancima Bečkoga psihoanalitičkog društva, a od 1918. se pod njegovim vodstvom obrazovala za psihoanalitičarku. U psihoterapijskom radu najviše se posvetila djeci i mladima te je od 1925. predavala tehnike dječje psihoanalize u Bečkome psihoanalitičkom institutu. S Dorothy Burlingham i Evom Rosenfeld suosnovala je 1927. eksperimentalnu školu, gdje je radila do njezina zatvaranja 1932., a s D. Burlingham i Edith Jackson 1937. jaslice za djecu do dvije godine iz siromašnijih obitelji, istražujući rani dječji razvoj. Nakon Anschlussa, s obitelji je 1938. izbjegla u London te ondje, također s D. Burlingham, od 1941. suosnovala više institucija za zbrinjavanje i oporavak djece pogođene ratom, među ostalima 1951. Dječju terapijsku kliniku i edukacijski centar u Hampsteadu (danas Nacionalni centar za djecu i obitelji Anna Freud), koju je vodila od 1952. do smrti. Među prvima se bavila privrženošću te istraživala kako odvojenost od skrbnika utječe na dječji razvoj i mentalno zdravlje, upozorila je na to da se problemima u doživljavanju i ponašanju djece treba pristupiti ovisno o dobi, utemeljila je područje razvojne psihopatologije, a zapažena je i njezina razradba obrambenih mehanizama. Glavna djela: Uvod u tehniku dječje psihoanalize (Einführung in die Technik der Kinderanalyse, 1927), Ego i obrambeni mehanizmi (Das Ich und die Abwehrmechanismen, 1936) i Normalnost i patologija u djetinjstvu: procjene razvoja (Normality and Pathology in Childhood: Assessments of Development, 1965).
