Neruda [neru'δa], Pablo (pravo ime Neftalí Ricardo Reyes Basoalto), čileanski pjesnik (Parral, 12. VII. 1904 – Santiago de Chile, 23. IX. 1973). Jedan od najznačajnijih i najpopularnijih latinskoameričkih pjesnika XX. st., dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1971. Objavio je tridesetak knjiga, od kojih se ističu one ljubavne tematike (20 ljubavnih pjesama i jedna očajna, 100 soneta o ljubavi) te znamenita poema Sveopći spjev, osebujan prikaz južnoameričke mitologije, prošlosti i suvremenosti.
Početci i rana ljubavna lirika
Zarana ostavši bez majke, s ocem i pomajkom seli u Temuco na jug Čilea. Prvu pjesmu piše kao desetogodišnjak, a kao trinaestogodišnjak počinje objavljivati. Rane književne poticaje dobiva od pjesnikinje Gabriele Mistral, u to doba ravnateljice gimnazije koju je polazio. Zbog očeva neslaganja s njegovim pjesničkim pozivom, koji ga sve više obuzima, od 1920. objavljuje pod pseudonimom Pablo Neruda, vjerojatno prema češkome pjesniku Janu Nerudi (po nekima pak prema violinistici Wilmi Nerudi). U Santiago de Chile seli se 1921. da bi studirao francuski jezik i književnost, no studij ubrzo napušta posvećujući se književnosti.
Već mu prve objavljene pjesničke zbirke donose priznanje: zbirka Pjesme u suton (Crepusculario, 1923), u duhu neoromantičke i simbolističke poezije te iskustva hispanoameričkoga književnog modernizma, prožeta je elegičnom atmosferom, motivima rastanka od djetinjstva i rodnoga zavičaja te čežnjom za ljubavlju i ljepotom, dok se zbirkom Dvadeset ljubavnih pjesama i jedna očajna (Veinte poemas de amor y una canción desesperada, 1924), nadahnutom nesretnom mladenačkom ljubavlju, svrstao među najznačajnije pjesnike ljubavne poezije XX. st. U toj zbirci, jednoj od njegovih najčitanijih (s nekima od najpopularnijih ljubavnih stihova uopće, npr. Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove – Puedo escribir los versos más tristes esta noche), melankolična sutonska raspoloženja obuzimaju osamljenog, senzibilnog i zanesenog kazivača, koji ustrajno oživljava povezanost s voljenom ženom. Začudne, neočekivane, a istodobno suptilne metafore prate jednostavan i neposredan pjesnički izričaj, što ostaje zaštitnim znakom Nerudina prvoga stvaralačkog razdoblja.
Eksperimentalno razdoblje, diplomatska karijera, literarni angažman
Premda prepoznat kao jedan od najznačajnijih suvremenih čileanskih pjesnika, teško se nosio sa siromaštvom, osjećajem osamljenosti i teškoćama boemskoga života. Pošto je 1926. objavio jedini roman, pisan po narudžbi, Stanovnik i njegova nada (El habitante y su esperanza), zbirku pjesama u prozi Prstenovi (Anillos), u koautorstvu s čileanskim pjesnikom Tomásom Lagom, te eksperimentalnu, od onodobne kritike nepravedno zanemarenu poemu Pokušaj beskrajna čovjeka (Tentativa del hombre infinito) u 15 pjevanja, prihvatio je 1927. mjesto počasnoga konzula u Rangoonu, Burma (danas Yangon, Mjanmar). U Aziji ostaje do 1932., kao konzul i u Colombu, Bataviji (danas Jakarta) i Singaporeu, a 1933. odlazi za konzula u Buenos Aires. Te godine objavljuje središnje djelo druge, eksperimentalne faze stvaralaštva, zbirku Boravište na zemlji: 1925–31 (Residencia en la tierra: 1925–31), u kojoj zagonetnim, hermetičnim stilom i nadrealnim slikama izražava mračnu viziju osobne i kolektivne patnje. U toj zbirci tema samoće, prisutna donekle i u ranijim djelima, zadobiva filozofsku dimenziju, a osjećaji izgubljenosti, krize svijesti i tjeskobe postojanja, simptomi kozmičkoga procesa raspadanja i smrti, razrješuju se u humanističkome idealu služenja drugima. Drugo, prošireno izdanje zbirke u dva sveska (Boravište na zemlji: 1925–35 – Residencia en la tierra: 1925–35) objavljeno je 1935; u njem se nalazi glasovita pjesma Walking around.
U međuvremenu se u Španjolskoj, gdje je prvo konzul u Barceloni (od 1934), potom u Madridu (od 1935), intenzivno kreće u umjetničkim i intelektualnim krugovima te uređuje književni časopis Caballo verde para la poesía, ideji »čiste poezije« suprotstavljajući pojam »nečiste«, tj. poezije u stalnome dodiru sa stvarnošću. Osobito blisko prijateljstvo razvija s Federicom Garcíjom Lorcom (Oda Federicu Garcíji Lorci – Oda a Federico García Lorca); iskustvo Španjolskoga građanskog rata i Lorcina nasilna smrt potiču ga na društveno djelovanje. Pristaša španjolskih republikanaca, putuje Španjolskom i drugdje tražeći za njih potporu, a 1937. objavljuje zbirku Španjolska u srcu: himna slavi naroda u ratu (España en el corazón: himno a la glorias del pueblo en la guerra), kojom najavljuje treću stvaralačku fazu, obilježenu naglaskom na društvenoj ulozi poezije i, povremeno izrazitim, ideološkim laudama. Iste godine privremeno povučen iz diplomatske službe, od 1939. u Parizu je konzul s posebnom zadaćom organiziranja dolaska španjolskih republikanaca u Čile, a 1940–43. generalni je konzul u Ciudad de Méxicu. Nakon povratka u Čile aktivno se uključuje u politički život, 1945. izabran je za senatora uz podršku Komunističke stranke, kojoj ubrzo i formalno pristupa. Na čileanskim predsjedničkim izborima podupire Gabriela Gonzálesa Videlu, no nakon što se ovaj okrenuo protiv ljevice, Neruda reagira žestokim govorom u senatu, u naslovu Optužujem (Yo acuso!) aludirajući na Émilea Zolu. U to doba objavljuje treći, završni dio ciklusa Boravište na zemlji naslovljen Treće boravište: 1935–45 (Tercera residencia, 1935–45, 1947). Izbačen 1948. iz senata, neko se vrijeme skrivao kako bi izbjegao uhićenje, a u veljači 1949. napušta Čile, prema legendi prelazeći Ande noću na konju, s rukopisom poeme Sveopći spjev u bisagama.
Sveopći spjev
Objavljen za Nerudina egzila 1949–52., tijekom kojega je puno putovao (SSSR, Poljska, Madžarska, Meksiko, Italija i dr.), Sveopći spjev (Canto general, 1950., u dva različita izdanja, s ilustracijama Diega Maríje Rivere i Davida Alfara Siqueirosa) epska je poema o mitologiji i povijesti južnoameričkoga kontinenta, od doba Inka i španjolskih osvajača (konkistadori) do aktualne društvene i političke zbilje XX. st. Na poemi je Neruda počeo raditi 1940-ih, pojedini su dijelovi isprva objavljivani u časopisima, a Spjev o Čileu (Canto general de Chile) tiskan je već 1943. u nekomercijalnom izdanju. Veći dio napisan je 1948., dok se Neruda skrivao u Valparaísu.
Središnja je tema poeme borba potlačenoga naroda za slobodu. Sastoji se od 15 pjevanja (ukupno 15 000 stihova), a spojem lirskog i epskog izričaja obrađuje glavne latinskoameričke mitologeme, povijest i legende, osvajače i osloboditelje, krajolik, floru i faunu. U uvodnome pjevanju Ljubav Amerika (Amor América) dana je slika pretkolumbovske Amerike, drugo pjevanje Visine Machu Picchua (Alturas de Machu Picchu), napisano 1943., nakon Nerudina posjeta gradu Inka u Andama, epskom širinom pripada vrhuncima cjelokupnoga njegova opusa.
Poema Sveopći spjev zauzima posebno mjesto i u svjetskoj poeziji; u njoj mrtvi predci, narod i kontinent progovaraju pjesničkom vizijom i proročkom intonacijom, srodnim onima Walta Whitmana, koji je Nerudi bio velikim nadahnućem. Smatrana simbolom težnji čileanskoga naroda i svojevrsnim nacionalnim epom, a od mnogih i »Biblijom Latinske Amerike«, ta je poema dodatno potvrdila njegov status jednog od najznačajnijih modernih latinskoameričkih pjesnika.
Povratak u Čile i ostala djela
Nakon što je politička situacija postala povoljnijom, vratio se 1952. u Čile te izgradio kuću na Isli Negri. Te godine objavljuje zbirku Kapetanovi stihovi (Los versos del capitán), nadahnutu ljubavlju prema supruzi Matilde Uruttia. Njoj je posvetio i zbirku ljubavnih stihova Sto ljubavnih soneta (Cien sonetos de amor, 1959), jedno od svojih najčitanijih djela. Vrativši se jednostavnijem izrazu objavljuje knjige oda (Elementarne ode – Odas elementales, 1954; Nove elementarne ode – Nuevas odas elementales, 1956; Treća knjiga oda – Tercer libro de las odas, 1957), te djela koja tematiziraju putovanja i povratak u domovinu (Plovidbe i povratci – Navegaciones y regresos, 1959), što zajedno čini četvrtu fazu njegova stvaralaštva.
Nakon što je na čileanskim predsjedničkim izborima 1970. podupro Salvadora Allendea Gossensa, on ga je nakon pobjede imenovao veleposlanikom u Parizu (1971–72). Teško bolestan, vratio se u Čile te umro sljedeće godine pod nerazjašnjenim okolnostima, nekoliko dana nakon vojnoga udara.
U posljednjem je desetljeću života objavio mnogobrojne, žanrovski raznorodne knjige, među ostalim pjesničke zbirke Kuća u pijesku (Una casa en la arena, 1966), Smak svijeta (Fin del mundo, 1969) i Kamenje s neba (Las piedras del cielo, 1970), poetsko autobiografsko djelo Spomen na Islu Negru (Memorial de Isla Negra, I–V, 1964), na koje se nadovezuje postumno objavljena knjiga sjećanja Priznajem da sam živio (Confieso que he vivido, 1974), dojmljiv prikaz uzbudljiva intelektualnog i političkog života.
Recepcija u Hrvatskoj
Nakon ranih prijevoda Nerudine poezije na hrvatski 1956. u Antologiji svjetske lirike, osobito je popularan bio 1960-ih, kada je objavljena knjiga izabranih pjesama Tijelo žene (prijevodi Zvonimira Goloba, Nikole Milićevića i Nikole Viskovića). U cijelosti su potom prevedene samo najpopularnije ljubavne zbirke (20 ljubavnih pjesama i jedna očajna, 100 soneta o ljubavi), dok su ostala djela fragmentarno prevođena i okupljena u desetak knjiga izabranih pjesama (Pjesme ljubavi i nade, Pjesme o ljubavi i samoći, Pjesme / Poemas, i dr.). Uz Goloba i Milićevića popularizaciji su njegova pjesništva u Hrvatskoj znatno pridonijeli Milivoj Telećan, Boris Maruna te Jordan Jelić. Potonji je 2004., u povodu stogodišnjice Nerudina rođenja, priredio knjigu Život i djelo Pabla Nerude.
