Milićević, Nikola, hrvatski književnik i prevoditelj (Zvečanje kraj Omiša, 27. XI. 1922 – Zagreb, 1. III. 1999). Diplomirao je 1953. jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965. doktorirao tezom o Vladimiru Čerini. Radio je kao novinar, lektor, lektor hrvatskog jezika u Bordeauxu i profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1955–88). Bio je član uredništva časopisa Krugovi (1952–58). Redoviti član HAZU-a bio je od 1992. Dobitnik je nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1998) i Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1994).
Prvu zbirku (dječjih) pjesama objavio je 1952 (Zlatna grana), a generacijski nastupio 1953. zajedničkom zbirkom Pod ravnodušnim zvijezdama sa Slobodanom Novakom i Vlatkom Pavletićem. Zbirke Obećanja žute zore (1956) i Snijeg i crna ptica (1964) obilježile su ga kao pjesnika određenoga zavičajnom tematikom. I zbirke Prah zemaljski (1974), Nepovrat (1984) i Pjesme iz tišine (1994) objavio je u širim vremenskim rasponima, postupno izgradivši dosljednu poetiku, koja ga je učinila prepoznatljivim imenom hrvatskog pjesništva druge polovice XX. st., a koju određuju prožetost tradicionalizma i suvremenosti, klasične kulture i pučke mediteranske baštine, melankolije i egzistencijalne tjeskobe. Sličan senzibilitet očituje se u njegovu prijevodnom radu, usmjerenome većinom na prepjeve i antologije (Antologija svjetske ljubavne poezije, 1968; Zlatna knjiga španjolske poezije, 1972; Antologija evropske lirike od srednjeg vijeka do romantizma, 1974; Izabrani prepjevi, 1997). Prevodio je s engleskoga, francuskoga, latinskoga, portugalskoga, ruskoga, talijanskog, a napose sa španjolskog jezika. Posebno se izdvajaju njegovi prepjevi Federica Garcíje Lorce i biblijske Pjesme nad pjesmama (1965). Pisao je i autobiografske, memoarske, dnevničke i putopisne zapise te kritike, eseje i rasprave; za Povijest svjetske književnosti napisao je pregled španjolske i hispanoameričke književnosti (knjiga 4, 1974).