Mosinger, Franjo, hrvatski fotograf (Zagreb, 26. I. 1899 – Zagreb, 14. I. 1956). Započevši svoj opus u poetici piktorijalizma i tradiciji atelijerske produkcije, u razdoblju između svjetskih ratova kreativno je prihvatio avangardne umjetničke i tehnološke inovacije te ih unio u hrvatsku fotografiju.
Rano razdoblje djelovanja
Sin fotografa i filmskoga poduzetnika Rudolfa, pohađao je fotografsku školu (Graphische Lehr und Versuchanstalt) u Beču 1913–16., a potom studij arhitekture koji je prekinuo nakon očeve smrti, vrativši se 1918. u Zagreb gdje preuzima obiteljski fotografski atelijer. Isprva u duhu piktorijalizma snima pejzaže i romantične gradske vedute, nerijetko u plemenitim fotografskim tehnikama (Vidikovac na Strossmayerovu šetalištu, 1922; Divona – Sponza u Dubrovniku i Kamenita vrata, 1926) te portrete koje je katkad retuširao bojom u tehnici pastela (Vlada Heršak, 1923; Isidor Kršnjavi, 1924). Istodobno veristički prikazuje likove siromaha (Prva cigareta i Prosjak s ulice, 1921), najavljujući kasnije zanimanje za socijalne teme. Kao suprug glumice Mile Mosinger-Popović kretao se u kazališnim krugovima te snimio mnogobrojne portrete glumaca i glumica, pod utjecajem filmskoga kadriranja koristeći se krupnim planovima te neobičnim kutovima snimanja i izrezima formata (Ita Rina, 1928), a fotografirao je i Josephine Baker prigodom njezina posjeta Zagrebu 1929. Atelijer je 1931. prodao fotografkinji Antoniji Kulčar (Foto Tonka) te 1932. otvorio novi, a 1935–38. je u Beogradu držao atelijer i radio kao urednik za fotografiju u novinama Vreme.
Zreli opus: »nova stvarnost« i socijalna fotografija
Pod dojmom izložbe Film und Foto (Stuttgart 1929), koja je gostovala u Zagrebu 1930., napušta piktorijalizam, odbacujući retuširanje i namještene poze, te se priklanja avangardnim idejama. Fotografira predmete svakodnevne uporabe, postižući perspektivnim skraćenjem i distorzijom prostora sugestivnu monumentalnost, dok naglašene sjene upućuju na utjecaj ekspresionističkoga filma (Hanukija, 1930). U nekim radovima približio se dadaizmu, nadrealizmu i konstruktivizmu. Njegovim fotografijama iz prve polovice 1930-ih najsnažniji biljeg dala je poetika i motivika nove stvarnosti, a izraz je gradio oslanjajući se na ideje Bauhausa i fotografski rad Lászla Moholy-Nagya i Alberta Renger-Patzscha. Snimao je uvećane detalje iz prirode (Studija cvijeta, oko 1931), iznimnom jasnoćom prikaza, sklonošću detalju i zanimanjem za tvarnost postižući ravnotežu dokumentarnosti i umjetničke transformacije. Osim lica (Portret Maksimilijana Vanke, 1932) fotografirao je i ruke, koje motivski osamostaljuje kao nositelje psihološkog intenziteta, ali i izrazita likovnoga potencijala (Ruke i Ruke tipkačice, 1929). Prizorima rada priklonio se socijalnoj struji koja je prevladavala hrvatskom likovnošću 1930-ih (Ložači, oko 1932), a snimkama novog urbanog krajolika bilježio je procese urbanizacije, industrijalizacije i konzumerizma (Izlog, 1929; Ilica u noći, 1930; Jelačićev trg u Zagrebu, do 1933), katkad iz neočekivano ekstremnih gornjih kutova (U kavani Corso, 1932). Snimao je drvene rešetkaste konstrukcije i detalje mehaničkih strojeva (Drveni stupovi, oko 1930; Osovina tvornice, do 1932), repetitivnošću oblika postižući estetizaciju tehnike u skladu s poetikom nove stvarnosti. Aranžiranjem svakodnevnih predmeta u neočekivanim odnosima nastaju fotografije simboličkog potencijala, poput prikaza sata i mrtvačke glave kao metafore prolaznosti (Studija, oko 1930), dok je slika Užas (1933), na kojoj vojnička čizma gazi krhke porculanske glave razbijenih lutaka, sugestivna kritika nacizma i militarizma.
Kasnija djela
U Zagrebu je 1938–46. držao atelijer »Cinema« (i radnju). Za II. svjetskog rata sudjeluje u partizanskome pokretu (pod imenom Slobodan Antunović). Vodio je fotografsku sekciju Agitpropa CK KPH u Otočcu, a 1943. stvara fotografski dnevnik u kojem kombiniranjem fotografija iz partizanskoga života i popratnih dnevničkih bilježaka donosi intiman prikaz rata u obliku fotoromana. Ranjen 1944., za liječenja u Italiji stvara album političkih karikatura te albume Bolesnici sobe br. 22 i Medicinari u Grumu. Od 1945. do 1953. zaposlen u Odjelu za štampu Predsjedništva Vlade NR Hrvatske u Zagrebu, vodi fotografski tečaj za vojne invalide, a u kasnijem radu snima portrete radnika i mehanizaciju, slijedeći duh socijalističkog realizma (Udarnik, 1945; Lučka dizalica, 1947; Alat trudbenika i Zamašnjaci, 1948), te portrete (Portretna studija kroz staklo, 1947; Portret s bistom Maksima Gorkog, 1948). Jedini je hrvatski fotograf koji je u međuraću redovito održavao samostalne izložbe. Sklon eksperimentu i tehnološkim inovacijama, jedan je od pionira fotomontaže (plakat samostalne izložbe Lice Zagreba, 1932) i fotograma u Hrvatskoj (Fotogram kotačića ure, do 1933), a postavio je i prvu kabinu s automatskim fotografskim aparatom u Zagrebu (Fotomaton, 1930). Bio je suradnik i urednik za fotografiju u revijama Cinema (1927–41) i Kulisa (1927–35), gdje je vodio i rubriku Fotoamater za koju je napisao glavninu tekstova (fotografske kritike, tekstove s praktičnim savjetima i dr.). Pedagoškim i publicističkim radom te javnim predavanjima i natječajima intenzivno je radio na popularizaciji fotografije kao umjetnosti i integralnog dijela kulturnoga života te dao važan poticaj razvoju hrvatske fotografije.
