struka(e): teorija književnosti | likovne umjetnosti

nova stvarnost (njemački Neue Sachlichkeit [niə za'xlikait]).

1. Smjer u njemačkom slikarstvu i grafici koji se oko 1922. pojavio kao reakcija na ekspresionizam i apstrakciju. Premda je težio za revalorizacijom objektivnih oblika i trodimenzionalne stvarnosti, smjer se kod pojedinih slikara manifestirao različito. Najznačajniji slikari bili su O. Dix (Portret novinarke Sylvije von Harden, 1926), G. Grosz (Stupovi društva, 1926) i M. Beckmann (Trapez, 1923), autori grubih društvenokritičkih, satiričnih i fantazmagoričnih kompozicija. Slikari Alexander Kanoldt, Georg Schrimpf, Georg Scholz i Carlo Mense nastojali su što vjernije prikazati objekt i osvijetliti ga tako da se dobije privid irealnoga i vizionarskoga (→ magični realizam). Nova stvarnost se nakon 1930. pretvorila u formalistički akademizam, koji je prihvatio nacistički režim. Likovne koncepcije nove stvarnosti našle su svoj izraz u arhitekturi i proizvodima primijenjene umjetnosti.

2. Književni pokret u Njemačkoj 1920-ih, koji je radikalno odbacivao izražajne metode ekspresionizma videći u njima lažnu osjećajnost i bijeg od stvarnosti, a tražeći jednostavan izraz i povratak neposrednoj stvarnosti. To je dovodilo do prevlasti sadržaja iz svagdašnjice nad umjetničkim oblikom, što se osobito ogledalo u prozi, koja je poprimala i značajke znanstvene rasprave, istraživačkoga teksta i dokumentarnog izvješća. Pokret su u drami zastupali F. Bruckner i B. Brecht, u lirici E. Kästner, a u prozi H. Kesten, E. M. Remarque, L. Renn, A. Zweig i dr.

Citiranje:

nova stvarnost. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 26.11.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/nova-stvarnost>.