Madžarska (Magyarország), država u srednjoj Europi; obuhvaća 93 030 km². Na sjeveru graniči sa Slovačkom (duljina granice 677 km), na istoku s Ukrajinom (103 km) i Rumunjskom (443 km), na jugu sa Srbijom (151 km) i Hrvatskom (355 km), na jugozapadu sa Slovenijom (102 km), a na zapadu s Austrijom (366 km).
Prirodna obilježja
Madžarska obuhvaća veći dio srednjega Podunavlja, Panonsku zavalu, koju sa zapada okružuju Istočne Alpe, a sa sjevera i istoka Karpati. Panonska zavala razvila se tijekom mezozoika i kenozoika na kristaličnoj podlozi, koju pokrivaju različite naslage (morske, riječne, jezerske i eolske), od paleozojskih do kvartarnih (kenozoik). Nizine i ravnice do 200 m visine obuhvaćaju 84% teritorija Madžarske, pobrđa do 400 m visine 14%, a gorja samo 2%. Gotovo polovicu Madžarske zauzima golema nizina Alföld, između Dunava i planinskog okvira na sjeveru, istoku i jugoistoku; prekrivena je riječnim (pijesci) i eolskim (prapor) sedimentima. Madžarsko sredogorje, koje se pruža od jugozapada prema sjeveroistoku, nalazi se u sjevernom dijelu Madžarske. Sastoji se od Bakonjske šume (madžarski Bakony; 709 m), Verteške gore (Vertés; 480 m) i Pilisa (757 m), koji zajedno čine Dunántúlsko gorje, te od planina Börzsöny (939 m), Mátra (Kékes, 1014 m; najviši vrh Madžarske) i Bükk (959 m) odvojenih Dunavom, koje čine Sjeverno madžarsko sredogorje. Građeno je pretežito od paleozojskih i mezozojskih naslaga i od vulkanskih stijena. Između Dunava na sjeveru, Bakonjske šume na jugoistoku i podgorja Istočnih Alpa na zapadu pruža se Mali Alföld (Kisalföld; 150 do 200 m apsolutne visine), kroz koji protječe rijeka Rába s pritocima. Jugozapadni dio Madžarske, između Dunava na istoku, Drave na jugu, podgorja Istočnih Alpa na zapadu i Bakonjske šume na sjeveru, brežuljkast je ravnjak (do 300 m) pokriven praporom, na kojem se izdiže gora Mecsek (682 m), građena od trijaskih i krednih naslaga.
Klima je umjereno kontinentalna s godišnjom amplitudom temperature od 20 do 24 °C. Kontinentalnost klime dolazi jače do izražaja u istočnom dijelu Madžarske. Srednja siječanjska temperatura iznosi u zapadnom dijelu (Balatonfüred) –1 °C, a u istočnom dijelu (Debrecen) –3,8 °C. Srednja minimalna temperatura iznosi na zapadu od –20 do –23 °C, a na istoku –28 °C. Srednja je srpanjska temperatura na zapadu (Sopron) 20 °C, a na istoku (Kalocsa) 22,4 °C. Maksimalne temperature iznose na sjeverozapadu 35 °C, a na jugoistoku (Szeged) 39 °C. Godišnja je količina oborina na istoku 200 do 480 mm, u srednjem dijelu Alfölda 470 do 550 mm, a u jugozapadnom dijelu oko 900 mm. Najviše je oborina na početku ljeta (lipanj).
Cijela riječna mreža Madžarske pripada porječju Dunava (madžarski Duna), koji protječe po sredini zemlje, od sjevera prema jugu, u duljini od 417 km. Istočni dio Madžarske pripada porječju Tise (596 km u Madžarskoj), glavnoga pritoka Dunava. Zapadnim dijelom Madžarske protječe Rába, a na jugu, duž granice s Hrvatskom, Drava. Madžarske rijeke imaju malen pad, niske obale, plitko korito i znatna kolebanja vodostaja (visok vodostaj u proljeće i na početku ljeta, a nizak od kraja ljeta do proljeća). Za jakih zima led se drži na rijekama više od dva mjeseca. U mnogim je krajevima provedeno umjetno natapanje. Najveće je jezero Balaton (Blatno jezero, 594 km²); s Dunavom je povezano kanaliziranom rijekom Sió. Na sjeverozapadu Madžarskoj pripada oko 1/4 Nežiderskoga jezera (madžarski Fertő-to).
Prirodna vegetacija izmijenjena je gotovo potpuno. U Alföldu je vegetacija stepska; najbolje uspijeva pšenica i kukuruz. U Malom Alföldu i u jugozapadnom dijelu prvotna vegetacija listopadnih šuma znatno je uništena. U Madžarskom sredogorju listopadne šume (hrast, bukva) i pašnjaci pokrivaju veće površine; južni su pristranci zasađeni vinovom lozom.
Stanovništvo
U Madžarskoj živi 9 937 628 st. prema popisu 2011. odnosno 9 908 798 prema registru stanovništva za 2013., ili 106 st./km² (2011). Naseljenost unutar države neravnomjerna je; najgušća je u industrijski razvijenom području središnje i sjeverne Madžarske (2011., županija Pest, 191 st./km²; Komárom-Esztergom, 134 st./km²), a najrjeđa u južnom, poljoprivrednom području (županija Somogy, 52 st./km²; Tolna i Bács-Kiskun, 62 st./km²). Stanovništvo je etnički homogeno; Madžari čine 93,5% (2011) stanovništva. U Madžarskoj živi i 315 583 Roma, osobito u sjeveroistočnom dijelu zemlje. Od ostalih naroda najbrojniji su (popis 2011) Nijemci (185 696), Rumunji (35 641; na istoku), Slovaci (35 208; naseljeni osobito na sjeveru Madžarske), Hrvati (26 774; najviše na jugozapadu i sjeverozapadu zemlje), a ima i Srba, Ukrajinaca, Slovenaca i dr. Stranaca je 141 357 (2013), naviše državljana Rumunjske (34 795), Njemačke (17 418), Kine (11 504) i Ukrajine (10 849).
Oko 2,2 milijuna Madžara živi izvan matične zemlje kao dijaspora; najviše ih je u SAD-u, Kanadi i Njemačkoj. Kao manjina najbrojniji su u Rumunjskoj (oko 1,2 milijuna pripadnika), Slovačkoj (0,5 milijuna), Srbiji (Vojvodini) i Ukrajini. Službeni je madžarski jezik. Stanovnici su pretežito katolici (38,9%, 2011), te protestanti (13,8%, pretežito kalvinisti), a ima i židova (0,1%), pravoslavaca, grkokatolika i dr.; nereligiozno je 18,2%, a nije se izjasnilo 27,1% stanovništva.
Od II. svjetskog rata (9 204 799 st., 1949) do 1980. godine (10 709 463 st.) broj stanovnika Madžarske povećavao se, da bi se od 1981. počeo smanjivati; u razdoblju 1980–89. pad broja stanovnika iznosio je 0,32% godišnje, a 2001–11. godine pad je iznosio 0,24% godišnje. To je posljedica uglavnom negativnoga prirodnog priraštaja (čak –3,9% u 2012; među najnižima u Europi) i useljivanja (od 2001. do 2011. u Madžarsku se uselio 148 600 osoba više nego što ih se iselilo). Natalitet je nizak i iznosi 9,1‰ (2012), a mortalitet je visok, 13,0‰; smrtnost je dojenčadi 4,9‰. Negativan prirodni priraštaj ima za posljedicu i starenje populacije; u dobi je do 14 godina 14,6%, od 15 do 64 godine 68,4%, a od 65 i više godina 17,0% stanovništva (2011). Očekivano trajanje života za žene rođene 2012. god. iznosi 78,4 godine, a za muškarce 71,4 godine. Od 4 353 400 ekonomski aktivnih stanovnika nezaposleno je 10,9% (2012). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 5,2%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 27,3%, a u uslužnim djelatnostima 67,5% zaposlenih (2012). Glavna su sveučilišta u Budimpešti (osnovano 1635), Debrecenu (1912), Pečuhu (1367) i Szegedu (1872). U gradovima živi 69,7% stanovništva (2012). Glavni je i najveći grad Budimpešta (madžarski Budapest) s 1 735 711 st. (2013). Ostali su veći gradovi (2013): Debrecen (204 333 st.), Miskolc (162 905 st.), Szeged (161 837 st.), Pečuh (madžarski Pécs, 147 719 st.), Győr (128 567 st.), Nyíregyháza (118 185 st.), Kecskemét (111 863 st.), Székesfehérvár (99 247 st.), Szombathely (77 547 st.).
Gospodarstvo
Tijekom 1990-ih Madžarska je liberalizirala socijalističku državnu privredu i prešla u tržišnu ekonomiju u kojoj su strani ulagači preuzeli većinske vlasničke udjele u bankarstvu, osiguranju, trgovini i vodećim poljoprivrednim i industrijskim kompanijama. Istodobno je ostvaren velik zaokret u vanjskoj trgovini (do tada je udjel Sovjetskoga Saveza, Čehoslovačke, Poljske i Rumunjske iznosio i do 85%); od 1996. većinu vanjske trgovine Madžarska ostvaruje sa zemljama Europske unije. Početkom 2000-ih pojedine madžarske kompanije počele su s izravnim ulaganjem u Slovačkoj, Hrvatskoj, Rumunjskoj i Srbiji. Sporazum o pristupanju Europskoj uniji Madžarska je potpisala 2003 (formalno članstvo počelo je 1. V. 2004). Od 1990. do početka 2004. strani su ulagači privatizacijom državnih kompanija i novim ulaganjima izravno plasirali oko 24 milijarde USD. Vrijednost BDP-a uvećana je s 47,2 milijarde USD (2000) na 158,1 milijardu USD (2008). Potom je slijedio pad ekonomskih aktivnosti, pa je BDP 2017. iznosio 141,5 milijarda USD, a 2018. je 157,8 milijarda USD; BDP po stanovniku je oko 16 150 USD (2018). U sastavu BDP-a (2017) najveći je udjel uslužnoga sektora (oko 70%), a slijedi industrijski (26%) i poljoprivredni (4%). U poljoprivrednoj su ponudi žitarice (pšenica, kukuruz), suncokret, povrće i voće, živa stoka, riba i dr. U industrijskoj i rudarskoj ponudi prevladavaju boksit, ugljen, metalurgija, strojevi i oprema, hrana, farmaceutski proizvodi, kemikalije, motorna vozila i preradba nafte, a u uslužnome sektoru vodeće su strane trgovačke kompanije, turizam, bankarstvo i osiguranje. Iz vlastite nuklearne elektrane (Paks) osigurava oko 17% energetskih potreba (2017), koje se većim dijelom (oko 60%) podmiruju uvozom plina i nafte, uglavnom iz Rusije. Vrijednost izvoza 2017. bila je 98,7 milijarda USD, a uvoza 96,3 milijarde USD. Izvozi pretežno vozila i strojeve te industrijsku opremu, električne uređaje, farmaceutske proizvode, hranu, gorivo i dr. U uvozu prevladavaju vozila i njihovi dijelovi, strojevi i oprema, elektronika, kemikalije, metali, nafta, plin i dr. Sa zemljama Europske unije 2017. ostvaruje najveći dio izvoza (81,2%) i uvoza (76,1%); prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Njemačka (28%), Rumunjska (5,4%), Italija (5,2%) i Austrija (5%), dok najviše uvozi iz Njemačke (27%), Austrije (6,5%), Kine (6,1%) i Poljske (5,6%). Stopa nezaposlenosti smanjena je s približno 11% (2010) na 3,4% (2019). Veličina je javnoga duga 66,3% BDP-a (2019).
Promet
Kroz Madžarsku prolazi nekoliko međunarodnih željezničkih pruga, koje povezuju srednju i sjevernu Europu s istokom i jugoistokom (Ukrajina, Rumunjska). Budimpešta je glavno i najveće čvorište željezničke mreže, koja iznosi 7893 km (2010), od čega je 2948 km elektrificirano. Duljina je cestovne mreže 31 692 km (2012); na autoceste otpada 1515 km (2011). Duljina plovnih putova iznosi 1587 km (2009); plovne su rijeke Dunav i Tisa. Kao glavna prometna magistrala Dunav ima veće značenje za međunarodni (tranzitni) promet (glavno je pristanište Csepel/Budimpešta), a Tisa za unutrašnji. Glavna je budimpeštanska međunarodna zračna luka Ferenc Liszt (prije Ferihegy, promet 8,9 milijuna putnika, 2011).
Novac
Novčana je jedinica forinta (Ft; HUF); 1 forinta = 100 filléra.
Povijest
Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnje Madžarske mogu se pratiti od paleolitika i mezolitika. U neolitiku se na tlu Madžarske razvilo nekoliko izrazitih kulturnih skupina s fino ukrašenom keramikom: kultura linearno-trakaste keramike, köröška kultura, bükkska kultura i potiska kultura. Prijelaz na brončano doba obilježavaju tragovi badenske i bodrogkereszturske kulture, te kulture zvonolikih vrčeva i zókske kulture, koja je najuže povezana s vučedolskom kulturom. Brončano doba na tlu današnje Madžarske obilježava bogatstvo i raznolikost nalaza (osobito ostava). Oni obuhvaćaju keramiku, bogato ukrašenu urezanim, inkrustiranim i plastičnim ornamentima, nakit (ogrlice, narukvice, ukrasni privjesci, igle, ukrasne pločice), oružje i oruđe, glinenu životinjsku plastiku (Hatvan) i dr. Po jednom od najvećih naselja (Tószeg), madžarsko se brončano doba naziva tószegskom kulturom, unutar koje se redovito razlikuju četiri razvojne faze. Potkraj brončanog i početkom starijega željeznog doba na područje današnje Madžarske naselila su se panonska plemena, koja su donijela utjecaj halštatske kulture. Zahvaljujući utjecaju nositelja kulture polja sa žarama, u VIII. st. pr. Kr. završilo se etničko oblikovanje panonskih plemenskih skupina. Od VI. do IV. st. pr. Kr. u istočnim su se područjima zemlje nastanili Skiti (grobni nalazi). U mlađe željezno doba, nakon snažnog i utjecajnoga prodora Kelta u Panoniju potkraj V. ili početkom IV. st. pr. Kr., dio se panonskih plemena stopio s novopridošlim stanovništvom u novu etničku zajednicu. S pojavom Kelta cijelo je područje današnje Madžarske postupno došlo pod vrlo jak utjecaj latenske kulture. Najistaknutiji predstavnici keltskih plemenskih zajednica bili su Boji, Eravisci, Azali i dr.
Rimljani su nakon Batonskoga rata (6–9) pokorili sva panonsko-keltska plemena na području današnje Madžarske te postavili granicu svoje države na Dunavu. Godinu dana poslije, na području današnje Madžarske i sjeverne Hrvatske osnovali su provinciju Panoniju (Pannonia) sa središtem u Ptuju (Poetovio). Takvu upravnu podjelu Rimljani su zadržali sve do rimskoga cara Trajana, koji je 107. podijelio do tada jedinstvenu provinciju Panoniju na dvije nove provincije: Gornju Panoniju (Pannonia Superior) sa središtem u Petronell-Carnuntumu i Donju Panoniju (Pannonia Inferior) sa središtem u Budimpešti (Aquincum). Općom upravnom reformom, a u slučaju Panonije i zbog porasta stanovništva te vojnih pritiska nerimskih naroda na granicu, car Dioklecijan je 297. dvije Panonije podijelio na četiri nove, od kojih su se dvije nalazile na području današnje Madžarske – Prva Panonija (Pannonia Prima) sa središtem u Petronell-Carnuntumu i Valerijska Panonija (Pannonia Valeria) sa središtem u Budimpešti (Aquincum). Te je provincije Dioklecijan priključio Ilirskoj ili Panonskoj dijecezi (Illyricum/Pannoniae), odnosno Ilirsko-italsko-afričkoj prefekturi (Praefectus Praetorio Illyrici, Italiae, Africae). Nakon podjele Carstva 395., Prva i Valerijska Panonija pripale su Zapadnomu Rimskomu Carstvu.
Madžarskom su u doba seobe naroda prohujali mnogi narodi, krećući se od istoka prema zapadu (Vandali, Huni, Sarmati, Goti). Godine 406. na područje današnje Madžarske naselili su se Huni, koje su u drugoj polovici V. st. potisnuli Istočni Goti. U sastavu države Istočnih Gota današnja je Madžarska bila sve do polovice V. st., kada su ju osvojili Langobardi. Nakon odlaska Langobarda u Italiju (568), Avari i Slaveni postali su gospodarima cijele Panonske nizine, pa su osnovali I. i II. Avarski Kaganat (567–796). Bavarci i Franci ratovali su 12 godina s Avarima, dok ih napokon Karlo Veliki nije potpuno uništio (802) i na tome području osnovao dvije slavenske kneževine ili pogranične marke, Gornju i Donju Panoniju, koje je podredio upravi furlanskoga markgrofa. Nakon franačko-bugarskih ratova (827–838) Franci su vlast u Donjoj Panoniji prepustili knezovima Pribini (oko 838 – oko 861) i njegovu sinu Kocelju (oko 861 – nakon 874). Nakon Koceljove pobune protiv istočnofranačke države 869. Donjom Panonijom vladali su istočnofranački kraljevi, koji su vlast u toj kneževini prepustili 896. knezu Panonske Hrvatske Braslavu. Braslavova vlast na području Madžarske nije dugo trajala jer su Donju Panoniju potkraj IX. st. uništila madžarska plemena.
Madžari, nomadski narod ugro-finskoga podrijetla, bili su početskom IX. st. podanici Hazara i nastanili su područje između Donjega Dnjepra i ušća Dunava. Pod pritiskom istočnoga susjeda Pečenega krenuli su na zapad do ušća Dunava; ondje su u savezu s Bizantom potukli Bugare. Potom ih je Carstvo porazilo pa su otuda 896. pod vodstvom kneza Árpáda (890–907) prešli Karpate. Do 900. naselili su Panonsku nizinu oko Dunava i Tise. Iako ih je bilo samo oko 25 000, lako su pokorili raštrkano stanovništvo srednjeg Podunavlja, srušili Velikomoravsku Državu i porazili njemačku vojsku koja im se suprotstavila (907). Dolazak Madžara spriječio je s jedne strane širenje njemačke države na istok, a s druge razdvojio sjeverozapadne Slavene od južnih. U X. st. oni su provaljivali na Balkan, u Italiju, Njemačku, Francusku, čak i preko Pireneja. To ofenzivno doba madžarske povijesti bilo je završeno njihovim teškim porazom kraj Augsburga 955., kada ih je pobijedio njemački car Oton I. Veliki. Prisiljeni otada na defenzivu, postupno su ulazili u europski politički krug. U doba doseljenja madžarska nomadsko-stočarska plemena zatekla su u novoj domovini etnički različito, pretežito slavensko starosjedilačko stanovništvo, od kojega su s vremenom preuzela poljodjelstvo. U to su doba neki od madžarskih glavara već bili primili kršćansku vjeru od Bizanta. Árpádov praunuk Geza (madžarski Géza; između 940. i 945–997) priklonio se Zapadu i 975. primio kršćanstvo zapadne Crkve. On je položio i prve temelje središnje vladarske vlasti i državne organizacije po uzoru na Zapad. Unutarnji otpor kristijanizaciji gušio je s pomoću svećenika i njemačkih vitezova, koje je nagrađivao darivanjem zemlje. Gezino djelovanje nastavio je njegov sin Stjepan I. (997–1038), prvi ugarski kralj. Promjenu na prijestolju iskoristili su nezadovoljni rodovski starješine i pod vodstvom Koppánya podignuli 998. u Zadunavlju bunu protiv kršćanstva i novoga poretka. Stjepan, koji se oženio kćerju Henrika II. Bavarskoga, krvavo je ugušio tu bunu uz pomoć bavarskih vitezova, a ubrzo je svladao i oružani otpor rodovskih starješina koji su se u savezu s Pečenezima i Bugarima pobunili u istočnim krajevima zemlje. Nakon tih pobjeda, Stjepan se 1001. okrunio za kralja, konfisciranu rodovsku zemlju pretvorio u kraljevska dobra i tako postao najmoćnijim zemljoposjednikom u državi. Proveo je pokrštavanje i ustrojio Crkvu, a rodovski plemenski poredak potisnuo organiziranjem državne vlasti na teritorijalnom načelu. Tako ojačan, Stjepan je 1030. uspješno odbio navalu rimsko-njemačkoga cara Konrada II. Salijca na Ugarsku i time očuvao samostalnost svoje države, a za vrijeme prijestolnoga rata u Hrvatskoj između potomaka kralja Stjepana Držislava osvojio je Panonsku Hrvatsku (Slavoniju). Nakon Stjepanove smrti nezadovoljni privrženici rodovskoga poretka ponovno su se pobunili u Potisju, najprije pod vodstvom Vate, a 1060–63. pod njegovim sinom Jánosem. Tu, posljednju pobunu ugušio je Bela I. (madžarski Béla; 1061–63). Uz te sukobe, konsolidaciju srednjovjekovne madžarske države pod Arpadovićima ometale su gotovo neprekidne dinastičke borbe. Tek je Ladislav I. Arpadović (1077–95) uspostavio unutarnji red i postavio zahtjev na hrvatsku krunu, što je 1102. kao personalnu uniju s Hrvatskom ostvario njegov nasljednik Koloman (1095–1116), osnovavši Ugarsko-Hrvatsko (ili Hrvatsko-Ugarsko) Kraljevstvo.
Nakon Stjepana II. (1116–31) i Bele II. Slijepoga (1131–41) zavladao je Geza II. (1141–62), koji je organizirao upravu u Erdelju (Transilvanija ili Sedmogradska), a u njegovu dijelu naselio je Sase. U XII. st. Madžari su se sukobljivali s Bizantskim Carstvom, koje im je osporavalo pravo na Dalmaciju, suzbijalo ih na Balkanu i podupiralo unutarnje sukobe. Pod izgovorom borbe protiv heretika, Madžari su u savezu s papom pokretali i ratove protiv Bosne. Za Bele III. (1172–96) Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo ojačalo je i proširilo svoj utjecaj na Galiciju i Srbiju. Za svih tih dugotrajnih unutarnjih i vanjskih ratova rasla je moć plemstva, koje je za svoje ratničke zasluge i za pristajanje uz pretendente u dinastičkim sukobima dobivalo velike posjede. Pripadnici plemstva raspolagali su vlastitom vojskom, na svojem su teritoriju ubirali poreze i držali u svojim rukama svu izvršnu i sudsku vlast, slabeći središnju državnu vlast. Andrija II. (1205–35) bio je prisiljen ojačalomu plemstvu, osobito sitnomu, 1222. izdati Zlatnu bulu kojom je potvrdio njegove povlastice, čak i prava na oružani otpor u slučaju kršenja tih povlastica. Njegov nasljednik Bela IV. (1235–70) pokušao je uspostaviti domenijalno gospodarstvo, ali kako vraćanjem kraljevskih domena nije pokrio novčane potrebe, on se počeo povezivati s građanstvom ne bi li njegovim podizanjem ubrzao gospodarski razvoj, došao do većih prihoda i našao novu potporu kraljevskoj vlasti. Istodobno je strancima (posebice Sasima) podjeljivao u zakup regalna prava. Beline reforme i unutarnju političku stabilnost Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva znatno je pogoršala najezda Tatara, koji su 1241. provalili u zemlju i pustošili ju punu godinu dana. Obnavljajući opustošenu zemlju nakon povlačenja Tatara, Bela IV. dao je graditi utvrde. Ujedno je obnavljao gradove i trgovišta, u koje je privlačio povlasticama strane obrtnike i trgovce (ponajviše Nijemce), izuzimao ih iz vlasti župana i podredio ih izravno kraljevskoj vlasti. Za Belinih nasljednika Stjepana V. (1270–72), Ladislava IV. Kumanca (1272–90) i Andrije III. Mlečanina (1290–1301) patrimonijalno kraljevstvo nije se više dalo spasiti. Nakon Andrijine smrti, u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu zavladala je feudalna anarhija i borba pretendenata na prijestolje. Nakon mnogo previranja, uz pomoć Pavla I. Bribirskog na prijestolje je došao Anžuvinac Karlo I. Robert (1301–42). Godine 1312. razbio je sjedinjenu vojsku pobunjenih velikaša, oduzeo im njihova golema imanja i podijelio ih svojim privrženicima. Uspostavio je središnju kraljevsku vlast, unaprjeđivao gradove, obrt i trgovinu, reorganizirao rudarstvo, uveo carine (tridesetina) i nove poreze i pokušao centralizirati kovanje novca (do tada je u Ugarsko-Hrvatskome Kraljevstvu bilo u prometu trideset i pet vrsta različita novca). I vanjskom politikom Karlo je nastojao ojačati moć svoje države (stupio je u tjesniji savez sa Češkom i Poljskom, vodio ratove s Mletačkom Republikom kako bi zavladao dalmatinskim gradovima). Karlov sin i nasljednik Ludovik I. (1342–82) nastavio je politiku jačanja sr. vlasti i razvijanja feudalnih odnosa: reformirao je vojsku (plemićki banderiji), uveo devetinu i neotuđivost plemićkoga posjeda. Vodio je dinastički rat protiv Napulja i dugotrajne borbe s Mletačkom Republikom, kojoj je uspio oteti Dalmaciju, te poduzimao pohode protiv Srbije i Bosne. Godine 1370. uspio je dobiti i poljsku krunu. Nakon Ludovikove smrti izbile su nove dinastičke borbe (Protudvorski pokret), u kojima su se s jedne strane našle kraljice Elizabeta i Marija, a s druge strane Karlo II. Drački (1385–86). Borbe za ugarsko-hrvatsko prijestolje nastavile su se i nakon dolaska na prijestolje rimsko-njemačkoga cara Sigismunda (1387–1437) i trajale su sve do 1394. Za njegove je vladavine Ugarsko-Hrvatskomu Kraljevstvu prvi put zaprijetila osmanska opasnost. Sigismund je pokušao organizirati križarski rat protiv Osmanlija, ali je njegova vojska u bitki kraj Nikopolja 1396. pretrpjela poraz. Od toga doba on je posvećivao sve manje pozornosti osmanskoj opasnosti i u drugoj polovici svoje vladavine okrenuo se prema Zapadu (1410. rimski kralj; 1419. češki kralj; 1433. rimsko-njemački car). Vladavinu nad Ugarsko-Hrvatskim Kraljevstvom prepustio je svojim velikaškim pristašama, što je olakšalo osmansko osvajanja. Već 1438. Osmanlije su pustošili Erdelj (Transilvanija). Prodor u taj dio Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva olakšala im je bezobzirno ugušena seljačka buna koja je ondje izbila 1437 (zbog nasilna utjerivanja crkvene desetine u novcu). Nakon kratke vladavine Albrechta II. (1438–39) ponovno su izbile unutarnje borbe oko prijestolja; habsburška stranka izabrala je za kralja njegova sina Ladislava V. Postuma (1445–57), a pristaše Poljske doveli su na ugarsko-hrvatsko prijestolje 1440. poljskoga kralja Vladislava III. (u Ugarsko-Hrvatskome Kraljevstvu vladao kao Vladislav I.), pa je sve do njegove pogibije kraj Varne 1444. zemlja imala dva kralja. Jedini velikaš koji se, nasuprot općenitomu držanju feudalaca, požrtvovno brinuo za obranu države od Osmanlija bio je erdeljski vojvoda János Hunyadi (oko 1387–1456). Njegovi golemi posjedi oko Tamiša i u Erdelju (Transilvanija) bili su prvi na udaru Osmanlija, pa je Hunyadi, kao upravitelj Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva (1446–52), nastojao ofenzivnim akcijama istisnuti Osmanlije iz Europe. Ladislava V. Postuma naslijedio je na prijestolju Hunyadijev sin Matija Korvin (1458–90). Nakon pada Bosne pod Osmansko Carstvo 1463., Matija Korvin iste je godine izvršio snažan protuudar u kojem je zauzeo velike dijelove Bosne, a nešto poslije i područje bivše Mačvanske banovine. Na tom je području za zaštitu istočnih granica Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva osnovao tri banovine: Jajačku na području Donjih krajeva 1463., Srebreničku na području bivših banovina Usore i Soli 1463. i Šamačku na području bivše Mačvanske banovine 1476. te Senjsku kapetaniju. Matija Korvin bio je posljednji ugarsko-hrvatski vladar kojemu je pošlo za rukom srediti unutarnje prilike u zemlji i uspostaviti jaku kraljevsku vlast. U Korvinovo doba Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo doživjelo je kulturni procvat, a na njegovu renesansnom dvoru okupljali su se mnogi istaknuti humanistički pisci i umjetnici, među kojima i Hrvati iz Slavonije i Dalmacije. Unatoč uspjesima u ratovima protiv Osmanskoga Carstva, on se potkraj svoje vladavine okrenuo prema Zapadu i sudjelovao u borbama za češku i njemačku krunu. Korvinov se vojni i politički sustav raspao nakon njegove smrti, što je dovelo do golema teritorijalnoga gubitka u korist Osmanlija tijekom idućih 30-ak godina. Iako je Korvin uspio usporiti osmansko napredovanje prema zapadu, ono se nastavilo za vladavine kraljeva iz dinastije Jagelovića. Nakon Korvina velikaši su doveli na ugarsko-hrvatsko prijestolje češkoga kralja Vladislava II. (1490–1516). Iskoristivši vladarovu slabost, oni su ukinuli sve Korvinove ustanove, uključujući i državnu vojsku. Sve veći troškovi obrane povećali su gospodarski pritisak na seljaštvo, što je dovelo do nagla pogoršanja njegova položaja i do izbijanja velike seljačke bune Györgya Dózse (1514). Kada je buna bila ugušena, ugarski su velikaši novim zakonima kmetove potpuno obespravili, pa tako uništili i njihovu motivaciju za otpor Osmanlijama. Uspostava velikaške oligarhije u Ugarsko-Hrvatskome Kraljevstvu imala je za posljedicu potpun slom obrambene moći zemlje. Kada je Sulejman II. Kanuni krenuo s najvećom vojnom silom do tada na Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo, zemlja je bila u rasulu. Utvrđeni granični gradovi pali su u ruke Osmanlija gotovo bez ikakva otpora. Na poziv Ludovika II. (1516–26) za obranu Kraljevstva feudalci se nisu odazvali, pa je slaba ugarsko-hrvatska vojska u Mohačkoj bitki 1526. bila strahovito potučena.
Nakon pogibije Ludovika II., u Ugarsko-Hrvatskome Kraljevstvu ponovno je izbio prijestolni rat između pristaša austrijskoga nadvojvode Ferdinanda I. (1527–64) i Ivana Zapolje (1527–40). Zbog toga su se na području Ugarske sljedećih nekoliko godina usporedno vodila dva rata – obrambeni protiv Osmanskoga Carstva te građanski između pristaša Ferdinanda I. i Ivana Zapolje. Prijestolni rat konačno je završio 1530., a formalno mirom u Velikom Varadinu (danas Oradea), 1538., kojim se Zapolja u korist Ferdinanda I. odrekao naslova kralja Hrvatske i Slavonije, dok je Ferdinand I. priznao Zapolji naslov kralja Ugarske i samostalnu vladavinu u onom dijelu Ugarske koji je tada bio u njegovim rukama. Nakon Zapoljine smrti ugarsko-hrvatsko prijestolje pripalo je Habsburgovcima. Tim su se unutarnjim razdorima okoristili Osmanlije, koji su zauzeli Budim (1541), središnju Ugarsku i velike dijelove Hrvatske i Slavonije. Osmanska uprava i stalna pljačka u osvojenim dijelovima bivšega Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva dovele su do znatna iseljivanja, ali ni u dijelu države pretvorenom u vojnu granicu, izloženu neprestanim napadajima u Dugom ratu (1591–1606), nije bilo bolje stanje. Na osvojenom području srednjovjekovne Ugarske Osmanlije su osnovali Budimski pašaluk, dok je Erdelj postao neovisno vojvodstvo (kneževstvo) pod vladavinom Zapoljinih nasljednika i zaštitom Habsburgovaca (od 1691. krunska zemlja Habsburgovaca). U XVI. i XVII. st. habsburšku su Ugarsku razdirale i dugotrajne borbe u vezi s reformacijom i protureformacijom. Nakon 1526. golema većina ugarskoga plemstva prihvatila je protestantizam (kalvinizam), pretežito zbog materijalnih interesa: feudalci su, u ime reformacije, prisvajali posjede Katoličke crkve te pružali otpor katoličkoj dinastiji Habsburgovaca. Uz novu vjeru pristali su i gradovi. Odnosi su se posebno zaoštrili u Erdelju, protestantskom središtu, gdje su izbila dva velika ustanka, najprije pod vodstvom erdeljskoga vojvode Istvána Bocskaya (1604–06), a zatim pod G. Bethlenom 1619. Godine 1606. ugarsko-hrvatski kralj i rimsko-njemački car Rudolf II. (1572–1612) bio je prisiljen sklopiti s Bocskayem Bečki mir, kojim je bila obećana vjerska sloboda, povratak konfisciranih protestantskih dobara i samostalna unutarnja uprava u Ugarskoj. Godine 1622. ugarsko-hrvatski kralj i rimsko-njemački car Ferdinand II. (1619–37) morao je u kompromisu s Bethlenom potvrditi odredbe Bečkoga mira, kojih se nakon 1606. nije držao. Ipak su s vremenom Habsburgovci, raspolažući s više novca i boljom, modernije organiziranom vojskom, skršili otpor protestantskoga plemstva. Pod utjecajem pobjedničke protureformacije i njezine promidžbe, koju je s mnogo uspjeha vodio Péter Pázmany, golema se većina madžarskih velikaša vratila katoličkoj vjeri. Sukob ugarskoga plemstva s kraljem samo je bio prenesen na drugo polje. Budući da je središnjoj kraljevskoj vlasti za ratovanje stalno trebalo novca, ona je počela opterećivati ugarsku trgovinu povećanim carinama i monopolima, preuzimajući, među ostalim, plemićke prihode od unosne trgovine stokom. Politika Habsburgovaca na štetu staleških pozicija ugarskih i hrvatskih velikaša izazvala je za vladavine ugarsko-hrvatskoga kralja i rimsko-njemačkoga cara Leopolda I. (1657–1705), osobito nakon mira s Osmanlijama u Vasváru (1664), Zrinsko-frankapansku urotu, koju je bečki dvor krvavo ugušio 1671. Nakon sloma ustanka I. Thökölya (1681–83) i poslije F. II. Rákóczyja (1703–11) nestalo je velikaša koji su se mogli oduprijeti centralizaciji. Osmanlije, u želji da iskoriste sukobe unutar Habsburške Monarhije, pokrenuli su novi rat. Njihovim porazom kraj Beča 1683. otpočeo je Bečki (Veliki) rat 1684–99., u kojem su vojske kršćanske Svete lige (Austrija, poljsko-litavska država i Mletačka Republika, od 1686. i Rusija) nanijele Osmanlijama više poraza (1686. bili su oslobođeni Budim i Pešta). Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. Ugarska je vratila sve izgubljene zemlje do rijeke Tise, osim temišvarskoga Banata, koji je ostao pod vlašću Osmanlija, dok je Erdelj nakon pripojenja Ugarskoj prestao biti neovisnim vojvodstvom. Szatmárskim mirom 1711. rimsko-njemački car i ugarsko-hrvatski kralj Karlo VI. (1711–40) priznao je neke povlastice ugarskom plemstvu (staleška samouprava) te vjerske slobode, a za uzvrat je dobio njihov pristanak na Pragmatičku sankciju, tj. nasljeđivanje u ženskoj liniji (1722). Novim ratom protiv Osmanskoga Carstva 1716., koji je završio Požarevačkim mirom 1718., bio je oslobođen sav nekadašnji srednjovjekovni teritorij Ugarske. Vladari prosvijećenog apsolutizma, ugarsko-hrvatski kralj Karlo VI. (1711–40) i ugarsko-hrvatska kraljica i rimsko-njemačka carica Marija Terezija (1740–80), isprva su nastojali državne prihode i u Ugarskoj povećati oporezivanjem plemstva i pomaganjem gospodarskoga razvoja na tom području. Ali svi pokušaji Marije Terezije da oporezuje ugarsko plemstvo izjalovili su se zbog njihova jedinstvena otpora preko sabora, koji je odobravao ratne poreze samo uz uvjet da plemstvo i dalje ostane oslobođeno od svih državnih poreza. Nerazmjerno malen udjel Ugarske u snošenju općih državnih tereta (1752. plaćala je samo 4 312 000 forinta od ukupnoga poreza od 14 700 000 forinta, tako da je sama Češka i Moravska za izdržavanje vojske davala dva puta više od Ugarske) naveo je bečki dvor da nađe druge izvore državnoga prihoda uvođenjem posebne carinske politike prema Ugarskoj 1753. Na svu robu koja se u Ugarsku uvozila iz inozemstva ili iz nje izvozila bila je uvedena carina od 30%, a carina za robu uvezenu iz Austrije iznosila je samo 3%. Time je Ugarska bila primorana gotovo sve industrijske proizvode dobavljati iz Austrije. Osim toga, podizanje manufaktura bilo je od 1771. uvjetovano posebnim kraljevskim dozvolama, a izdavanje takvih dozvola na području Ugarske bilo je planski i dosljedno uskraćivano. Posljedica je bila odlaganje modernizacije gospodarstva i društva za više desetljeća. Pokušaj posljednjega i najistaknutijega vladara prosvijećenog apsolutizma rimsko-njemačkoga cara Josipa II. (1780–90) da svojim korjenitim reformama prisili ugarsko plemstvo na plaćanje poreza, skrši moć svjetovnih i crkvenih velikaša, poboljša stanje kmetova i preobrazi ugarsko-hrvatski dio Habsburške Monarhije u modernu državu slomio se na jedinstvenom otporu plemstva. Zbog toga otpora Josip II. ukinuo je županije i podijelio ugarsko-hrvatski dio Habsburške Monarhije na deset okruga. Nakon velikih teškoća u ratu protiv Osmanlija 1789. morao je tu odluku ukinuti.
Tijekom razdoblja 1790–1848. nastala je temeljita promjena u politici habsburške dinastije prema Madžarima. Josipovi nasljednici, Leopold II. (1790–92) i Franjo II. (1792–1835), prestrašeni Francuskom revolucijom, uspostavili su u potpunosti staro stanje, zadržavši jedino vladavinu centralističke birokracije. Za vladavine Franje II. i Ferdinanda V. (1835–48) Habsburgovci su uz pomoć jakoga birokratskog aparata održavali i dalje feudalni poredak. Epizoda s urotom ugarsko-hrvatskih jakobinaca (1794–95) pod vodstvom I. Martinovića i strah od revolucije donijeli su privremeno primirje između ugarskoga plemstva i vladara.
Postupno jačanje središnje vlasti i njezina germanizacija doveli su početkom XIX. st. do buđenja nacionalne svijesti i stvaranja novoga, masovnijega oblika otpora. U nedostatku građanstva, nositelj novih političkih i gospodarskih ideja bilo je više plemstvo (neuspjele reforme grofa Istvána Széchényija 1825), a zatim srednje plemstvo, na koje se oslanjao vođa nacionalnoga pokreta L. Kossuth. Njegovi politički ciljevi – što veća samostalnost Ugarske, ali zatim i preobrazba Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva nasilnom madžarizacijom u centraliziranu, jedinstvenu i isključivo madžarsku državu – izazvali su nacionalne pokrete kod drugih naroda Ugarske, te u Hrvatskoj. Početkom 1840-ih bile su osnovane dvije protivničke plemićke političke stranke: Reformna, kao predstavnik srednjega, i Konzervativna, kao predstavnik višega plemstva. Uoči 1848. Reformna stranka imala je većinu u Donjem domu, a Konzervativna u Gornjem domu Ugarskoga sabora. U pitanju promjene postojećega društvenog poretka među njima nije bilo znatnije razlike – i jedna i druga zauzimale su se za očuvanje glavnih plemićkih povlastica. Kossuthova Reformna stranka zalagala se prvenstveno za uređenje državnih odnosa Ugarske i Beča (ustav, posebna vlada za Ugarsku). Jedino je krug oko Széchényija predlagao gospodarske i društvene reforme po uzoru na zapadne države. Uoči revolucije 1848–49. nositelji madžarskoga nacionalnog pokreta već su bili došli u sukob i sa svim nemadžarskim narodima Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva, kojima su redom uskraćivali sva prava koja su od Beča tražili za sebe. Poticanje nesnošljivosti između raznih naroda bilo je krajnje opasno za državu, jer su, po podatcima s kraja XVIII. st. samo 29% pučanstva Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva činili Madžari, a više od dvije trećine nemadžarski narodi (Ukrajinci, Slovaci, Hrvati, Rumunji, Srbi i dr.).
Pod pritiskom Veljačke revolucije u Parizu i talijanskoga, bečkog i peštanskoga (Petőfijeva) revolucionarnoga pokreta, habsburška je dinastija imenovala u ožujku 1848. prvu neovisnu ugarsku vladu na čelu s L. II. Batthyányem, sastavljenu samo od plemića. Unatoč reformama, Batthyányeva vlada izazvala je dvostruk otpor – na jednoj strani došlo je do protumadžarskog pokreta kod Hrvata (Hrvatski je sabor u lipnju 1848. prekinuo sve državnopravne veze s Ugarskom) i do ustanka ili otpora Slovaka, Rumunja, Nijemaca i Srba u južnoj Ugarskoj (Vojvodina je od Austrije bila, kao zasebna pokrajina, formalno priznata od 1848. do 1860., ali je to područje zapravo bilo pod upravom austr. dvorskih službenika), a na drugoj strani do buna nezadovoljnoga i razočaranoga madžarskog seljaštva. Do jeseni je otpore ugarskoj vladi pomagala gušiti austrijska carska vojska stacionirana u Ugarskoj. Kada je bečki dvor, svladavši talijansku revoluciju, prešao u otvoren napad i protiv Ugarske, proaustrijski članovi ugarske plemićke vlade podnijeli su ostavku, a Kossuth je organizirao vojsku za rat s Austrijom. Uspjesi u ratu ohrabrili su ga da u travnju 1849. proglasi detronizaciju habsburške dinastije. Unutarnji sukobi i intervencija ruske vojske konačno su slomili revoluciju, pa je njezina vojska 13. VIII. 1849. kraj Világosa položila oružje.
Ugušivši svako revolucionarno gibanje u Ugarskoj, bečka je vlada ukinula Oktroirani ustav iz ožujka 1849. i uvela Bachov (neo)apsolutizam, kao i u svim drugim habsburškim zemljama. Unatoč političkoj represiji, 1850-e god. doba su stabilizacije i gospodarskoga napretka. Nakon teškoga poraza što ga je u ratu protiv Francuza i Talijana pretrpjela Habsburška Monarhija 1859. kraj Solferina, Habsburgovci su došli u tako težak politički i financijski položaj da je bečki dvor morao pristati na unutarnju reformu. U suradnji s predstavnicima madžarskoga višega plemstva, ugarsko-hrvatski kralj i austrijski car Franjo Josip I. (1848–1916) izdao je Listopadsku diplomu (1860), kojom je bila uspostavljena »povijesna individualnost« pojedinih zemalja Habsburške Monarhije (federalizacija) i dopušten rad staleških sabora (iz razdoblja prije 1848). Ali su i Ugarski i Hrvatski sabor od 1861. zauzeli oporbeno stajalište, odbijali su carev poziv da pošalju svoje zastupnike u bečko Carevinsko vijeće, pa ih je car raspustio. Dvor se vratio apsolutizmu, ali je nakon neuspjele četverogodišnje Schmerlingove vladavine bio prisiljen obnoviti pregovore o preuređenju države, ovaj put s predstavnicima madžarskoga srednjega plemstva pod vodstvom F. Deáka.
Nov habsburški poraz u ratu protiv Pruske 1866. ubrzao je i pospješio te pregovore i doveo 1867. do Austro-ugarske nagodbe i nove madžarske vlade na čelu s grofom G. Andrássyjem. Tom nagodbom i Austrija i Ugarska postale su posebne države. Vladar Habsburgovac Franjo Josip I. bio je istodobno car Austrije i kralj Ugarske (okrunjen krunom sv. Stjepana tek nakon nagodbe 8. VI. 1867). Uz personalnu uniju postojala su zajednička ministarstva vojske, vanjskih poslova te ministarstvo financija za zajedničke poslove. Obje države imale su svoje posebne državne ustave, parlamente, druga državna tijela, pa čak i svaka svoje posebno ministarstvo obrane i posebne oružane snage (domobranstvo) te ministarstvo financija. Zajedničke poslove usklađivale su delegacije parlamenata Austrije i Ugarske (→ austro-ugarska nagodba). Prema nemadžarskim narodima u Ugarskoj provođena je politika potpunog nepriznanja posebnosti, jedino je Hrvatska, zahvaljujući statusu povijesne pokrajine Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva, dobila Nagodbom iz 1868. djelomičnu autonomiju (→ hrvatsko-ugarska nagodba). Madžarska većina bila je osigurana represivnim izbornim zakonima, koji su pred I. svjetski rat (kada je većina europskih zemalja već imala ili se približavala općemu pravu glasa za muškarce), zahvaljujući visokomu izbornomu cenzusu, davali biračko pravo za samo 2 do 5% stanovništva. Nesposobnost da se promijeni nacionalna politika onemogućila je i posljednje pokušaje spašavanja Austro-Ugarske Monarhije njezinom federalizacijom potkraj I. svjetskog rata.
S propašću Austro-Ugarske Monarhije 16. XI. 1918. bila je proglašena u studenome 1918. Republika Madžarska na čelu s vladom M. Károlyija. Nezadovoljstvo izazvano ratnim stradanjima i teškim mirovnim uvjetima omogućilo je, nakon ostavke Károlyijeve vlade 20. III. 1919., stvaranje kratkotrajne komunističke Sovjetske Republike Madžarske na čelu s B. Kunom (21. III – 1. VIII. 1918). Nakon sloma Sovjetske Republike Madžarske, vlast je preuzeo admiral M. Horthy, koji je ponovno uspostavio monarhiju, sebe proglasio regentom Kraljevstva (1920–44) i uveo vladavinu »bijeloga« terora. Trianonskim mirom 4. VI. 1920. službeno se raspalo višenacionalno Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo (1102–1918) jer su Čehoslovačkoj, Rumunjskoj i Kraljevstvu SHS bili ustupljeni krajevi naseljeni Česima, Slovacima, Hrvatima i Srbima, pa je Madžarska postala nacionalnom državom madžarskoga naroda (gubitak približno 60% teritorija i približno 40% stanovništva prijeratne Ugarske). Pitanje austrijsko-madžarske granice bilo je riješeno plebiscitom 1921., po kojem je gotovo cijelo područje Burgenlanda (Gradišća) priključeno Austriji. Nezadovoljstvo takvim mirom obilježilo je madžarsku unutarnju i vanjsku politiku u međuratnom razdoblju. Da bi se, između ostaloga, oduprli madžarskom revizionizmu, Čehoslovačka, Jugoslavija i Rumunjska stvorile su obrambeni savez, Malu Antantu (→ antanta). Regent M. Horthy nije davao kraljevsku vlast iz ruku, pa su dva neuspjela pokušaja povratka posljednjega kralja i austrijskog cara Karla I. god. 1921. bila spriječena. Horthy je obnovio stare polufeudalne društvene odnose, u vanjskoj politici oslanjao se na Italiju i Austriju, a poslije sve više i na nacističku Njemačku. Na temelju prve Bečke arbitraže, 2. XI. 1938., bila je određena nova čehoslovačko-madžarska granica na štetu Čehoslovačke, pa su Madžarskoj pripali, među ostalim, i južni dijelovi Slovačke i područje Mukačeva i Užgoroda u Karpatskoj Ukrajini (krajevi s madžarskom većinom). Po drugoj Bečkoj arbitraži, 30. VIII. 1940., Madžarska je dobila i sjeverozapadnu Transilvaniju (madžarski Erdelj; 11 927 km² sa približno 1 mil. st.), koja je od 1920 (na temelju Trianonskoga mira) bila u sastavu Rumunjske. Nakon vojnog i političkog sloma Kraljevine Jugoslavije, Madžarska je provela aneksiju Baranje, Bačke, Međimurja i Prekomurja. Sudjelovanje u II. svjetskom ratu na strani Njemačke i njezinih saveznika, sve veće žrtve na Istočnome bojištu, kao i postupan preokret u ratu, doveli su do pokušaja pregovora Horthyja sa Zapadnim saveznicima, na što je Hitler odgovorio okupacijom Madžarske 19. III. 1944. Međutim, kada je Horthy 15. X. 1944. objavio da Madžarska istupa iz rata, Nijemci su ga smijenili, a vlast su preuzeli »Strjelasti križevi« (fašistička formacija Ferenca Szálasija), koji su zajedno s nacistima provodili rasne progone.
Pošto su u jesen 1944. sovjetske postrojbe prešle granicu Madžarske, bila je osnovana Privremena vlada (komunističko-građanska) Béle Dálnoki-Miklósa. Nova privremena madžarska vlada sklopila je 20. I. 1945. mir sa SSSR-om pošto je 29. XII. 1944. objavila Njemačkoj rat. U prvim godinama nakon II. svjetskog rata održao se višestranački sustav (s izborima 1945. i 1947); Madžarska Republika proglašena je 1. II. 1946. Tijekom 1946–48. predsjednik je bio Zoltán Tildy. Uz sovjetsku potporu jačao je utjecaj komunističke partije (1948. sjedinjene sa socijaldemokratima), pa je 1948–49. bio uspostavljen jednostranački komunistički režim. Vođa Madžarske radničke partije M. Rákosi provodio je od 1948. staljinističke procese protiv članova komunističkih frakcija (1949. bio je strijeljan L. Rajk i dr.). Zbog neslaganja s režimom, potkraj 1948. bio je uhićen i na doživotni zatvor osuđen kardinal József Mindszenty. Pariškim mirovnim ugovorom iz 1947. Madžarska je dobila predratne državne granice, a od zapadnih sila priznata je kao interesno područje SSSR-a; 20. VIII. 1949. bila je proglašena Madžarska NR. Nakon Staljinove smrti (1953), u državno-partijskom vrhu došlo je do smjena; I. Nagy postao je premijerom (1953–55) i provodio je ograničenu privrednu liberalizaciju. Godine 1955. Madžarska je postala članicom tzv. Varšavskoga pakta, vojne organizacije istočnoeuropskih komunističkih zemalja pod vodstvom SSSR-a. Unutrašnji politički obračuni pokrenuti destaljinizacijom vodili su smjeni M. Rákosija s čela partije (u srpnju 1956), a budimpeštanski prodemokratski prosvjedi 23. X. 1956. prerasli su u oružanu pobunu i revoluciju. Bila je stvorena nova koalicijska vlada od predstavnika građanskih stranaka; premijer je postao I. Nagy, koji je težio političkoj samostalnosti u odnosu na SSSR (zahtijevao je povlačenje sovjetske vojske, proglasio izlazak iz Varšavskoga pakta i državnu neutralnost te tražio zaštitu UN-a). Sovjetski Savez podupirao je stvaranje komunističke vlade pod vodstvom J. Kádára pa je 4. XI. 1956. vojno intervenirao i slomio revolucionarni pokret (oko 200 000 izbjeglica otišlo je u zapadne zemlje; I. Nagy i njegovi suradnici ubijeni su 1958. nakon tajnoga suđenja). U razdoblju 1956–88. J. Kádár bio je vođa Madžarske socijalističke radničke partije; pod njegovim se vodstvom održao komunistički režim, koji je u drugoj polovici 1980-ih dopuštao ograničenu društvenu liberalizaciju. Godine 1989–90. dokinut je jednopartijski sustav (23. X. 1989. proglašena je Madžarska Republika), a 1991. dovršeno je povlačenje sovjetske vojske. Nakon slobodnih izbora 1990. premijeri su bili iz redova demokršćanskoga Madžarskoga demokratskog foruma (József Antall 1990–93. i Péter Boross 1993–94), a potom iz Madžarske socijalističke stranke (Gyula Horn 1994–98). Tijekom 1990-ih se Madžarska nastojala integrirati u europske sigurnosne i gospodarske sustave; tijekom mandata premijera Viktora Orbána (1998–2002), lidera konzervativne stranke FIDESZ – Madžarski građanski savez postala je 1999. članicom NATO-a. U razdoblju 1990–2000. predsjednik je bio Árpád Göncz. Nakon Orbána, premijeri su bili socijalisti Péter Medgyessy (2002–04) i Ferenc Gyurcsány (2004–09). U travnju 2003. Madžarska je potpisala Sporazum o pristupanju Europskoj uniji, u članstvu koje je od svibnja 2004. Od 2010. premijer je ponovno V. Orbán. Parlamentarnu prevlast FIDESZ-a i premijerski položaj održao je i na izborima 2014., 2018. i 2022. Njegove radikalne reforme političkoga sustava kritizirane su unutar Europske unije zbog ugrožavanja neovisnosti sudstva i vladavine prava (uz prijetnje Europske komisije o uvođenju financijskih sankcija Madžarskoj).
Politički sustav
Prema Ustavu od 1. I. 2012., Madžarska je unitarna republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države i šef je oružanih snaga. Bira ga parlament za mandat od 5 godina i na najviše dva mandata. Izvršnu vlast obavlja vlada, odnosno Vijeće ministara, na čijem je čelu predsjednik vlade. Njega na prijedlog predsjednika republike bira parlament, koji potvrđuje ostale članove vlade na prijedlog premijera. Vlada je za svoj rad odgovorna parlamentu. Zakonodavnu vlast obavlja jednodomna Nacionalna skupština (Országgyülés), koja ima 199 zastupnika. Biraju ih građani na općim i tajnim izborima za mandat od 4 godine. Pravo glasa opće je i jednako za sve građane s navršenih 18 godina života. Ustavni sud ima u nadležnosti kontrolu ustavnosti pravnih propisa, čini ga 15 sudaca, koje bira Skupština, dvotrećinskom većinom glasova, za mandat od 9 godina. Vrhovni sud ima najvišu sudbenu vlast u domeni usmjeravanja rada i sudovanja nižih sudova. Administrativno je država podijeljena na 19 županija, 23 gradske općine i područje glavnoga grada.Nacionalni blagdan: Dan svetog Stjepana, 20. kolovoza.
Političke stranke
Madžarska socijalistička stranka (Magyar Szocialista Párt – akronim MSZP), osnovana 1989., stranka je lijevoga centra. Sljednica je Madžarske socijalističke radničke stranke (osnovane 1956. i vladajuće do 1989. Bila je na vlasti 1994–98. te 2002–10., na čelu koalicijskih vlada. Od 2010. je u oporbi. Na izborima 2018. bila je u savezu s ekološko-ljevičarskom strankom Dijalog za Madžarsku (Párbeszéd Magyarországért) koji je osvojio treće mjesto po broju zastupnika. Slabiji rezultat ima na izborima 2022. na koje je izašla u sastavu koalicije Ujedinjeni za Madžarsku. Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. FIDESZ – Madžarski građanski savez (FIDESZ – Magyar Polgári Szövetség) konzervativna je stranka proizašla iz Saveza mladih demokrata (Fiatal Demokraták Szövetsége – akronim FIDESZ), osnovanoga 1988 (bio je pokret mladih, većinom studenata, koji su se protivili komunističkom režimu). Od 1995. naziva se FIDESZ – Madžarska građanska stranka, a od 2003. ima današnje ime. Isprva društveno i ekonomski liberalna stranka, od početka XXI. st. okrenula se prema konzervativizmu. Predvodio je koalicijsku vladu 1998–2002., na čelu s Viktorom Orbánom. U oporbi je 2002–10. Od izbora 2010. u savezu je s Demokršćanskom narodnom strankom (Kereszténydemokrata Néppárt – akronim KDNP), osnovanom 1944., a legaliziranom 1989. Na izborima 2010., 2014., 2018. i 2022. koalicija FIDESZ – KDNP osvaja dvotrećinsku parlamentarnu većinu (FIDESZ samostalno natpolovičnu), a V. Orbán je ponovno biran za premijera. Iz redova FIDESZ-a na položaju predsjednika republike najdulje je bio János Áder (2012–22), a od 2022. predsjednica je Katalin Novák (prva žena na čelu republike). FIDESZ je član Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Jobbik – Pokret za bolju Madžarsku (Jobbik Magyarországért Mozgalom), osnovan 2003., stranka je nacionalističke radikalne desnice. Suprotstavlja se širenju prava manjina i suradnji sa susjednim državama koje optužuje za uzurpaciju madžarskog teritorija. U parlamentu je od izbora 2010 (u oporbi). Nakon 2018. ublažava stajališta, pa dolazi do odcjepljenja krajnje desnoga krila stranke; slabiji rezultat ostvaruje na izborima 2022. u sastavu koalicije Ujedinjeni za Madžarsku. Ujedinjeni za Madžarsku (Egységben Magyarországért) široka je koalicija oporbenih stranaka osnovana potkraj 2020 (obuhvaća ideološki različite stranke npr. Jobbik, MSZP i Demokratsku koaliciju, nastalu 2011. odcjepljenjem dijela socijalista). Na izborima 2022. osvaja drugo mjesto po broju zastupnika i vodeća je u oporbi. Madžarski demokratski forum (Magyar Demokrata Fórum – akronim MDF), osnovan 1988., bio je stranka desnice. Zastupao je populistički program, a unutar stranke postojala je i ultradesničarska nacionalistička frakcija. MDF je na vlasti bio 1990–94., na čelu s premijerom Józsefom Antallom, te kao dio vladajuće koalicije 1998–2002. Raspušten je 2011. Bio je član Kršćansko-demokratske internacionale i Međunarodne demokratske unije.
