Pečuh (madžarski Pécs [pe:č]; njemački Fünfkirchen), grad u južnoj Madžarskoj, upravno središte županije Baranya; 145 347 st. (2016). Leži na južnom podnožju planine Mecsek. Do kraja XX. st. rudarsko (ležišta kamenoga ugljena, uranijeve rude, boksita) i metalurško, a danas industrijsko središte agrarnoga i stočarskoga kraja. Elektronička, elektrotehnička, kemijska, drvna (namještaj) industrija, preradba kože, proizvodnja alata, porculana (Zsolnay), piva; podrumarstvo. Najstarije madžarsko sveučilište (osnovano 1367), Hrvatsko kazalište Pečuh (osnovano 1995), muzej pjesnika Jana Panonca. Katedrala (utemeljena 1009; više puta obnovljena), džamija iz XVI. st., župna crkva (džamija iz XVI. st., pregrađena u baroknom stilu u XVIII. st.); ranokršćansko groblje (Sopianae) s dekoriranim grobnicama od 2000. je na UNESCO-ovu popisu zaštićene svjetske kulturne baštine. – Područje Pečuha bilo je naseljeno već u prapovijesno doba. Prvo naselje izgradili su Kelti. Na mjestu keltskoga naselja Rimljani su početkom II. st. podignuli grad i nazvali ga Sopianae, koji je za vladavine cara Dioklecijana postao 297. god. sjedištem provincije Panonije Valerije (Pannonia Valeria). Nakon provala barbarskih naroda (Huna, Istočnih Gota, Langobarda) i propasti Zapadnoga Rimskoga Carstva (476), Pečuh je bio u sastavu I. i II. avarskoga kaganata (567–796), a za vladavine Karla I. Velikoga ušao je u sastav franačke države, potonjega Franačkoga Carstva. Prvi se put spominje 871. pod nazivom Quinque ecclesiae (latinski: pet crkava) ili Ad quinque basilicas (latinski: kod pet bazilika). U sastavu franačke kneževine Donje Panonije bio je do madžarskog osvojenja potkraj IX. st. Godine 1000., za vladavine ugarskog kralja Stjepana I. Arpadovića, postao je sjedištem biskupije, a prije 1193. sjedištem velike Baranjske županije. Pod današnjim se imenom prvi put spominje 1235. U XIV. st. bio je jedno od najvažnijih kulturnih i gospodarskih središta srednjovjekovne Ugarske; u Pečuhu je hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. Anžuvinac (Veliki) osnovao prvo sveučilište (1367) u današnjoj Madžarskoj. Napredak grada bio je privremeno usporen tijekom građanskog rata između Ferdinanda I. Habsburgovca i Ivana Zapolje, tijekom kojega su ga Osmanlije nekoliko puta osvojili (1526., 1529. i 1543), a nakon posljednjega zaposjedanja pripojili Budimskomu pašaluku, u sastavu kojega je ostao do Velikoga (Bečkoga) rata za oslobođenje, kada ga je 1687. oslobodio Ludwig Badenski. Novi gospodarski uzlet grada započeo je nakon 1780., kada je postao slobodnim kraljevskim gradom. Godine 1919. zauzela ga je vojska Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je tek 1921. napustila grad na osnovi odluka Trianonskog ugovora (1920). Kao pogranični grad tijekom XX. st. doživljava relativnu stagnaciju.
