Klović, Juraj Julije (latinski Georgius Julius Croata, talijanski Giulio Clovio Croata), hrvatski minijaturist (Grižane kraj Vinodola, 1498 – Rim, 3. I. 1578). Najveći iluminator talijanske visoke renesanse te jedan od najznačajnijih hrvatskih umjetnika koji su djelovali izvan domovine, čije se minijature u Časoslovu Farnese svrstavaju među najvažnije primjere europskoga manirizma u slikarstvu.
Početci, boravak u Budimu i povratak u Italiju
O njegovoj mladosti i ranom školovanju nema sačuvanih podataka; smatra se da je u Italiju došao oko 1516., boravio u Veneciji i Rimu te bio primljen u službu kardinala Domenica Grimanija, a poslije njegova nećaka, kardinala Marina Grimanija. Početnu izobrazbu dobio je u Rimu od Giulija Romana, koji ga je uputio u umjetnost sitnoslikarstva; tada nastaje njegova prva dokumentirana minijatura Bogorodica s mjesecom i zvijezdama (prije 1520), prema drvorezu Albrechta Dürera. Oko 1520. odlazi u Budim na dvor hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika II. Jagelovića, gdje slika danas izgubljene minijature Parisov sud i Lukrecijina smrt, a vjerojatno i minijature u povelji s privilegijima grada Iloka (1525., Österreichische Nationalbibliothek, Beč).
Nakon poraza i smrti Ludovika II. u bitki na Mohačkom polju 1526. vratio se u Rim, gdje je stupio u službu kardinala Lorenza Campeggia. Ondje je došao u doticaj s djelima Michelangela Buonarottija, koja su ga trajno nadahnjivala. Poslije pljačke Rima 1527. dospio je u španjolsko zarobljeništvo, a pošto je oslobođen stupio je u Red regularnih kanonika sv. Augustina, te se oko 1528. zavjetovao i uzeo redovničko ime Julije (vjerojatno u čast učitelja G. Romana). Kao redovnik boravio je 1528–33. u samostanima u Mantovi i Candiani kraj Padove, gdje je učio u minijaturista Girolama dai Librija, potom u Veneciji, Trevisu i Ravenni. U to je doba napravio djelo za koje se smatra da bi mogao biti njegov autoportret (1528., Kunsthistorische Museum, Beč, kopija u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU).
Radovi za kardinala Grimanija
Dobivši dopuštenje za privremeni boravak izvan samostana, ponovno je ušao u službu kardinala Grimanija za kojega je oslikao tri kodeksa, vrhunska sitnoslikarska ostvarenja. U Evanđelistaru Grimani (1532–34., Biblioteca Nazionale Marciana, Venecija) nastavio je rad venecijanskog minijaturista Benedetta Bordonea te izveo likove evanđelista i apostola, novozavjetne prizore i motive inspirirane antičkim kovanicama, dok je u Časoslovu Stuart de Rothesay (1534–37., British Museum, London) izradio osam minijatura na cijelome listu, među kojima se ističu Navještenje, Raspeće, David u molitvi i Krist na Lazarovu grobu, na kojoj se nalazi i motiv Borba kostura i vitezova. Nadahnut renesansnim remek-djelima u Sikstinskoj kapeli, u Komentaru kardinala Marina Grimanija uz poslanice sv. Pavla apostola Rimljanima (1534–38., Sir John Soane’s Museum, London), uz kardinalov portret u raskošnom okviru, naslikao je minijaturu Obraćenje sv. Pavla, po uzoru na Rafaela i Michelangela, te prikaz Kamenovanje sv. Stjepana, prema slici G. Romana. Sličnih su oblikovnih karakteristika samostalne minijature Sv. Pavao osljepljuje Elimu i Tri teološke vrline (obje Louvre, Pariz). Istodobno izrađuje ukrasni okvir Gloria in excelsis Deo (oko 1535) koji uokviruje crtež Sv. obitelj ispod hrasta Andree del Sarta (Grafička zbirka NSK, Zagreb) te minijature knjižice Stanze de Eurialo d’Ascoli sopra l’impresa dell’Aquila (1535–43., Albertina, Beč), na kojima je već zamjetan utjecaj manirizma.
Časoslov Farnese
Prešao je oko 1539. u doživotnu službu kardinala Alessandra Farnesea te je živio u rimskoj Palazzo della Cancelleria. Tamo je izradio raskošno, manirističko, sitnoslikarsko remek-djelo Časoslov Farnese (1537–46) na kojem se potpisao kao Iulius Clovius Macedo. U tom kodeksu džepnoga formata izradio je niz nasuprotno postavljenih cjelostranih minijatura s prizorima iz Staroga i Novoga zavjeta (Raspeće i Brončana zmija, Stvaranje i Sveta obitelj, Poklonstvo kraljeva i Susret kralja Salomona i kraljice od Sabe i dr.) u nijansama plave, ljubičaste, blijedozelene, žute i ružičaste boje, smještenih u maštovito oblikovane okvire ukrašene puttima, golim ljudskim figurama, karijatidama i arhitektonskim elementima. Na stranicama s tekstom izveo je bogate margine s obiljem motiva inspirirane groteskama Rafaelovih loggia, u koje je uklopio medaljone s portretima (Aleksandar Veliki, Alessandro Farnese u molitvi, Djevica u molitvi), figuralne kompozicije, životinje i građevine, dok je na donjim rubovima stranica naslikao krajolike i vedute, među kojima se izdvajaju čudesni prizori vodenih krajolika nad kojima lete rajske ptice. Premda je u cjelini i pojedinostima vidljivo preuzimanje motiva s Michelangelovih i Rafaelovih djela te posezanje za predlošcima iz sjevernjačkoga slikarstva (A. Dürer, P. Bruegel), eklektičnim odabirom raznorodnih motiva stvorio je prepoznatljiv rukopis, izvanredno profinjen te precizan u detaljima. Časoslov je bio u vlasništvu obitelji Farnese do 1903., kada ga je otkupio američki kolekcionar i bankar John Pierpont Morgan. Danas se svrstava među najvažnije artefakte u jednoj od najcjenjenijih zbirki starih rukopisa (Morgan Library & Museum, New York).
Poslije je za istog naručitelja u kodeksu Lekcionar Towneley (1556., The New York Public Library) izradio četiri cjelostrane minijature, među kojima su osobito dojmljive Uskrsnuće i Posljednji sud s mnoštvom likova, dok je na prikazu Poduka apostola, prema nekim istraživačima, naslikao portrete članova obitelji Farnese. Sličnih stilskih karakteristika je i pripisana mu minijatura Posljednji sud (1560., u vlasništvu Vlade RH).
Boravak na dvoru Cosima I. Medicija i povratak u Rim
Nakon što je 1550. za papu izabran Julije III., s kardinalom Farneseom otišao je u Firencu na dvor Cosima I. Medicija, gdje izrađuje niz kabinetskih slika, odnosno samostalnih minijatura. Premda su nastale uglavnom prema Michelangelovim crtežima, smatraju se vrhuncem njegova zrelog razdoblja i označavaju potpuno priklanjanje manirističkome stilu. Ističu se Otmica Ganimeda (Casa Buonarroti, Firenca) te Oplakivanje Krista (1551–53., Uffizi, Firenca), s velikim, michelangelovski oblikovanim figurama u prvom planu, te Raspeće Kristovo s Marijom Magdalenom (1553., Uffizi, Firenca), minijatura s naglašenim odnosom čiste crvene i plave boje te s pejzažom u oblikovanju kojega je vidljiv utjecaj flamanskog slikarstva. Istoj skupini pripadaju i minijature Sveta obitelj s likom u oklopu (oko 1553) i David i Golijat (oko 1560., obje Zaklada Wildenstein, New York). U Firenci se sve više bavi portretnim minijaturama; slika Portret Eleonore di Toledo (Victoria and Albert Museum, London), Portret mlade žene iz Napulja (Museo e Real Bosco di Capodimonte, Napulj) te izrađuje dva crteža dječaka, vjerojatno sinova Cosima I. Medicija (Louvre, Pariz). Od 1556. boravio je u Parmi, Piacenzi, Correggiu i Candianu te se oko 1560. vratio u Rim, gdje se u posljednjim djelima tematski i stilski priklonio uz katoličku obnovu nakon Tridentskoga koncila. Tada nastaje i znameniti autoportret (1570., Uffizi, Firenca).
Pokopan je u crkvi San Pietro in Vincoli gdje mu je 1632. postavljena spomen-ploča s reljefnim portretom.
Crteži i predlošci za grafike
Od mnogobrojnih crteža izrađenih u raznim tehnikama (više od 400) sačuvan je tek manji dio, većinom u engleskim zbirkama, poput Bogorodice s Djetetom i svecima (oko 1537), Otmice Ganimeda (oko 1540), Poklonstva kraljeva i Glave Minerve (oko 1540), Bičevanja (oko 1545) i Predaje ključeva (oko 1555), koji se nalaze u Royal Library u Windsoru te Polaganje u grob u londonskom British Museumu. U Zagrebu se u Grafičkoj zbirci NSK čuvaju Bogorodica s usnulim Isusom, svetim Josipom i Ivanom Krstiteljem (1550-ih), izrađena prema Michelangelovu crtežu Gospa od šutnje te Uskrsnuće (oko 1569), a u Kabinetu grafike HAZU Judita i Holoferno (oko 1561). U posljednjem razdoblju života posvetio se i crtanju predložaka za grafike, surađujući s grafičarkom Dianom Scultori te posebice Cornelisom Cortom (Polaganje u grob, Grafička zbirka NSK; Raspeće, 1568. i Sv. Juraj ubija zmaja, 1577., Zbirka Baltazara Bogišića HAZU u Cavtatu; Obraćenje sv. Pavla, 1576., Kabinet grafike HAZU).
Recepcija u svijetu i Hrvatskoj
Već za života stekao je slavu – suvremenici su ga zbog iznimnog umijeća prozvali »Michelangelom minijature« te posljednjim velikim minijaturistom. Njegova su se djela nalazila na dvorovima europskih vladara, kretao se u visokim rimskim krugovima, prijateljevao s vodećim umjetnicima onoga doba (Michelangelo, Pieter Bruegel, G. Vasari), El Greco ga je naslikao s Časoslovom Farnese u ruci (oko 1570., Museo e Real Bosco di Capodimonte, Napulj) te na kompoziciji Istjerivanje trgovaca iz Hrama (1570–71., Minneapolis Institute of Art) zajedno s Michelangelom, Tizianom i Rafaelom. Portretirala ga je i Sofonisba Anguissola (oko 1556), a medalju s njegovim likom (1560–75., British Museum, London) izradio je Pier Paolo Galeotti.
Temeljni tekst za proučavanje Klovićeva života i djela objavio je 1568. Giorgio Vasari uvrstivši ga u drugo izdanje biografskoga djela Životi najslavnijih talijanskih arhitekata, slikara, kipara od Cimabuea do naših dana. U Hrvatskoj se zanimanje za njegov opus javilo sredinom XIX. st. Posebno je bio zaokupljen njegovim radom Ivan Kukuljević Sakcinski čiji se opsežniji tekst Život Jurja Julia Klovia slikara hrvatskog u Arkivu za pověstnicu jugoslavensku (1852), tiskan iste godine kao poseban otisak, smatra prvom hrvatskom povijesnoumjetničkom monografijom. Kukuljević je iscrpno pisao o njegovu radu i u drugom svesku Slovnika umjetnikah jugoslavenskih (1858) te u studiji Jure Glović prozvan Julijo Klovio, hrvatski sitnoslikar (1878). Zanimanje za njegova djela privuklo je i strane istraživače te su monografije o njemu objavili John W. Bradley (Život i djela Jurja Julija Klovića, minijaturista – The Life and Works of Giorgio Giulio Clovio, Miniaturist, 1891) i Fourier Bonnard (Gost palače Farnese: don Julije Ković, minijaturist, 1498–1578 – Un hôte du palais Farnèse: Don Giulio Clovio, miniaturiste, 1498–1578, 1929). Novije monografije posvetili su mu Maria Cionini-Visani, s predgovorom Grge Gamulina (1977., 1993., 1997), Milan Pelc (Fontes Clovianae: Julije Klović u dokumentima svoga doba, 1998) i Ivana Prijatelj Pavičić (Julije Klović: ikonografske studije, 1999). U Zagrebu su mu priređene izložbe 1978. i 1998, a velika izložba njegovih radova, popraćena opsežnim katalogom, održana je 2012. u Galeriji Klovićevi dvori.
