Gamulin, Grgo, hrvatski povjesničar umjetnosti, likovni kritičar i književnik (Jelsa, 21. VIII. 1910 – Zagreb, 2. X. 1997). Diplomirao (1935) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je predavao 1947–71. Jedan od utemeljitelja suvremene hrvatske povijesti umjetnosti; suosnivač Instituta za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu; pokrenuo više časopisa (Ars 37, Radovi Odsjeka za povijest umjetnosti, Život umjetnosti). Ostvario je bogat i raznovrstan opus. Proučavao umjetnost novoga vijeka, poglavito talijansko slikarstvo XIII–XVIII. stoljeća i hrvatsko slikarstvo XIV–XX. stoljeća, hrvatsku skulpturu XIX. i XX. stoljeća te suvremenu arhitekturu i urbanizam. Posebno se posvetio problemima atribucije i interpretacije djela starih talijanskih i hrvatskih majstora (F. Benković, J. Ćulinović, J. Klović, Tizian, Tintoretto, J. Palma st. i ml.). Napose je obradio motiv Majke Božje s djetetom i slikana raspela u staroj hrvatskoj umjetnosti. Značajne su njegove rasprave o manirizmu, Münchenskome krugu, problemima renesanse i baroka u Hrvatskoj te mnogobrojne likovne kritike. Od 1953. objavljivao monografije o mnogim hrvatskim modernim likovnim umjetnicima (Ignjat Job, Ordan Petlevski, Slavko Šohaj, Ivan Večenaj); od većih sinteza iz nacionalne umjetnosti napisao knjige o hrvatskom slikarstvu i kiparstvu XIX. i XX. stoljeća (Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća, I–II, 1987–88; Hrvatsko slikarstvo XIX. stoljeća, 1995; Hrvatsko slikarstvo na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, 1995; Hrvatska skulptura XIX. i XX. stoljeća, 2000). Pisao lirske putopise, romane i drame; prevodio talijanske i francuske pjesnike.