kapetanija (usp. tal. capitanía). 1. Služba i područje kapetanove službe; kapetanov ured.
2. Dio sustava habsburške pogranične obrane u Hrvatskoj i Slavoniji prema osmanskim područjima. Prvu Senjsku kapetaniju utemeljio je 1469. Matija Korvin, a ubrzo nakon dolaska Habsburgovaca na vlast u Hrvatskoj osniva se 1527. i Bihaćka kapetanija. U reformama habsburške Vojne krajine tijekom druge polovice XVI. st. kapetanije postaju osnovne teritorijalne jedinice obrane. Na njihovu čelu nalazio se kapetan koji je, smješten u središnjoj utvrdi, zapovijedao nad utvrdama ostalog prostora kapetanije. Bio je podložan glavnomu zapovjedniku Hrvatske ili Slavonske krajine, odnosno u Banskoj krajini banu i saboru. Od 1559. do 1564. osnivaju se Ogulinska i Hrastovička, do kraja XVI. st. Slunjsko-uskočka, Turanjska, Tounjska i Otočačka, a tijekom XVII. st. Barilovićka i Tržićka kapetanija. Slavonske kapetanije razvile su se od 1578., sa središtima u Ivaniću, Koprivnici i Križevcima, a nakon Dugoga rata (1591/93–1606) uspostavlja se i kapetanija u Petrinji. Prve kapetanije u Banskoj krajini – Letovanić i Sredičko – nastale su najvjerojatnije tek u XVII. st. Reformama kapetanijskoga sustava tijekom prve polovice XVII. st. uvode se natkapetanije (njem. Oberhauptmanschafft). Četiri postojeće slavonske kapetanije reorganizirane su po novom modelu, a osniva se i kapetanija u Đurđevcu iako njezin kapetan pod sobom nije imao drugih utvrda. U XVII. st. u Hrvatskoj krajini postoje tri natkapetanije (Karlovačka, Senjska i Žumberačko-Slunjska) i pet kapetanija (Ogulinska, Turanjska, Tounjska, Otočačka i Barilovićka), a ponekad se javlja i Tržićka (izravno podložna karlovačkom generalu). Nakon Bečkoga (Velikoga) rata (1683–99) oslobođeni su prostori Like i Krbave 1712. ušli u sastav Hrvatske krajine te bili organizirani u Ličku natkapetaniju s 12 kapetanija. U međurječju Save i Drave formira se tada i Posavska krajina s četiri natkapetanije (Gradiška, Slavonski Brod, Srijemska Rača i Petrovaradin), a na oslobođenim prostorima Pounja pod okriljem Banske krajine pet novih kapetanija (Kostajnica, Jasenovac, Dubica, Zrin i Glina). Reorganizacijom cjelokupne Vojne krajine 1750-ih postojeće (nat)kapetanije ukidaju se, a umjesto njih osniva se 11 pukovnija koje postaju nove vojne, a i teritorijalno-upravne, jedinice habsburškog pograničja.
3. Dio sustava osmanske pogranične obrane u Bosni i Hercegovini prema hrvatskim zemljama pod habsburškom i mletačkom vlašću. Nastale su u doba najvećega teritorijalnog širenja osmanske vlasti tijekom XVI. st. U početku su kapetanije bile vojne oblasti pod nadzorom kapetana (tur. kapudan) u jednoj od važnih utvrda smještenih na rijekama i plovnim putevima (npr. »kapetan Save« u Gradiškoj od 1537). Isprva je takvih »velikih kapetanija« ili »kapetanija na vodi« bilo relativno malo i obuhvaćale su širok prostor, no tijekom XVII. st. ustupaju mjesto tzv. »malim kapetanijama« koje su mnogobrojnije, teritorijalno znatno manje i vezane uz pogranične utvrde koje se nužno ne nalaze na vodi. Razvoj i obilježja »malih kapetanija« pokazuju utjecaj susjedne habsburške pogranične organizacije. Svaka je kapetanija imala određeni teritorij, najmanje jednu čvršću utvrdu te pripadajuću vojsku, a na njezinu je čelu stajao kapetan kao vojni i upravni zapovjednik. Od prvotnih pet kapetanija iz XVI. st. njihov je broj do 1690. narastao na 29, a potkraj XVII. st. počinju se javljati i prve kapetanije u unutrašnjosti osnivane radi zaštite i zatvaranja glavnih putova od granice prema središtu Bosne. U razdoblju između Bečkoga (Velikoga) rata (1683–99) i Beogradskoga mira (1739) dolazi do znatnih osmanskih teritorijalnih gubitaka koji su rezultirali ukidanjem nekih starih kapetanija, ali i osnivanjem novih, pa ih je 1753. bilo 36, a 1829. 39. Kapetani su tijekom vremena počeli oblikovati novu lokalnu skupinu elite te potkraj XVII. i tijekom XVIII. st. kapetanska dužnost postaje nasljedna, čime u Bosni nastaje vojno-feudalni sloj kakvog inače nije bilo u Osmanskome Carstvu. Među obiteljima tog sloja najznamenitiji su Gradaščevići u Bosanskoj Posavini, Fidahići u Zvorniku, Kulenovići i Bišćevići u Bosanskoj krajini, Firdusi u Livnu, Rizvanbegovići i Resulbegovići u Hercegovini. Iako formalno podvrgnuti veziru, bosanski kapetani, nezadovoljni politikom Porte, preuzeli su inicijativu za obranu Bosanskoga pašaluka od Habsburgovaca. Što je više slabjela središnja vlast, to je više jačao utjecaj kapetana u javnome životu, a time i njihova stvarna vlast, koja nije dopuštala da se dira u njihove povlastice. Zato su se kapetani oduprli reformama kada ih je Carigrad počeo provoditi. Otpor bosanskih kapetana prema Carigradu i želja za autonomijom kulminirali su u pokretu 1831–32., koji je predvodio Husein-beg Gradaščević, nasljedni kapetan Gradačca. Nakon njegova sloma, reformama vezira Mehmeda Saliha Vedžihi-paše ukidaju se 1835. nasljedne kapetanije i zemlja dijeli na muselimluke. Nove su se granice uglavnom držale granica prijašnjih kapetanija, a za muselime su postavljeni mnogi bivši kapetani, koji su se priklonili novomu režimu.
