hidrodinamika (hidro- + dinamika), grana hidromehanike koja se bavi zakonima strujanja tekućina i pojavama uzrokovanima uzajamnim djelovanjem struje tekućine i tijela koje graniči s tekućinom u gibanju.
Povijesni razvoj
Prvi značajniji zakoni hidrodinamike potječu iz XVII. st., kada su Evangelista Torricelli i Isaac Newton postavili zakon o istjecanju tekućine. Osnove klasične teorijske hidrodinamike postavljene su u XVIII. st. zakonima o gibanju idealne tekućine Daniela Bernoullija (1738), Leonharda Eulera (1775) i Josepha Louisa Lagrangea (1787). Iz istoga razdoblja potječe i zakon o udaru tekućine Jeana Charlesa de Borde. Teorija gibanja idealne tekućine nije imala većega značenja za rješavanje praktičnih problema, ali je poslužila kao osnova mnogim zakonima o ponašanju realne tekućine npr. Stokesov zakon (→ george gabriel stokes; viskoznost) te Darev-Weisbachov i Hagen-Poisenillov zakon gubitka energije pri strujanju vode kroz cijevi. Osborne Reynolds prvi je sustavno istražio laminarno i turbulentno strujanje viskozne tekućine (1883–89) i dao jednadžbe turbulentnoga strujanja. William John Macquorn Rankine i William Froude, baveći se hidrodinamičkim problemima kretanja broda, otkrili su zakone koji su omogućili znanstveni prilaz rješavanju oblika brodskoga trupa. Hermann Ludwig Ferdinand von Helmholtz postavio je osnove zakona vrtložnoga strujanja tekućina oko uronjenoga tijela (1858), na osnovi čega je ruski matematičar i inženjer Nikolaj Jegorovič Žukovski (1906) razvio teoriju koja je omogućila egzaktan proračun profila brodskih i zrakoplovnih propelera, zrakoplovnih krila i podvodnih tijela. Ludwig Prandtl postavio je teoriju graničnoga sloja (1904), koja omogućuje jasniji uvid u otpor trenja tijela uronjenog u struju tekućine. (→ trenje)
Zahvaljujući mnogobrojnim analitičkim i eksperimentalnim istraživanjima u prvoj polovici XX. st. danas je postignut napredak u primjeni zakona hidrodinamike pri rješavanju složenih praktičnih problema vodovodnih uređaja i hidrauličnih energetskih sustava te problema otpora, propulzije i ponašanja brodova. Brzi razvoj u XX. st. hidrodinamika velikim dijelom duguje i istraživanjima na području aerodinamike, jer pri brzinama manjima od brzine zvuka vrijede isti zakoni za gibanje tekućina i plinova. Danas je moguće svaku zamišljenu konstrukciju (npr. broda) prvo provjeriti na računalnome modelu, a potom, u slučaju dobroga rezultata, na modelu u bazenu, što umanjuje troškove ispitivanja.
